Do nogu Krista patnika

Do nogu Krista patnika zadnja, šesta propovijedi iz knjige prof. dr. Jordana Kuničića, OP, Propovijedi, Svezak I., Zagreb, 1957., str. 29–35 (umnoženo ciklostilom).

Prije dva tisućljeća odigrala se najpotresnija drama ljudske povijesti. Šira pozornica: svemir; uža: Jeruzalem i Golgota. Protagonist te drame: Bogo-čovjek, Krist. Predmet drame: sukob smrti i Života, grijeha i svetosti, đavla i Boga. Izravni akteri: nekoliko živih ljudi i mrtva priroda. Jest, i mrtva je priroda sudjelovala, jer se zemlja potresla, sunce se zamračilo, kamenje popucalo, grobovi se otvorili, zastor se hramski razderao na dvoje. Tolik je doista bio sveopći dojam te božanske drame koja se pretvorila u kataklizmu da je i poganin uskliknuo: ili Tvorac prirode umire, ili se svemir ruši.

Ljudi i danas rado polaze dramska kazališta. Prelistajte, međutim, repertoar starogrčkih i najmodernijih dramskih kazališta i naći ćete da su u većini slučajeva viši inspiratori tih drama neke maglovite, zavidne, osvetničke više sile, kojima čovjek ne može izbjeći, a one kao da uživaju u ljudskim patnjama. Protagonisti se tih drama ubijaju sami ili ih ubijaju drugi i to iz osobnih, sitnih, niskih, jadnih motiva mržnje, osvete, ljubomore, oholosti i t.d. Često su dakle žrtve strasti, a ne ideala. Razumije se da ljudi plaćaju ulaznice, nježniji možda i zaplaču, realisti ostaju indiferentni, svi pak propisno nagrade glumce pljeskanjem, okite cvijećem i raziđu se svojim kućama, kao da nije ništa ni bilo. I sva sreća da ljudi ne upriliče svoj život i svoje djelovanje prema tim pseudoidealima, jer bi se osobni, obiteljski i društveni život pretvorio u pravu ludnicu ili u pakao.

Godine 1634. obvezali su se stanovnici Oberammergaua u Bavarskoj da će prikazivati božansku dramu muke Kristove u prirodi i to ne kao predstavu, da udovolje radoznalosti pohodnika, nego kao vjersko-duhovni doživljaj, kao neki sveti obred. Ne vodi ih novac ni buketi cvijeća, ni pljeskanje, nego sabrano i sveto nastoje da se oživi i proživi muka Kristova, da im to bude od koristi za dušu i za tijelo, za vrijeme i za vječnost. Ne spominje se da bi sa drugih kontinenata dolazili pohodnici da pribivaju prikazivanju različitih drama na svjetskim pozornicama, ali na sveto prikazivanje dolaze u Oberammergau pohodnici iz raznih krajeva svijeta. To je slučaj uzvišenije predstave, predstave koja je ujedno i doživljavanje, to je obredna, sveta predstava, to je život.

Nama nije dano vidjeti pomrčinu Velikoga Petka ni pribivati lomljavi prirode. Oni koji su Krista osudili davno su se pretvorili u prah. Na Golgoti je tišina. Moramo se zadovoljiti skromnim znakovima unutar Božjih hramova. Opustjeli oltari, ljubičasta boja, zamukla vesela pjesma sinova Božjih, čini se kao svete igrarije prema povijesnim događajima Velikoga Petka. A ipak su to dani puni sabranosti, dubokoga proživljavanja otajstva Križa, prodiranja u srčiku života. Crkva nas poziva da se okupimo, saberemo, da se uživimo i da proživimo taj najvažniji događaj u povijesti čovječanstva. Samo kršćanstvo ima pravo da bol ovije slavljem. Ovo su dani slavlja boli, uzvišenja Križa i sublimacije naših životnih križeva.

