Graditi sigurnost na nepropadljivom Kruhu – razmišljanje uz 18. nedjelju kroz godinu (B)


Čitanja: Izl 16,2-4.12-15; Ps 78,3.4bc.23-25.54; Ef 4,17.20-24; Iv 6,24-35


Oduvijek se je, kako pojedincima tako i cijelome narodu, nametala velika dvojba i veliki izazov izbora između ‘dva kruha’, onog duhovnog i onog tjelesnog, onog nebeskog i onog zemaljskog. Naime, neupitno je bilo da su oba ova kruha čovjeku potrebna, te da ne može živjeti bez njih, ali je veliko pitanje bilo kojemu od njih dati prednost i koji postaviti za temelj vlastite sigurnosti. Isto tako je fenomenološka činjenica da čovjek, a i narod, koji prizemljeno gleda, vrlo često ne vidi već samo onaj zemaljski i tjelesni kruh, dok njegovu traženju izmiče onaj nebeski. Uglavnom se ljudi posvećuju tome kako tražiti i priskrbiti kruh koji hrani tjelesni život i time ga stavlja za temelj svoga postojanja. Tako je bilo od početka svijeta, a tako je i u našem suvremenom svijetu u kojemu većina ljudi grca u materijalizmu, zabrinuti za budućnost i opstanak. U tom smislu su na površinu isplivali takvi stavovi u posljednjih mjeseci u vrijeme krize koronavirusa, pri čemu se vidjela iznimna skrb za tjelesne potrebe čovjeka, ali se vrlo malo pokušavalo uskladiti i omogućiti svim vjernicima siguran pristup riznicama duhovnoga blaga u svetim sakramentima u kojima primaju Krista Gospodina i njegovu milost kao istinsku životnu hranu. Smatralo se važnim i nezaobilaznim tjelesni kruh, a onaj duhovni, nebeski je bio kategoriziran kao drugorazredni i manje potreban od zemaljskoga.

Na tragu toga možemo razumjeti i spor koji su Mojsije i Aron imali s narodom koji je mrmljao zbog oskudice u kojoj su se našli nakon što su izišli iz Egipta, kao što možemo razumjeti i Isusove riječi pouke onima koji su ga tražili želeći još blagovati kruha koji je on umnožio. Štoviše, događaju opisanom u Knjizi izlaska Isus u današnjem Evaneđelju daje pravo tumačenje i značenje kada kaže da nije Mojsije dao narodu kruh s neba, već da je to učinio Otac nebeski. Doista, Otac nebeski je tim znakom htio držati njihove duše uzdignute k nebu odakle dolazi svako istinsko dobro za čovjeka. Jer samo s neba može doći pravi kruh koji ljudima može izgraditi duše i dati stabilnost u nestabilnim ljudskim uvjetima života na zemlji. Time je Bog poticao želju svoga naroda da teži nebeskim dobrima, kako bi jednom primio u punini sve što je bilo dano u tragovima i nagovještajima.

Zato i danas ako pojedinac ili društvo rade samo za hranu propadljivu, sami su sebi već odredili budućnost u propadljivosti. Čvrstoća i stabilnost jednog naroda ne može biti u količini propadljivih sadržaja koje nagomilava, već samo u snazi duhovnog života koji posjeduje. I ako gradi svoju sadašnjost i budućnost na propadljivome, onda je sebe odredio nestabilnošću koja iz toga proizlazi. Nažalost, to mnogima nije baš posve jasno pa snagu nekog naroda i države mjere u zemaljskim propadljivim vrijednostima, koje potom stavljaju kao podlogu i temelj života, dok zaboravljaju na onaj nebeski kruh koji daje život svijetu. Samo taj nepropadljivi i neprolazni kruh može biti temelj života, temelj stabilnosti i zalog budućnosti jednog naroda i samo on može dati sigurnost življenja. Pojedinac i narod je toliko čvrst i snažan koliko je svjestan ove istine i koliko na njoj gradi svoj život. To je bila pouka koju je Bog ostavio svome narodu kad ga je izveo iz Egipta, kao što je bila poruka koju je Isus uputio svojim slušateljima i sunarodnjacima kad su htjeli da im dadne još zemaljskoga kruha, a on ih upućuje na onaj istinski: “Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.”

Ove Isusove riječi vrijede u svoj njihovoj snazi i danas: Pravi kruh je onaj koji silazi s neba i koji daje život svijetu. Ako želimo živjeti, onda trebamo za tim kruhom težiti i biti ga gladni. Taj kruh je sam Krist koji nam time poručuje da životnu sigurnost trebamo radije graditi na njemu, nego na zemaljskom kruhu, ma kako nam se ovaj zemaljski činio nezamjenjivim i neizostavnim. Samo ako budemo gradili na Isusu, onda ćemo stvarnost oko sebe moći posvećivati i uzdizati pa se nećemo morati bojati za zemaljsku budućnost i za zemaljsku hranu. Ako sami sebe budemo posvećivali nebeskim nepropadljivim kruhom, onda će i sve što činimo poprimati takva obilježja. Samo s Isusom možemo imati novu viziju vlastitoga života koji postaje neprolazan, jer s njime ima neprolazni temelj na koji je položen i jer se hrani tim nasušnim kruhom koji je poradi nas s neba sišao. Budimo stoga zahvalni Bogu za ovaj neprolazni temelj koji nam je dan i primajmo hranu koju nam daje za život vječni.

Borimo se da i svoj narod istrgnemo iz površnosti materijalizma, te mu kao Bogom posvećeni nudimo ovu ljepšu i bolju viziju života s Kristom kao temeljem na kojem trebamo graditi svoj život, ako nam je stalo da postanemo nepropadljivi, nebeski i neprolazni. A samo Krist može dati našem životu takav dar, jer samo on ima život u sebi kao Božji Sin. Svjedočimo da se nitko nije prevario tko je na Kristu gradio, jer je Kristom kruhom s neba izgradio svoje biće i svoj karakter, jer je tu nepropadljivu hranu ugradio u svoj život, čime je sebi omogućio ostati za život vječni. Izgrađujmo se vjerom u Krista, jer dok tijelo propada, uvjerenja i neprolazne duhovne vrijednosti su neprolazne i neuništive. Neka nam on bude temelj života i zalog naše sigurnosti i za zemaljskoga života, kako bi nam jednom bio nagrada i u vječnosti.