Gospodar, upravitelj, dužnici
Sinovi svijeta – Sinovi svjetla
25. nedjelje kroz godinu C, 21. rujna, čitamo Isusovu prispodobu prikazanu samo u Lukinu Evanđelju (16,1-13), u kojoj se plete mreža ovosvjetskih čudnih i umišljenih vlasnika ili gospodara, zatim ovisnih upravitelja ili poslovođa, konačno podložnih dužnika, vjerovnika i njihovih sustava i statuta, nasuprot Gospodinovim načelima poštena djelovanja. Prispodoba je jedna od najteže protumačivih od svih parabola, ističu neki tumači. Navodimo provjerene egzegete[1] i ono što oči naše vide u svijetu.
Kakav je gospodar imanja?
Govoraše i svojim učenicima: “Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!'” (Lk 16,1-2).
Gospodar (kýrios) ili vlasnik poduzeća ili imanja ruši svoga privremenog upravitelja (oikonómon) na osnovi svoje špijunaže, a ne na temelju izvješća službe društvenoga knjigovodstva ili platnoga prometa. Iz teksta proizlazi da je taj bogati čovjek ili gospodar poprilično lakovjeran. Na osnovi jedne tužbe ili prijave, koju uopće ne provjerava, uklanja svoga dugogodišnjeg upravitelja s položaja. Postoji li ikakav zakon i sudski proces da se njemu pravedno presudi?
Gospodar jedno čuo, drugo pisano vidio, hvali upravitelja kojega je prethodno srušio kada je uvidio kako se nepošteno snašao. Kao da govori: Takav meni treba! Nije mu uopće stalo do istine i pravde, pa čak ni do stjecanja bogatstva, nego do nepoštena snalaženja. “Ne malen broj tumača u gospodaru koji hvali upravitelja vidi Isusa osobno – Luka obično njemu upućuje grčki izraz kyrios, Gospodin – ali čini nam se sukladnije prispodobi u njemu vidjeti ‘gospodara’ upraviteljeva”.[2]
Bogataš – vlasnik umislio se da je punopravan vlasnik, a možda je i on samo nečiji privremeni upravitelj. Uostalom zar nismo svi samo upravitelji kada nakon smrti moramo sve ostaviti i drugima prepustiti? Drugim riječima, bogataš se vlada kao vlasnik svega gospodarstva. Ponaša se kao da je sav posjed i bogatstvo njegovo gruntovničko vlasništvo 1/1. Možda zaboravlja da je to samo trenutačno njegovo, da će poslije njegova odlaska doći netko drugi i sve to preuzeti kao svoje vlasništvo. Ne treba čekati prirodne smrti. Može udariti netko iz trećih zemalja, iz Trećega svijeta, koji ima apetita za njegovim imanjem, državom, za njegovim trgovačkim centrima ili za njegovim bušotinama nafte pa mu može sve oduzeti ili dignuti u zrak da se sve uruši u sebe. Recimo, predsjednik ima predsjedničke ovlasti, a vlada se kao vlasnik. Zna da je tu samo četiri godine, do novih izbora, ako ga vrhovni sud ne smijeni prije toga. Ali zaboravio čovjek na svoj prekarni položaj. Sav mu narod može dignuti vlast i vlasništvo u jednome masovnom danu i prosvjedu. Ili: sve državne banke stoje kao hridine čvrste. Na njima počivaju države, državne ekonomije, vojništvo, sudstvo, školstvo. I začudo u jednoj noći sve te mega-banke dožive bankrot. Kako, po kojim pravilima, uopće nije jasno, osim iz Evanđelja. Tko se ne bogati u Bogu…
Bogataš se, dakle, vlada kao da je gospodar, a zapravo je i on upravitelj, prolazni, dužnik, jer će i njemu brzo biti oduzeto i carstvo i bogatstvo.
Kakav je upravitelj?
“Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’ I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto kora pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’ I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi…” (Lk 16,3-8).
Gospodar hvali izrazito nepravedna upravitelja zbog njegove nepoštene snalažljivosti, tj. prijevare i falsificiranja računa i mjenica (Lk 16,8). Najprije ga tobože smjenjuje, onda ga uvelike hvali kao promućurna upravitelja. Zar se tako radi u poštenu poduzeću? Je li taj gospodar ili vlasnik gangster ili pošteni poslodavac? Kako će mu na takav način poduzeće funkcionirati? Privremeni je upravitelj prema tekstu pravi raspikuća. Daje i kapom i šakom, i lijevo i desno, ali ne na evanđeoskom principu da mu ne zna ljevica što radi desnica. Ne zna ni komu je sve dao i posudio. Niti želi znati. Čovjek bez glave, bez reda, bez odgovornosti. Misli da se taj novčani snijeg nikada ne će istopiti.