Pred nama su dakle mogućnosti velikih dimenzija. Mi se možemo prenijeti u prošlost, obuhvatiti povijest i reći onima, koji su Krista osudili na smrt: jeste li se uvjerili, da ne krade zemaljsko kraljevstvo Onaj koji otvara nebesko? Judi, svakomu izdajici, možemo doviknuti: bolje bi bilo da se nijesi ni rodio. Nahuškanoj svjetini, koja u bunilu, obmami, zavedena traži smrt Kristovu, možemo upraviti pitanje: što ti je skrivio Onaj koji je hranio tvoje gladne sinove, koji ih je liječio, uskrisivao te im opraštao grijehe? Piscima svih drama možemo reći: evo vam primjera kako umire pravi heroj duha, Pravednik, evo teme, koja odgaja i usrećuje.

Poslušajmo glas majke Crkve. Pođimo do nogu Propetoga. Na katedri je – poučit će nas. Širi ruke – ogrlit će nas. Svladao je đavla – oslobodit će nas. Pobijedio je smrt – oživit će nas. Uvijek je Spasitelj – spasit će nas. Tu, do Njegovih nogu, naučit ćemo ići svojim križnim putem, na svoju Golgotu. Priznat ćemo da smo krivi smrti ovoga Pravednika. Krivi smo uvijek, pa i danas. Jednom je umro, više ne umire, ali ga ljudi, mi svi, pokušavamo danomice ubiti. Ispitajmo se, koju ulogu i mi igramo pri tim pokušajima. Jesmo li dovoljno svjesni da osuđujemo Onoga, koji je radi nas i radi našega spasenja došao na svijet, osuđen, propet i pokopan?!

Mene je ljubio i radi mene trpi

Stari rimski povjesničar pripovijeda kako je neki Cezarov vojnik bio pozvan na sud. U svoju obranu vojnik se pozva na Cezara. Ovaj obeća poslati svoga zamjenika da brani okrivljenoga vojnika. Vojnik – veteran nije tim bio zadovoljan, te se odvaži poći osobno do Cezara. Samosvjesno mu reče: „Kada se vodila borba i kada opazih da će te strjelica pogoditi, ja sam osobno izložio svoje grudi da spasim tebe, a nijesam poslao zamjenika.“ Smisao je bio i preveć jasan.

Baraba je bio prvi koji je morao zbiljski reći: ovaj Propeti trpi radi mene, mjesto mene. Je li to Baraba doista i priznao? Je li ova dvostruko zamjenična muka Barabi koristila? Sam Bog to zna, ali, ako je u njegovu srcu ostala ma i samo jedna iskrica čovještva, ta je iskrica morala buknuti u požar odanosti i zahvalnosti.

Našla su se druga srca, našlo se srce velikoga Pavla. To je srce osjetilo, kako mu Kristovo srce šapće: „Utisni me na svoje srce kao pečat“, jer je „ljubav jaka kao smrt“ (Canticum canticorum 8, 6). Pavao je prihvatio patnje i boli, prinio je svoj život kao žrtvu, želio je postati odbačenikom (Rimljanima 9, 3), radovao se patnjama (Kološanima 1, 24), želio je umrijeti (Filipljanima 1, 23). Kristova ga je ljubav izazvala. Pred čitavim svijetom priznaje: „Krist je ljubio mene i predao je sebe za mene“ (Galaćanima 2, 20). Je li to neka ljubomora? Ako jest, onda je sveta ljubomora, koja ne želi druge isključiti, jer zna da je ljubav Kristova za svakoga obilata i preobilata, ali želi sebe opteretiti da uzvrati posvemašnjom ljubavi za posvemašnju ljubav.

Svaki kršćanin ponavlja iste riječi. Ezop je izmislio u svojoj pjesničkoj mašti da je prvi čovjek stvoren od tijesta koje je zamiješano suzama te da tako čovječanstvo u sebi nosi osudu boli. Kršćanin pak zna da je čovjek doista sin suza, ali da je pretvoren u novoga čovjeka, u dijete Božje, u baštinika kraljevstva nebeskoga, u miljenika vječne sreće. Kršćanin je dakle dijete suza i krvi Kristove.

