Petak, 27 studenoga

Gospodari ili menadžeri – razmišljanje uz 33. nedjelju kroz godinu (A)


Čitanja: Izr 31, 10-13.19-20.30-31; Ps 128, 1-5; 1Sol 5, 1-6; Mt 25, 14-30


Živimo u svijetu u kojemu postoje različiti stručnjaci, ponajviše na području psihologije, za izgradnju ljudske samosvijesti. Oni ljude pokušavaju uvjeriti i izgraditi da vjeruju u vlastitu cjelovitost i samodostatnost u donošenju životnih odluka. Čim mora postojati takav sustav uvjeravanja u društvu, to je odmah pokazatelj da glede toga ljudi imaju slabost i kompleks. Jer čim im netko drugi mora izgrađivati samosvijest, pokazuju koliko im je ranjiva i krhka. No s druge pak strane pokazuju potrebu biti cjeloviti i slobodni, te se potpuno samostalno opredjeljivati i određivati u životu vodeći svoj život smjerom kojim sam sebi zada. Čovjek tako upada u zamku suvremenoga svijeta i društva, uvjeren kako ga to isto društvo vodi pravim putem gospodstva nad samim sobom, a u biti usmjerava ga krivim smjerom, jer takve težnje o potpunoj slobodi i sposobnosti samoodređenja su obična utopija. Ma koliko to privlačno zvučalo, ipak je nemoguća misija biti potpuni gospodar nad samim sobom. Čovjek to nikada nije bio niti može biti isključivi i savršeni gospodar svoga života. Jer niti je sebi dao život, niti sebe može obdariti vječnim neumrlim životom.

No kad čovjek nasjedne na mit o potpunom gospodstvu i pravu na vlastiti život, onda kao posljedicu vuče pogrešne poteze prema drugim ljudima oko sebe, a nadasve prema Gospodinu kojemu izravno uskraćuje pravo na utjecaj u svome životu, pri čemu olako ili drsko zaboravlja da je život primio upravo od Boga. Ponašajući se kao potpuni i isključivi gospodar svoga bića, pravi višestruke previde, jer najprije odbacuje onoga koji mu je dao život. Nadalje, tim činom je ograničio i svoje ostvarenje svodeći ga isključivo na domet koji može sam zadati ili dostići, umjesto da ostane otvoren mogućnostima kojima je Bog zadao njegovo biće. Zato se današnji čovjek pred Bogom ponaša kao oholi i umišljeni gospodar svoga života, ne želeći vidjeti da on to nije. To bi bilo kao da se u nekom poduzeću menadžer ponaša kao vlasnik, umjesto da prihvati zadaće koje mu vlasnik definira. Takav menadžer ili upravitelj u poduzeću ne bi dugo ostao na svome položaju ako ne bi ispravno razumio upravo tu osnovnu stvar ispravnog i odgovornog poslovanja.

Upravo u tom duhu možemo razumjeti i prispodobu o talentima koju je ispričao Gospodin. Svaki od slugu, naime, prima talente kojima se treba služiti u životu, te njima steći još veću dobit, to jest ostvarenje. Dvojica slugu koriste ispravno gospodareve darove, dok se treći ponaša kao isključivi gospodar svoga života i ne želi se služiti darovanim talentima, te na posljetku i kaže: Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje! Dakle, ‘evo ti tvoje’, kao da je htio reći da će se on sam brinuti o svome životu, te da ne želi da gospodar ima upliva na njegov život. On nije htio pristati biti upraviteljem – menadžerom povjerenih darova, već je radije odlučio ostati na svojoj skučenosti i na osobnom dometu. Odbacio je mogućnosti koje mu je ponudio gospodar kad mu je dao talent, te je radije ostao na svom golom i skučenom ljudskom životu.

Naravno da izbor i odnos prema Božjim talentima ima svoje posljedice koje je Isus u prispodobi vrlo jasno istaknuo. Dvojica slugu dolaze do još većeg, neslućenog ostvarenja – ulaze u radost svoga gospodara, dok onaj treći koji je zakopao talent kao beskorisni sluga završava van u tamu gdje je plač i škrgut zuba. Tako je on ostao zakopan u zemaljske mogućnosti, jer je zakopao talent gospodarev ne želeći ga koristiti. Dotle su druga dvojica doživjela pravo ostvarenje, jer su shvatili da im je gospodar dao dodatne mogućnosti prema kojima su se trebali postaviti odgovorno, čime su sebi priskrbili još veće dobro. U slici dotičnih slugu razaznaje se ljude koji (ne)otkrivaju pred Bogom vrijednost vlastitoga života. Onaj koji zakopava talent, on želi živjeti svoj život nevezano na gospodareve darove, želje i odredbe, kao da jednom ipak neće doći pred njegov sud i primiti naplatu za svoje upravljanje, kada će konačno shvatiti da nije bio kompletni gospodar, već samo upravitelj – menadžer svoga života. Nadalje, shvatit će da mu je gospodar želio dobro i nije ga zakinuo za dodane mogućnosti, jer nije htio da samo u zemaljskim vrijednostima protrati život, već da se otvori nebeskima. Ona pak dvojica koja ispravno upravljaju talentima, pokazuju da su razumjeli kako njihov život dolazi do pravoga smisla i cilja ne ako njime gospodare bez Boga, već ako zdušno prihvate njegove darove kojima obogaćuju svoj život i privode ga neizrecivoj nagradi.

Neka stoga i nas zahvati Kristova riječ, da budemo odgovorni sluge pred vlastitim životom i svim ostalim Božjim talentima, jer samo tako će ovo naše zemaljsko primiti nebesku nagradu života vječnoga.