Utorak, 11 svibnja

Gozba i žrtva novoga Saveza – razmišljanje uz Veliki četvrtak


Čitanja: Izl 12,1-8.11-14; Ps 116,12-13.15.16b-18; 1Kor 11,23-26; Iv 13,1-15


Vršeći svoje poslanje u krugu svojih učenika, Gospodin Isus je njih poučavao novom životu u Bogu izuzetnim naukom koji je plijenio pozornost i ispunjavano njihove živote. Iznad svega vodio ih je prema koncu svoga života kao prema istinskom vrhuncu svega što je govorio, kada se trebalo obistiniti i ostvariti sve što je bio dio njegova božanskog nauma. U tim trenucima koje je on slutio da je došao trenutak proslave, on je znao da će očitovati svu ljubav Božju ostvarujući potpuno naum spasenja, jer Bog je sa svojim narodom imao isključivo naume ljubavi i mira.  Tijekom svoga javnog djelovanja Isus je više puta sjedao s njima za stol i u različitim okolnostima, ali trenutci provedeni s njima na slavlju pashalne večere prije njegove svete muke bili su posebno znakoviti i sadržajni.

On je svoje učenike ljubio do kraja, te je pronašao i način da im prenese svoju ljubav, ne samo kao osjećaj, već da je učini djelatnom i trajno prisutnom u njihovim životima i u životima onih koji će na njihovu riječ vjerovati. Doista, najviše što se može dati drugome je vlastiti život. I to Isus nije dao samo svoj život umjesto nas, jer to možemo učiniti i mi ljudi. On je dao svoj život za nas i nama da mi imamo isti onaj život koji on ima. A njegov život je onaj vječni, božanski koji kao Božji Sin ima od Oca, te je ne samo umro umjesto nas ljudi, već je utkao u nas svoj život. Po tom životu je omogućio svojim učenicima da u svom biću uživaju dar tog neumrlog, nepropadljivog života. Čudesan je dar neprolaznog života kojim je on obdario svoju ljudsku narav kad se odlučio utjeloviti, te je onda taj dar besmrtnosti, darujući svoje tijelo za hranu a krv za piće, udijelio svojim učenicima.

Tako je sebe ostavio u savezu neraskidivome i vječnom koji je prije toga sklopljen u njegovu tijelu s ljudskom naravi, a koji onda ostaje i za Savez vječan u euharistijskom prinosu njegova tijela i krvi. U sakramentu svoga Tijela i Krvi ostavio nam je neopozivi dar besmrtnosti kao ‘novi Savez u njegovoj krvi’, kako reče sveti Pavao u današnjem drugom čitanju. Zato je to mogao biti jedincati Savez između Boga i čovjeka, Savez u njegovu tijelu, a zapečaćen svetom krvlju, predoznačen u starozavjetnom obredu blagovanja pashalnoga janjeta. Upravo zato Isus izabire jedan nosivi obred starozavjetnog naroda Božjega po kojem je Bog obdario narod životom u slobodi i nadom u život u zemlji obećanja. On uzima taj obred kojim se Izrael sjećao da mu je Bog dao novi život onkraj granica ljudskoga ropstva, te ga pretvara u obred vječnoga spasenja i posvemašnje slobode života u Bogu.

Voditi svoje učenike prema ovom slavlju za Isusa je značilo voditi ih prema punini života, to jest pokazati im da ih ljubi potpuno, kako veli sv. Ivan: “Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.” Sam Bog koji je nekoć započeo oslobađati svoj narod od svih kumira i nečistoća kako bi ga oslobodio iz ropstva i osposobio da služi Bogu živomu, dovršava svoj plan očitujući savršenu ljubav koja jedina može dovesti narod do slobode. Ono što je Izrael nekada slavio u nadi, sada se ostvarilo jer je Isus očistio svoje učenike perući ih u kupelji ljubavi i svete krvi, te hraneći ih tom čudesnom hranom ljubavi. Dajući im za hranu svoje presveto tijelo, dao im je sam božanski život, što je istinsko čudo koje je bilo cilj njegova poslanja među ljudima.

Savez koji je Isus sklopio u dvorani posljednje večere, savez je koji je sklopljen kao savez za vjekove vjekovječne, pa je stoga i savez koji je sklopljen i sa svakim od nas. I radi nas se predao na križu, te nam se ostavio u ovoj spasenjskoj gozbi i žrtvi po kojoj i sami baštinimo božanski život. Zato je ovo trenutak zahvalnosti za dar njegova života koji primamo po presvetoj Euharistiji, a za koji se spremamo čisteći temeljito vlastito biće, od glave do pete, kupajući ga u njegovoj ljubavi. Kao što je očistio svoje učenike od svih nečistoća, tako čisti i nas da se obnovljeni približimo njegovu oltaru. Odričući se grijeha i nečistoća vraćamo se iskonskom savezu s njime koji počesto zapuštamo i napuštamo u svome svakodnevnom življenju grešnim i nedoličnim ponašanjem. Prepustiti nam se stoga njegovoj ljubavi koja nas priprema za dar koji nam je ostavio svojim tijelom, te nam je u svetosti i pobožnosti pristupati njegovu oltaru na kojem se dovršuje novi Savez. Budimo dionici istoga, te blagujmo njegovu ljubavi i njegov život preobražavajući se u dar koji smo primili, a koji nas vodi do punine života u vječnome spasenju.