Istočni je grijeh bio zatvorio vrata vječne sreće. To čini grješnicima svaki grijeh u svijetu. Za svaki grijeh Bog kao da stavlja pred vrata vječne sreće kerube s ognjenim mačevima i natpisom: Zabranjen ulaz! Ta se vrata ipak uvijek otvaraju raskajanim srcima. Čijom zaslugom? Kristovom. Krist, dakle trpi za toga nezahvalnika, za takva čovjeka, da mu izbriše grijehe i da mu otvori ta vrata vječne sreće. Svaki čovjek može i mora reći: Krist je mene ljubio, za mene je došao na svijet, za mene se znojio, bio bičevan okrunjen, popljuvan, razapet, umro i pokopan. Sve je to učinio na krvni način samo jednom, a nekrvno to obnavlja svaki dan u sv. Misi, koja nam tako svaki dan stavlja pred oči otajstvo božanstvene drame na Golgoti.

A kako Mu ja uzvraćam?

Povirimo malo kroz maslinove grane u Getsemanski zaselak! Patnik je samotan i satrven od boli. Ne muče ga toliko tjelesne boli, koliko sablast grijeha, grijeha tvojih i mojih, grijeha svih ljudi. Trebali bismo biti sveti kako je bio svet Krist, da osjetimo strahotu te boli. Sigurno je da Mu te boli zadaju više patnja nego li sve stvorene muke. Ispitajmo malo sami sebe i promotrimo neke prizore!

Nijesmo li možda i mi zaspali upravo onda kada se vrzino kolo zla i grijeha oko nas vrti? Nijesmo li zaspali kada je trebalo raditi za kraljevstvo nebesko na zemlji? Počujmo što nam bolno govori: Zar nijeste mogli probdjeti sa mnom ni jedne ure?! (Matej 26, 40). To nije samo pitanje, to je ukor, to je naša osuda.

Da se nijesmo, što bi bilo gore, pridružili plaćenoj i nahuškanoj soldateski, koja Ga dolazi pandurski uhvatiti? To činimo svakim grijehom, svakim zločinstvom. Krist bi nas mogao pogledati pogledom koji trese nebom i zemljom, koji ranjava dušu i srce, i ml bismo uzmakli i popadali na zemlju (Ivan 18, 6). Ako to ne čini, znači da još nije došao za nas čas.

Ima još jedna gora uloga. Na čelu kohorte i bijesne rulje stoji najomraženija ličnost ljudske povijesti, Juda. On je oskvrnuo najsvetiji znak intimnosti i ljubavi, poljubac. On je otvorio za potomstvo tvornicu izdajničkih poljubaca. On je prodao dušu za trideset srebrenjaka. Ako bismo išli Judinim putem, putem izdajstva vjere i najviših ideala, Krist bi nas ipak oslovio izrazom „prijatelju” (Matej 26, 50), ali ne bi mogao opozvati osudu: „Teško onomu čovjeku koji izda Sina čovječjega; bolje bi mu bilo da se nije rodio čovjek onaj“ (Matej 26, 24).

Pođimo dalje do sinedrija. Članovi sinedrija pitaju Krista i za njegove učenike. Gdje su mu pristaše? Možda su se htjeli narugati, a možda su se pobojali jače sile. A gdje su ti Njegovi učenici? Petar Ga je izdao, ostali su se razbjegli kud koji. I mi im se nemojmo čuditi, jer tko zna kako bismo mi bili postupali. Svakako se za njima povodimo danas i uvijek, kada se zavlačimo u mišje rupe, gdje bi bilo potrebito da riječju, primjerom, djelom, pismeno pokažemo i dokažemo da smo sljedbenici Kristovi. Dobro zapamtimo da Krist nije opozvao svojih riječi: „Koji god zataji mene pred ljudima, zatajit ću i ja njega pred Ocem svojim, koji je na nebesima” (Matej 10, 33).

