Ponedjeljak, 17 svibnja

1. korizmena nedjelja (B): Pustinja


Čitanja: Post 9,8-15; Ps 25,4bc-5ab.6-7bc.8-9; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15


Kao da se neki poseban nemir uvukao u naše društvo posljednjih desetljeća. Opterećeni smo time da se stalno treba nešto događati. Prije su nosili one velike kazetofone na ramenu i hodali ulicom, danas mladi ljudi imaju slušalice i jure gradom na biciklu, rolama ili romobilima. U trgovačkim centrima, u pošti, restoranima, kafićima, u čekaonicama trešti glazba. Ne smije postojati neki „prazni hod“, mir i tišina… Filmovi moraju biti puni akcije, specijalnih efekata a predstave su glasne na razini podnošljivosti. Kazališne predstave postaju performansi, trebaju šokirati. Stalno se treba nešto događati, televizor nam je po cijele dane uključen, doslovno smo dvadeset i četiri sata dostupni na pametnim telefonima i društvenim mrežama. Sve se nešto izvan nas događa. A gdje smo tu mi? Možemo li se uopće sastati sami sa sobom? To itekako osjetimo u ovoj izoliranosti zbog korone.

Evo, u prvom poglavlju svoga evanđelja Marko piše: „Duh nagna Isusa u pustinju.“ Baš u pustinju. Zašto? U Bibliji je pustinja mjesto samoće, mjesto kušnje, ali i mjesto gdje čovjek – suočen sa samim sobom – na poseban način može doživjeti Božju blizinu. Tako Marko dalje za Isusa veli: „I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.“ Isus se kroz četrdeset dana pripravljao na svoje poslanje. Izdvojio se, osamio se, tražio je sebe u Božjem svjetlu. To je bio razlog da su se kasnije među kršćanima – posebice na Istoku – pojavili pustinjaci, ljudi koji su doslovno otišli u pustinju i godinama živjeli posve jednostavno u molitvi, razmatranju i traženju Boga. Naravno, to nije bio recept za sve ljude, ali su pustinjaci drugima bili znak da ne živi čovjek smo o kruhu, da ne živi samo za ovaj svijet, da ima drugih, trajnih i neprolaznih vrednota.

Evo, na početku korizme, možda bi bilo dobro da se i mi nekako povučemo u „pustinju“, da se na neki način vratimo sebi, da zastanemo u svojoj trci, da nađemo vremena za tišinu, za molitvu, za odlazak u crkvu, za strpljivi razgovor s članovima svoje obitelji, da otkrijemo i oživimo u sebi ono duhovno, ono duboko ljudsko, ono što nije samo trka i buka. Upravo tako Crkva shvaća korizmu. Drevni je to recept. Vrijedilo bi napora da ga u ovoj korizmi primijenimo. Ionako smo manje-više u izolaciji.