Fenomen Acutis: medijski kult umjesto herojskih kreposti
Slučaj Carla Acutisa otvara vrlo osjetljivo pitanje današnje Crkve: je li medijski kult i emocionalna fascinacija zamijenila stroge teološke kriterije za proglašenje nekoga svetim? Na godišnjicu njegove smrti vrijedno je još jednom podsjetiti na ono o čemu smo već pisali, a upućuje na daleko veću vjerojatnost da iza svega stoje dragulji obitelji Acutis, dobre veze i dobra marketinška promidžba, nego herojske kreposti.
Carlo Acutis (1991.–2006.), često nazivan „svetac u trapericama“ i „prvi milenijski svetac“, postao je medijski fenomen, simbol pobožnosti mladih i idealizirani uzor digitalnog vremena. Papa Franjo proglasio ga je blaženim 10. listopada 2020., a svetim 7. rujna 2025. papa Lav XIV. Ipak, iza glamura popularnih prikaza skriva se niz nejasnoća koje izazivaju istinsku zabrinutost, i to ne samo među teolozima i stručnjacima za kanonizaciju, nego i među vjernicima koji traže istinsku vjerodostojnost crkvenih potvrda svetosti.
Premda se Carlo Acutis prikazuje kao izvanredno pobožan mladić, dokumentacija i analize dostupnih izvora pokazuju značajne praznine, a možda i namjerne prijevare. Točnije, navodna svetost Carla Acutisa gotovo u potpunosti počiva na riječima njegove majke – Antonije Salzano Acutis. Ako se izuzme nekoliko osoba bliskih obitelji Acutis koje potvrđuju njihovu priču, gotovo da uopće nema drugih izravnih svjedoka. Iako zvuči nevjerojatno, ni njegov najbolji prijatelj, ni vjeroučitelj u srednjoj školi nisu primijetili čak ni da je pobožan. Ne postoje ni fotografije koje bi to potvrdile, a djela koja mu se pripisuju dokazano ne potječu od njega.
Neosporno je tako da „svetac u trapericama“ nije mogao izgraditi web stranicu o euharistijskim čudima miracolieucaristici.org, jer je ta domena registrirana tek nakon njegove smrti, a registrirala ju je njegova majka. Neosporno je također da nije mogao osmisliti i prirediti međunarodnu izložbu o euharistijskim čudima kako se to tvrdi, jer je njezin autor Sergio Meloni, a o tome postoji nedvojben internetski zapis iz 2005. Jednako tako, nikako nije mogao biti autor knjige Euharistijska čuda diljem svijeta, u kojoj se nalazi i ta izložba, jer i za nju postoje neoborivi dokazi da joj je autor Sergio Meloni. Riječ je o kustosu Instituta sv. Klementa, kojemu je predsjednica bila Antonia Salzano Acutis, a time joj je njegov rad bio nadohvat ruke.
To nije samo tehničko pitanje autorstva i običnog plagiranja – riječ je o duboko moralnom i teološkom problemu: vjernici su pozvani častiti prave svece koji su se istaknuli u herojskim krepostima, a ne mitologizirane figure koje su medijski iskonstruirane. Čini se nevjerojatnim da takvi propusti u katoličkim medijima bivaju ignorirani i time otvaraju prostor da se sekularistički mediji ismijavaju sa situacijom i dovode u pitanje ozbiljnost djelovanja Crkve uopće.
Crkveni dokumenti, npr. Katekizam Katoličke Crkve u br. 828-929, Divinus perfectionis Magister pape Ivana Pavla II. (1983.) ili Norme koje treba poštovati u istragama koje biskupi poduzimaju u kauzama svetaca (1983.), naglašavaju da za proglašenje nekoga blaženim i svetim mora postojati vjerodostojno svjedočanstvo života, vjere i kreposti kandidata, uz neovisno potvrđeno čudo. U slučaju Carla Acutisa nedostaju objektivni i dokumentirani dokazi, do mjere da ga čak ni postulator kauze nije osobno poznavao, nego je njegovu službenu biografiju napisao po narudžbi majke i na temelju njezinih riječi. Čini se nevjerojatnim da bi oni koji su u ime Crkve zaduženi za provjeru dokaza dopustili da se proces odvija i dovrši uz tolika otvorena pitanja. No, kada se zna da majka Carla Acutisa radi u jednom od ureda Svete Stolice, vrlo bliskom onome koji je vezan uz beatifikacije i kanonizacije, te da onaj tko pokreće postupak financijski snosi njegov teret, granica nevjerojatnog postaje tanja.
Zato možemo samo ponoviti da je promidžba Carla Acutisa bila iznimno učinkovita: digitalni mediji, dobre veze, stalna majčina prisutnost u javnosti i milijunska materijalna podloga stvorili su globalni fenomen. Ono što je posebno zabrinjavajuće, tiče se činjenice da mnogi vjernici nekritički, valjda željni idealiziranih uzora i pobožnosti mladih, prihvaćaju i šire sliku svetosti Carla Acutisa koja ne odgovara objektivnoj stvarnosti. Zato ta situacija ne izaziva samo čuđenje, nego i žalost: pitamo se kako je moguće da se jasno dokumentirane činjenice zanemaruju, dok se popularni narativ prihvaća kao neupitan? Slučaj Carla Acutisa zahtijeva pažljivu teološku i unutarcrkvenu refleksiju, i to ne samo u smislu proceduralne ispravnosti, nego još više u smislu zaštite istinske svetosti i vjerodostojnosti Crkve pred očima vjernika i svijeta.
I za kraj jedna napomena. Riječ je o informaciji koja nam je posredovana iz Milana, u kojem je Carlo Acutis živio, a prema njoj proizlazi da postoji ozbiljna sumnja da je začet u postupku homologne umjetne oplodnje. To dakako ne bi bila zapreka za njegovo proglašenje svetim, ali bi otvorilo mnoštvo pitanja vezanih uz njegove roditelje i cijeli postupak, posebno jer je time žrtvovano više ljudskih bića da bi se njemu omogućio život. Nemamo načina istražiti i potvrditi tu vjerojatnost, ali se nadamo da će pobuditi zanimanje onih koji mogu, jer je to još jedno važno pitanje koje u tolikim nedorečenostima vapi za odgovorom.
