Veliki četvrtak – homilija

Stojimo danas pred najvećom tajnom naše vjere. U svakoj svetoj misi slavimo Krista Gospodina koji u otajstvu euharistije za nas predaje svoje Tijelo i prolijeva svoju Krv. Međutim, večeras se sjećamo baš one večeri kada je Isus za večerom svojim učenicima predao otajstvo svoga Tijela i svoje Krivi i naložio im da to čine njemu na spomen. Mi se toga večeras s ljubavlju i ganućem sjećamo i to otajstvo slavimo. Nikada nećemo moći do kraja dokučiti dubinu i širinu nadspoznatljive ljubavi Kristove. Možemo samo zahvaljivati. Zamolimo zato Gospodina da nas očisti od naših grijeha i učini dostojnima ovih velikih slavlja.

• Gospodine, ti si u pashalnom janjetu predoznačio žrtvu svoga Sina. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti si Jaganjac koji uzimaš grijeh svijeta. Kriste smiluj se!
• Gospodine, u euharistijskom slavlju ti nas činiš dionicima svojega Tijela i Krvi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Velika je i posebna ova večer. Sažima se u njoj svekolika povijest spasenja: spasenja koje je najavljeno i u slici predoznačeno, spasenja koje se u Kristu ostvarilo i spasenja koje se među nama događa i ostvaruje.

Živinče neka bude bez mane

Poznata nam je povijest izlaska Izraelskog naroda iz Egipta (Izl 12, 1-8.11-14). Bili su robovi u Egiptu. Egipat je u ona pradavna vremena bila najmoćnija svjetska država, a riječ njihova kralja – koji se nazivao faraon – bila je zakon. Židovi su htjeli izaći iz Egipta kao slobodni ljudi, a faraon ih nije htio pustiti, jer bi se time riješio besplatne radne snage. Židovi nisu imali snage ni mogućnosti da sami izađu iz Egipta. Ali, Bog se zauzeo za njih. Postavio im je za vođu Mojsija i brata mu Arona i poučio ih, što trebaju činiti. Nakon što faraon nije htio pustiti Izraelce, unatoč nevoljama koje je Bog ranije poslao na zemlju, Bog je dopustio da ih zatekne najveće zlo. Te kritične noći trebali su pomrijeti svi prvorođenci u Egiptu. Bog je po Mojsiju poučio Izraelce, kako da zaštite svoje prvorođence: trebali su zaklati janje ili kozle, i njegovom krvlju namazati dovratke i nadvratnike svojih kuća. Te noći je onda anđeo zatornik mimoilazio kuće na kojima bi vidio krv. To su onda janje Izraelci ispekli i jeli s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. Janje je trebalo biti – veli Pismo – bez mane. Ono je svojim životom i svojom krvlju platilo da se spase židovski prvorođenci. Od tada su Židovi svake godine slavili taj događaj kao blagdan koji su nazvali Pasha: tom prigodom su opetovano blagovali janje, beskvasni kruh i gorko zelje, te u sklopu obreda ispijali vino.

Tijelo koje se predaje

To je bila slika. Isus danas sa svojim učenicima slavi taj isti blagdan Pashe za pashalnom, obrednom večerom. Blagovali su oni i pashalno janje, jeli su beskvasni kruh i obredno ispijali čaše vina. Međutim, na toj se pashalnoj večeri dogodilo nešto posebno. Ono starozavjetno janje, koje je bilo tek slika, postalo je stvarnost. Slika je bila janje, a stvarnost je Krist Gospodin koji je pravo Janje Božje kojega je ono pashalno janje tek nagoviještalo. Čuli smo u drugom čitanju (1Kor 11, 23-26): Isus uzima kruh i veli da je to njegovo Tijelo – za nas. A za čašu vina je rekao da je to njegova Krv, krv novoga saveza. Evanđelist Luka još jasnije navodi kako je Isus rekao da se njegovo Tijelo za nas predaje i da se njegova Krv za nas prolijeva (Lk 22,19-20). Isus je, dakle, ono pravo Janje koje umjesto nas pogiba. On je onaj koji grijehe naše ponese na drvo, on je onaj čijom se modricom izliječismo (1 Pt 2,24), on je on je onaj Jaganjac koji odnosi grijeh svijeta (Iv 1,29).

To je naš Gospodin Isus Krist, koji sama sebe predaje za nas. Predaje se iz ljubavi. On, koji je vjerno služio svome Ocu, postaje sluga sviju nas. I zorno nam pokazuje koji je smisao njegove muke i smrti – to je ona beskrajna i vječna ljubav po kojoj nas je Bog stvorio. Potaknut tom istom ljubavlju, Sin Božji utjelovljeni, naš Gospodin Isus Krist sebe za nas predaje.

U svakoj svetoj misi mi slavimo ovu Kristovu večer. U svakoj svetom misi među nama se ostvaruje otajstvo našega spasenja: Kristova smrt i uskrsnuće. Sveta je misa otajstvo po kojem se među nama i u nama ostvaruje Kristovo spasenje po kojemu postajemo dionici one iste nebeske proslave u koju je sam Krit uzdignut.

Pranje nogu

A da bi nam pokazao da je među nas došao kao Spasitelj i kao sluga, a ne kao sudac, on učenicima pere noge (Iv 13, 1-15). A da ne bi oni – i mi zajedno s njima – to površno razumjeli, Isus im objašnjava: Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Upravo to. Prije svoje smrti Isus je svojim učenicima htio reći ono što je najvažnije i što je temeljno. Da se međusobno ljube, da služe jedni drugima, da se ne nadmeću jedan s drugima, da svojim životom budu očit i djelotvoran znak Božje beskrajne ljubavi. Zato im veli: Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge. (Iv 13,35). Euharistija je otajstvo zajedništva, otajstvo ljubavi i ona bi trebala biti zalogom jedinstva i ljubavi nas, Kristovih učenika. To će onda biti najbolji i najjasniji znak da smo njegovi učenici.

Iz svake svete mise trebali bismo izići preobraženi. Jer, mi koji smo kršteni, u Krista smo se obukli; mi koji smo se na misi pričestili Kristovim Tijelom postajemo jedno s njime, naš kao što veli Pavao: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2,20). Prema tome, ako je Krist htio biti svima sluga – onima koji su po sebi niži od njega – koliko li više mi trebamo izići iz mise preobraženi da u ljubavi služimo jedni drugima. Ako nas Kristova otajstva ne preobražavaju, onda su ona za nas uzaludna. Neka nas danas, stoga, Gospodin ispuni zahvalnošću, poslušnošću, poniznošću i ljubavlju, da bi se Kristova otajstva u nama ostvarivala i po nama bila djelatna u ovome svijetu.