Isus u evanđeljima, kao da su imali diktafon
Kao što je pokazao Richard Bauckham (rođen 1946.), evanđelja vjerno bilježe predaju o Isusu koju su oni, koje je Učitelj odabrao, marljivo naučili napamet i brižno prenosili.
Povijesno-kritički pristup evanđeljima ponavlja mantru: evanđelja ne treba shvaćati kao životopise, nego kao plod propovijedanja prvih kršćanskih zajednica. Glavna briga prvotne Crkve nije bila toliko prenijeti Isusove činjenice i izrjeke, nego jednostavno ponuditi svojevrsno novo tumačenje Njegova života iz teološkom i moralnom ključu. „Predaja o Isusu“ tako bi patila od parenetičke[1] i kerigmatičke[2] prilagodbe, što bi uništilo nadu da ćemo u evanđeljima pronaći Gospodinov stvarni život i vjerodostojna učenja. Evanđelja bi nam namjesto toga prenijela ono što je kršćanska zajednica vjerovala o Isusu, a ne – recimo tako – Isusa. Još jedan način udaljavanja Krista vjere od povijesnoga Krista.
Već smo vidjeli kako je strpljivi rad Birgera Gerhardssona (1926.–2013.), koji je naslijedio i razvio rad svoga učitelja Haralda Riesenfelda (1913.–2008.), odlučno kritizirao to stajalište. Sitz im Leben [sjedalo u životu] evanđeljâ nije okružje propovijedanja i kateheze, nego htijenje da se očuva i prenese ono što profesor Richard Bauckham (vidi ovdje i ovdje) naziva „Isusovom predajom“. Riječ je o „izdvojenoj“ predaji, nastaloj s preciznom svrhom što vjernijega očuvanja predaja o Isusu, čime se razlikuju i od predaja Izraela – bitnoga uvjeta za nastanak kršćanstva, oslobođena od judaizma – i od susljednoga apostolskoga propovijedanja.
Umijeća zapamćivanja rabljena u rabinskim školama, važnost učenja napamet u židovskom svijetu – kao i u antičkom svijetu općenito – temeljni su podatci za razumijevanje kako su nastala evanđelja i kako ti spisi zapravo prenose riječi i djela galilejskoga Rabbija.
U prethodnom produbljivanju razmatrali smo i brižnost kojom je sveti Pavao u svojim poslanicama razlikovao Gospodinova učenja od vlastitih dodataka, pokazujući tako da su Apostolove upute i poticaji bili odvojeni od stvarne Isusove predaje. Nije bilo upijanja ili uključivanja Isusove predaje u apostolsko propovijedanje, nego je žarište bio na učenju, razlikovanju i prenošenju onoga što je došlo od Učitelja, putem nauka i učenja napamet, od razmatranja apostolâ, koliko god bila itekako mjerodavna. Bauckham primjećuje i da je iznimna rijetkost izričitih navođenja Isusovih izrjeka i djela u drugim novozavjetnim spisima zanimljiv pokazatelj kako je propovijedanje bila djelatnost svjesno odvojena od prenošenja Isusove predaje.
Evanđelja su stoga plod te predaje „izdvojene“ od drugih vrsta propovijedanja, posvjedočenih u Novom Zavjetu, jer
„samo ona, u književnoj proizvodnji prvoga kršćanstva, prenose predaju o Isusu i prenose isključivo predaje o Isusu […]. Učenici ne spajaju Isusovo učenje s prinosima – dodatcima ili tumačenjima – na osobnoj osnovi“ (Jesus and the Eyewitnesses, str. 278).
To ne znači da evanđelisti ne pridonose svojim vlastitim: ustroj, raspored i odabir gradiva, pojašnjenje pojmova, mjesta, okolnosti itd., očito ovise o piscu svakoga pojedinoga Evanđelja. Ono što Bauckham ovdje želi istaknuti jest da evanđelja vjerno bilježe predaju o Isusu koju su oni koje je Učitelj odabrao marljivo naučili napamet i brižno prenosili.
Ta se predaja oblikovala dok je Isus još živio na zemlji, dapače, njegovom vlastitom voljom. Sami sinoptici (usp. Matej 9, 36 – 10, 15; Marko 6, 7–13; Luka 9, 1–6; 10, 1–16) ne propuštaju istaknuti kako je sâm Isus poslao svoje učenike da objave što su od njega vidjeli i čuli, tako da tko god njih sluša, sluša samoga Učitelja.