Neodgovorno dijeli, neozbiljno rasiplje, kažnjivo posuđuje, sve bez potvrde, po viđenju, krčmar bez računa. A kada dođe češalj na petlju, onda čovo ne može kopati, a srami se u proševinu ići.
Donosi prividan račun, sve kao neke priznanice, a sve prekrojeno po tri puta: plovi između saveznoga lopova i manjih entitetskih ili općinskih lopuža, koji su svjesni da su samo tri-četiri godine na vlasti, od izbora do izbora. Njima je do poduzeća, do naroda, do države, do svijeta koji je za njih glasovao, koliko do lanjskoga snijega na Jahorini, osim ako ide u njihovu vreću.
Upravitelj je doznao i doživio kakav je tip njegov gospodar ili bogataš. Svake večeri netko mu je između njegovih suradnika, podložnika, dojavio i pričao o petljanijama toga bogatuna. I upravitelj počeo rasipati imanje, novac, ulje, pšenicu. Svakim danom kuća propada, produktivnost nikakva, izvoz ni pod razno, godišnji privredni rast u stalnom padu, a pad u stalnom rastu. Rastače, a ne stječe! Razbija, a ne savija! Troši, a ne sije i ne vrše. Popiju mu uglavnom kolege, prijatelji, novinari, koje on zove oko sebe da ga veličaju, da mu lažu i članke slažu pred svijetom…
Kakvi su dužnici?
Oni gledaju iskoristiti jasle koje su im ponuđene. Svaki gleda uhvatiti bačve vina, burad rakije, hambare žita, badnje ulja, čitave palete šećera i kave. Krade se, raznosi, ljudi dolaze traktorima, odvoze crvene dragulje, plava auta, bijelu tehniku, crne haljine, žute dukate… Svaki dan netko nešto tovari, pakira, veže, ubacuje, nosi, vozi. Jednako i po danu i poslije 11 navečer.
Ali svemu jednom dođe kraj.
Kada su se, nakon 3-4 godine, trebali srediti “računi” i napraviti konačan bilans ili sporazum, onda “gospodar” zovne svoga “upravitelja”, koji je inače smijenjen sa službe, a ovaj opet zovne svoje “dužnike”: Nastane strka, falsificiranje mjenica, prekrajanje granica, petljavine jedna gora za drugom. Iako je “gospodar” savršeno znao za sve te mućke, ta vidiš li da mu špijunaža besprijekorno djeluje, umjesto da nepoštena “upravitelja” kao lažna lupeža i lukava lažova propisno kazni, on ga javno pohvali! Ne naziva ga lažljivcem, nego snalažljivcem. A “upravitelj”, umjesto da sve dugove od svojih “dužnika” utjera i naplati, on velikodušno progleda kroz prste tone pšenice i ulja kao nižim lupežima!
Koga predstavlja gospodar, koga upravitelj i dužnici?
Nemoj slučajno reći da netko od njih predstavlja Boga. To nema veze s Bogom. To je kontrast Bogu. To je pravo bezboštvo! To je prispodoba suprotnosti, nesličnosti i nenaličnosti. Sve su to ljudi ovoga eona, sinovi ovoga svijeta, zatvoreni u zakone koje oni sami izglasavaju i mijenjaju po svojoj samovolji i po kojima ne žive, nego druge sude i nagone da po njima djeluju. To su lopovi: federalni, republički i regionalni, kotarski i općinski; županijski, europski, svesvjetski. Živo samoupravljanje, koje tako funkcionira i dovodi do ovoga do čega je dovedeno. Samo-upravitelj do samo-upravitelja. Nitko te ne pita kako si se snašao. To je ovaj svijet, oholi, pohlepni, bludni, zavidni, sebični, ideološki, totalitarni. Jedan lopov pomaže drugomu. Što lažljiviji, to snalažljiviji.
Oni koji iole poznaju Evanđelje ne bi se smjeli toliko sablažnjavati nad svim tim ljudskim svjetskim i domaćim političkim sporazumijevanjem, ako pročitaju ovu Isusovu prispodobu o dužniku-upravitelju-gospodaru i o njihovu “nepoštenu” bogatstvu. Kazuje dakle Isus kako umišljeni “gospodari” – a zapravo samo privremeni upravitelji – ovoga svijeta drže svijet zaključanim u sebe, bez prozora prema Bogu, i kako se međusobno ravnaju nepoštenim kriterijima, bez obzira što će se deklarirati vjernicima.
Nekoliko Isusovih poučaka iz prispodobe
Prvi poučak:
“I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti” (Lk 16,8).
“Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti”. To znači da su ovosvjetski “gospodari” i “upravitelji” i “dužnici” uzajamno solidarni pa i u zlu, u nepravdi, u ratovanju, jer rade na istom nevaljalu zadatku i ratuju za istu naftu, plin ili dragocjene metale. Veliki lopov oprašta manjemu ako radi na istom lopovskom zadatku.