Tko šalje Pravednika na Golgotu? Onaj omraženi Pilat, vođa svih oportunista, laktaša, slabića, beskičmenjaka. Dovoljno je bilo da mu svjetina zaprijeti prijavom Cezaru i taj nekarakterni tip ide za „moralom situacije“, t.j. za nemoralom te popušta, iako je priznao da je Krist pravedan. Pere ruke, jer misli da se grdoba savjesti i nakaznost podlosti može oprati vodom ili kojom dezinfekcijom. Zar nam je dakle taj tip nepoznat, tuđ? Kada se pobojimo možda samo nečijega oštrijega pogleda, kada smo spremni izdati pravednika, Krist nam ne prestaje ponavljati: „Više se bojte onoga, koji može, dušu i tijelo pogubiti u paklu“ (Matej 10, 28).

Uz toga omraženoga Pilata stoji njegov sada prijatelj Irud Antipa, ta crna i bolesna duša, čovjek, koji je dao pogubiti sv. Ivana da udovolji krvničkoj strasti Herodijadinoj. A mislimo li da je i ta figura tuđa mentalitetu XX. stoljeća? Novac, čast, strast, ljudski obzir i drugi kumiri, koji imaju i danas tako brojne oltare, predstavljaju Herodijade, radi kojih smo možda spremni odrubiti glavu idealima. Što nam Krist govori: „Kakvu će zamjenu dati čovjek za dušu svoju“ (Matej 16, 26).

Na putu prema Golgoti razularena svjetina zlostavlja Krista. On trpi i šuti. Bilo je među svjetinom kolektivno sugestioniranih, bilo je plaćenika, bilo je bezumnih, ali bilo je i zlobnih, bilo je sadista, opakih duša. Civilizirani bi čovjek XX. stoljeća smatrao taj način obračuna s Nepoželjnim odveć primitivnim, nekulturnim, on bi to izveo nečujno. Znači da bi rezultat bio isti, samo metoda različita. Mala je razlika. Slaže se čovjek današnjice s onim prije dvadeset stoljeća u tome što ne uviđaju vrijednost žrtve za više ideale, za ideale duha i vječnosti. Svima Krist i danas dovikuje: „Tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga“ (Marko 8, 35).

Što nam je činiti?

Promijeniti uloge. Ima dosta uloga koje možemo i koje moramo slijediti. Ima mnogo načina našega postupanja koje moramo napustiti. To će biti druga faza našega pothvata, druga naša dužnost, pozitivna uloga, da se okoristimo otajstvom Velikoga Petka. Tada će doista božanstvena drama postati našim životom. Ukloniti spomenute uloge, prihvatiti ove druge, eto nam životnoga programa.

Anđeo mira hrabri Krista u zaselku Getsemani (Luka 22, 43). Krist, koji je radost blaženih duša, nije se sramio pokazati kako je čovjeku u boli draga riječ utjehe. Odlučit ću dakle jednostavno: bit ću anđeo mira! Što činim gladnu, zalutalu, bolesnu bratu – to činim Kristu. Kada smjerno primam kalež boli iz ruke Providnosti, onda razveseljujem Kristovo srce. S Marijinim je „fiat“ započelo djelo moga spasenja, s Kristovim je „fiat“ ono dovršeno, a s mojim „fiat“ ono se meni primjenjuje.

Šimun Mu je pomogao nositi križ. Josip iz Arimateje primio Ga je u svoj grob. To su djela milosrđa na koja sam i ja pozvan. „Što ste god učinili jednomu od ove moje najmanje braće, meni ste učinili“ (Matej 25, 40).

Žene se mogu pohvaliti da su njihove predstavnice odigrale časnu ulogu u muci Kristovoj. Nigdje se ne spominje koja njihova nečasna služba. Jeruzalemske su Ga žene sažaljevale. Veronika Mu je pružila ubrus da otare božansko lice od krvi i znoja. Posve je prirodno da prava žena i majka suosjeća sa svakim patnikom, jer svaki čovjek ima majku, a svaka majka najbolje zna, što je bol za sinom, a još više za jedincem sinom.

