Habit, kolar i reverenda – zanemareni znakovi Božje milosti

“Tko se mene zastidi pred ljudima, toga ću se i ja zastidjeti pred Ocem svojim…” (usp. Mt 10,33).

Te snažne Kristove riječi duboko pogađaju savjest svakoga krštenika, a osobito onih koji su posvećeni u službu oltara i evanđelja – svećenika, redovnika i redovnica. U vremenu kada se sve više brišu jasne razlike, kada se skromnost poistovjećuje s anonimnošću, a svetost s nevidljivošću, čini se da upravo vanjski znak pripadnosti Kristu – redovnička i svećenička odjeća – postaje sve rjeđi i sve dragocjeniji oblik svjedočenja.

Povijesni razvoj svećeničke i redovničke odjeće

U prvim stoljećima Crkve, klerici nisu imali posebnu odjeću, nego su nosili istu tuniku kao i ostali građani, ali su je znali nositi na skroman i uredan način. No kako je kršćanstvo stjecalo slobodu i postajalo vidljivo u društvu, Crkva je postupno oblikovala vanjske znakove posvete, kako bi oni koji su Bogu posvećeni u narodu bili prepoznatljivi – ne radi časti, nego radi služenja i svjedočenja.

Svećenička reverenda (talar), duga crna haljina s 33 dugmeta, oblikovala se iz svakodnevne rimske tunike. Crna boja, preuzeta kao izraz skromnosti i odricanja, postala je simbol smrti svijetu i života za Krista. Ona nije samo odjevni predmet nego je liturgijski i simbolički znak svećeničkog dostojanstva i službe. Trideset i tri dugmeta na njoj, kao spomen na Kristove godine, podsjećaju da je svećenik pozvan, sakramentalno i službeno, duhovno i javno, živjeti i svjedočiti Kristovu žrtvu i Njegov život.

Kolar, bijeli ovratnik koji je u počecima vjerojatno služio kao zaštita za vrat i odjeću, podsjeća na okovratnik robova, još više: upućuje na “jaram Gospodnji” i opominje svećenika da je “Kristov sluga”, svezan zavjetom poslušnosti Bogu i Crkvi. Svojom bojom simbolizira čistoću srca i života svećenika, kao i njegov poziv na svetost i odvojenost od grijeha. On je vidljivi znak posvećenog života, a kao takav ne poziva samo svećenika na vjernost Bogu, nego i sve one koji ga gledaju.

Kod redovnika, slična je povijest. Habit, redovnička odjeća, razvijao se po pravilima svakoga reda, ali uvijek kao izraz skromnosti, dostupnosti i razlikovanja od svijeta. Franjevci su nosili siromašni habit s kapuljačom, dominikanci bijelu tuniku i crni plašt, benediktinci crni habit kao znak pokore i tišine. U svim slučajevima, odjeća nije bila obična uniforma, nego znak identiteta i posvete.

Znak koji govori – i bez riječi

Danas, postaje nam sasvim očito, Crkva treba vidljive znakove svetosti. U svijetu prepunom buke, znanja, ponude i konkurencije, čovjek instinktivno traži tišinu, smisao, svetost, duhovnost. I kada na ulici, u autobusu, u bolnici ili na kolodvoru ugleda časnu sestru u habitu ili svećenika s kolarom, nešto u dubini duše zastane. Pogled postaje drugačiji, držanje prema toj osobi postaje pažljivije. Nije li to znak da i nevjernici nesvjesno poštuju posvećene osobe? Da traže nešto više, nešto što nadilazi svakodnevicu?

I upravo zato boli kada redovnici i redovnice, svećenici i biskupi sve češće odbacuju svoju odjeću. Opravdavaju to poniznošću, jednostavnošću, željom da budu “kao svi”. No, posvećena osoba nije “kao svi” – ne po svojoj vrijednosti, nego po pozivu koji je primila. Ako svećenik ne nosi kolar jer se “ne želi isticati”, nije li to prikriveni oblik stida? Ako redovnica javno nosi civilnu odjeću, ne šalje li to poruku da se odrekla znaka svoje posvete – pa makar tvrdila suprotno? Zapravo, moglo bi se reći da je time ne samo umanjila svoje dostojanstvo posvećene osobe, nego je otkinula nešto i od dostojanstva vjernika laika.

Habit, reverenda i kolar nisu samo odjeća – oni su poruka. Oni evangeliziraju i kad mi šutimo. Oni podsjećaju, bude, tješe i opominju. Oni naviještaju: “Bog je tu. Krist i dalje poziva. Netko se odazvao.” U svijetu u kojem se ljudi svakodnevno bore s prazninom, odustajanjem i izgubljenošću, prisutnost osobe u svećeničkoj i redovničkoj odjeći može biti znak nade. I više od toga: znak prisutnosti Crkve. Znak prisutnosti Krista. Isto tako, nenošenje svećeničke i redovničke odjeće u javnom prostoru znak je nedostatka volje da se svjedoči Krista i pokazuje ljubav prema Crkvi.

Poziv na hrabrost i vjernost

Crkva je Majka, ali i znak u svijetu. Svećenik koji nosi kolar nije “pobožnjak”, nego znak. Redovnica u habitu nije “iz prošlog stoljeća”, nego svjedokinja vječnih vrijednosti. I baš zbog toga – jer ljudi traže autentičnost, jer žele vidjeti posvećene osobe kao vidljive svjedoke – nužno je potaknuti posvećene muškarce i žene da ne skrivaju svoj znak poziva, da se ne stide onoga što jesu.

Neka nas ne zavede lažna poniznost. Neka nas ne obeshrabri lažni pluralizam. Svećenička i redovnička odjeća nije izvanjska stvar, nego duboko duhovno sredstvo unutarnjeg rasta i javnog svjedočenja. To znaju oni koji je nose sa sviješću, s molitvom i sa srcem koje pripada Kristu.

A mi vjernici? Mi molimo da ih bude više. Da budu vidljivi. Da budu sveti.