Nažalost, zaključuje Isus, ne postoji slična poštena solidarnost u dobru među “sinovima svjetlosti”. Kada bi se sinovi svjetla brinuli za kraljevstvo Božje onako kako se sinovi svijeta brinu za ovozemaljsko kraljevstvo i bogatstvo, nitko im ne bi bio ravan. Kada bi kršćani bili tako mudri u dobroti kako su sinovi ovoga svijeta mudri u zloći, svi bi se spasili.[3]
Drugi poučak:
“I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore” (Lk 16,9).
Isus savjetuje svojim učenicima da stječu sebi prijatelje “nepoštenim bogatstvom”. Kakav je to nov nauk? I kakav je to savjet, ne ide nam odmah u glavu. Što je to “nepošteno bogatstvo”? Zar može biti bogatstvo pošteno i nepošteno, pravedno i nepravedno? (Lk 16,9). Zar se taj pridjev ne pridaje samo osobama, koje mogu biti moralne i nemoralne, poštene i nepoštene, pravedne i nepravedne? Vidjet ćemo niže.
“Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva”, tj. od novca koji propada, od prividna sjaja i bogatstva, od prolazna imanja, od novca koji nema nikakve sigurnosti. Prijatelje koji će vas dočekati u nebu. Dovinite se do Boga s pomoću zemaljskoga prolazna bogatstva. Prividno bogatstvo ovdje ostaje, a Bog na nebu vječno stoluje i kraljuje. Materijalna dobra ovoga svijeta trebaju cementirati prijateljstvo gdje je trajna i realna vrijednost života. To jest: bogat pomaže siromahu na ovome svijetu, a siromah vodi bogataša na drugi svijet. Džepovi siromaha, kuće udovica i usta dječja jesu kapital neba, vječnosti. Oni će biti naši svjedoci.
Treći poučak:
“Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten” (Lk 16,10).
Tako je to u životu. I sve je nužno stupnjevito provjeravati: najprije malu službu, pa neka raste na rate. Čovjek koji ispuni malu zadaću, sposoban je da mu se dadne i veća. Der Mensch wächst mit der Aufgabe. Čovjek raste sa zadaćom.
Četvrti poučak:
“Ako ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti” (Lk 16,11).
Kako može sluga biti pohvalno vjeran u nepoštenu bogatstvu? Ako tomu dodamo da grčku riječ àdikon razni prevoditelji različito prevode na hrvatski: nepravedan, nepošten, prividan, lažljiv, propadljiv, zavodljiv, bezvrijedan, onda je to nova poteškoća. Ali ovdje se najbolje vidi značenje riječi àdikon, koja je prevedena pojmom: nepošteno bogatstvo, jer joj nasuprot stoji pojam istinsko (alethinòn). – Istinsko bogatstvo (Lk 16,11) jest ono koje je pravo, trajno, vlastito, stvarno, vječno, neuništivo, neumanjivo, besmrtno. Dakle: ne prividno, ne lažno, ne propadljivo, ne zavodljivo, ne bezvrijedno. “Za tebe sam čistoću dala”, stoji na jednoj banknoti od 50 KM. To je “nepoštena” banknota.
Isto pravilo vrijedi i u nepoštenju, u zlu. Sve počinje od misli i želja. Najprije mali grijeh, zatim srednji, veliki, teški, pa smrtni. Per visum ad risum. Per tactum ad actum. Od pogleda do smijeha, od dodira do grijeha. Od milovanja do drugoga stanja ni minuta puta. Samo ti pripusti te zle želje, ubrzo će doći i zla djela. Sv. Jeronim kaže: “I mudro Gospodin reče ‘s nepravednim bogatstvom’, jer sva bogatstva potječu iz nepravde, ako jedan ne izgubi, drugi ne može steći.
Peti poučak:
“I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?” (Lk 16,12).
Ako u tuđem, to jest na ovome prolaznom svijetu, ne bijaste vjerni, tko će vam vaše dati na nebu? Isus silno insistira na vjernosti i povjerenju. Zapravo Evanđelje na tome počiva. Po tome se čovjek mjeri: koliko je vjeran Bogu i drugima u dobru.
Opširniji komentar u: Isus silan na riječi, Mostar, 2014., str. 96-104.
[1] W. Barclay, The Gospel of Luke, Edinburgh, 1973., str. 220-223; Isti, And Jesus said, Edinburgh, 1980., str. 146-150; S. Garofalo, Parole di vita, III., str. 352-358. M. Zovkić, Isusove paradoksalne izreke, str. 99-110, najopširnije donosi razna mišljenja i tumačenja suvremenih egzegeta.
[2] S. Garofalo, Parole di vita, III., Rim, 1979., str. 355. Oni koji misle suprotno: C. Ghidelli, Luca, Rim, 1978., str. 329, bilj. 1.
[3] Vidi opširnije „Sinovi svijeta i sinovi svjetla“, u: Crkva na kamenu, 2/2014., str. 24-25.