Evo mi službe ili uloge, koju mi Krist nalaže. „Bdijte i molite“ (Matej 26, 41). Bdijte, ljudi svih vjekova, da vam se ne dogodi kao onima koji su Krista izdali i ubili. Bdijte! Juda se objesio. Pilat je, govori legenda, lutao gonjen furijama nečiste savjesti i nemirno svršio. Iruda su rastočili crvi. Bdijte! Ako se bezbrižno igrate i zabavljate, dok Ja izdišem na križu ili ste indiferentni na stazi života, znajte da Ja žeđam za vašim dušama, ali da ne spašavam nijednu bez njezine volje. Bdijte! Ako nekoga ljubite više nego Mene, znajte da vam nitko ne može dokazati veću ljubav od mene (Ivan 15, 13). Bdijte! Sjetite se onoga „što koristi čovjeku da dobije sav svijet, a duši naškodi“ (Marko 8, 36) i često to ponavljajte. Znajte da je vaša duša moja svojina, jer sam ja za nju položio najveću cijenu (Prva Korinćanima 6, 20).

Ne ćemo biti toliko smioni niti toliko drski da pokušamo preuzeti ulogu Marijinu. Tko bi se usudio utisnuti poljubac onako svete i čiste ljubavi? Ako je ljubav svake prave majke sveta, Marijina je ljubav neopisivo svetija. Povedimo se za njom barem u tome da ne izdamo križ Kristov, nego da ostanemo uza Nj, kako je ostala Marija.

Ima uloga nama veoma bliskih. Sjetimo se uloge one iz Magdale. Ona je cjelivala noge Kristove, ona ih je polijevala suzama kajanja. Uzet ćemo ulogu Petra. On je prolijevao suze, suze kajanja, kad je uvidio svoj prijestup. Te su ga suze preobrazile, oprale od ljage grijeha. Te suze kajanja, ti poljupci pokajničkih usana nama vrlo dobro pristaju.

Žene, one prave, nježne, nepokvarene žene, htjele su odigrati i zadnju počasnu ulogu prema Kristu, jer su i, pošto je Krist bio pokopan, bile zabrinute, kako Mu je u grobu. Nježno srce prave žene ne spava za svojim Dobročiniteljem. Htjele su pomazati još jednom tijelo Onoga koji je liječio i spasio njihove duše. Mi ih slijedimo i moramo se povoditi za njima tim što činimo krjeposna djela, djela ljubavi i milosrđa, jer je svako takvo djelo kao pomazanje i cjelivanje Krista. Zar se je skladište milosti oproštenja Kristova ispraznilo? Budimo uvjereni da i za nas ima zalihe, sadržane u riječima: Oprošteni su ti mnogi grijesi, jer si mnogo ljubio ili ljubila (Luka 7, 47).

Pristupimo Patniku na križu! Udarajmo se u prsa i molimo! Srce Mu je otvoreno, dakle pristup je slobodan. Širi obje ruke, širi i onu sa strane zločinca. Desna je za nas preveć časna, lijeva nam možda bolje pristaje. Krivci smo. Prvi udarac u prsa neka bude: zgriješismo!

Okrenimo se oko sebe! Zemlja koju gazimo puna je zločinstava. Ispunjena je našim grijesima, ali je veća otkupiteljska snaga Kristove krvi. Moćnija je krv Kristova, nego li je naša zloća. Više je zemlja nakvašena snagom krvi Krista pravednika, nego snagom ljudskih zločinstava. Kristova je krv beskrajne Jakosti.

Patnici! Majke! Propeti od nas traži dvoje: žrtva se naknađuje žrtvom, ljubav se vraća ljubavlju! Na Golgoti je propeta Žrtva, na križu visi Ljubav.

Patnici! Majke, vi to najbolje možete razumjeti. Žrtva i ljubav – eto dvije najveće snage života i sreće. Žrtvom se dokazuje ljubav, ljubav raste žrtvom. Na križu visi žrtvovana ljubav, tu je dakle naša snaga, naš život, naš spas!

Jordan Kuničić