Nebo u očima

On ima lice patnika, čovjeka,
tvoje i moje lice ima,
ponekad to ne vidimo nevjerom skamenjeni.
Pred tuđom mukom zatvaramo oči.
On nikada.
Nisi sam u beznađu.
Križ će procvjetati vječnošću.
Moj Bog sanja ruke, noge sanja u snovima
ranjenih, nepokretnošću okamenjenih, duše krilate.
Unatoč svemu za Tobom su pošli
iako si im obećao muku, sudbinu sjemena,
križ svagdanji, a tek nakon smrti nebo.
Budi velik u svojoj patnji i kad si križem
za zemlju,  ko na kamen uklesan, prikovan.
Nosiš li nebo u očima?
Da je bar skamenjen,
 okamenjen, poljubac izdajnički bolesniku koji ne obavezuje,
 zakašnjela ljubav na pokopu, nebrojeno puta ponovljena.
„Što ste učinili jednome od ovih najmanjih, meni ste učinili“, reče.
Dva topla srca do Golgote,  njegovo i njezino u sjećanje uklesano.
„Na križu visi“, kažu „bez topla dodira, ruku raširenih.
Bešćutan.“
A on : „Tvoje ruke, noge tvoje imam, za korak i zagrljaj!“
Veliki Petak.
Skinut s križa, skamenjen i vječan u toploj kolijevci majčinih ruku.
Vjerujem:
 Ti si u jutru mome zora,
u smrti vječnost.