„Tko vas sluša, mene sluša“ (Luka 10, 16);
„Tko vas prima, mene prima“ (Matej 10, 40):
To su izrazi koji ukazuju ne samo na zajedništvo između Krista i njegovih apostola, nego i na istovjetnost nauka. A to, u sklopu usmenoga prenošenja toga vremena, znači da su učenici prikladno naučili učiteljev nauk, zahvaljujući ponavljanju i zapamćenju.
Glavni prigovor koji se iznosi na tvrdnju da su evanđelja rezultat predaje umijeća pamćenja odnosi se na promjenjivost tih predaja koje se nalaze u njima. Bauckham pokazuje da neki uvjerljivi razlozi za te inačice pobijaju taj prigovor. Prije svega, sâm je Isus možda koristio različite načine predstavljanja istoga učenja, u vremenski, zemljopisno i zgodimice različitim prilikama. Činjenica da evanđelja samo jednom prenose njegove izrjeke uopće ne znači da ih je Učitelj zapravo izgovorio samo jednom. Drugi (ali ne i drugotni) razlog leži u činjenici da mi imamo samo prijevode s aramejskoga ili hebrejskoga na grčki. Tekst koji je možda bio isti u svom prijenosu na semitskom jeziku, bilo usmenom ili pisanom, dobio je neke očite inačice u prevođenju.
Razlike u pripovjednim dijelovima mogu se objasniti normalnom promjenjivošću koja se obično javlja kada više ljudi izvješćuje o istom događaju: potankosti uočene ili neuočene, isticanje nekih strana više nego drugih, raznolikost onih kojima je pripovijedanje upućeno i tako dalje. Vraćajući se na prenošenje Isusovih izrjeka, moguće je da je evanđelist namjerno napravio izmjene ili dodatke kako bi bolje objasnio i prilagodio nauk, ali bez promjene njegova značenja. Konačno, ostale promjene posljedica su uredničkoga rada koji je svaki evanđelist poduzeo kako bi stvorio vlastiti spis.
Važnost usmene predaje ne isključuje mogućnost pisanih tekstova:
„u pretežito usmenim kulturama antike, uključujući prvi kršćanski pokret, pisanje i usmeno prenošenje nisu bili alternative, nego nadopune. Spisi su uglavnom postojali kako bi nadopunjavali i podupirali usmene oblike učenja i poučavanja“ (Jesus and the Eyewitnesses, str. 287–288).
Primjere toga nadopunjavanja između pisanoga i usmenoga u rabinskoj predaje Mišne dokumentirao je Martin S. Jaffee (rođen 1948.), profesor emeritus židovskih studija i poredbene religije na Sveučilištu u Washingtonu. Stoga je vjerojatno da su ti spisi postojali kako bi podržavali i jačali pamćenje usmene predaje o Isusu.
Evanđelja potječu iz usmeno-pisane predaje i stvorena su da je nastave i očuvaju, kao „sredstvo za jamčenje vjernoga očuvanja predaje o Isusu“ (Jesus and the Eyewitnesses, str. 289).
[1] Prevoditeljska napomena: Parenetički je onaj koji služi da savjetuje ili opominje, odnosi se na parenézu (savjet, opomenu, pouku, preporuku što i kako treba činiti u određenom slučaju, nauku, propis, poticaj na dobra djela). Potječe od starogrčke riječi παραινετικός/parainetikós, što znači poučan, poticajan, pogodan za pouku, prikladan za uvjeravanje, poticanje, poučavanje ili sposoban za savjetovanje.
[2] Prevoditeljska napomena: Kerigmatički je vjerovjesnički, onaj koji se odnosi na kerìgmu, tj. naviještanje Evanđelja nevjernicima; Isus naviješta kraljevstvo Božje (Matej 4, 17–23), a Crkva nakon Uskrsa naviješta Isusovu smrt i uskrsnuće (Djela apostolska 9, 20; Prva Korinćanima 1, 21 i 15, 11). Potječe od starogrčke riječi κήρυγμα/kḗrygma, što znači: poruka ili proglas (Božjih ili Kristovih) glasnika; navješćivanje, propovijedanje, naviještanje (Evanđelja, osobito njegovih osnova: Isusova života, smrti i uskrsnuća); najava spasenja koje je Krist stekao i koje će se postići kroz njega. U Novom Zavjetu riječ je dosljedno povezana s javnom izjavom Božjega otkupiteljskoga djela u Kristu, a ne s privatnim učenjem ili filozofskim dijalogom. Apostolska kerigma ima četverostruku jezgru ili poruku: 1. U životu, smrti i uskrsnuću Isusa Pomazanika ispunilo se Sveto Pismo. 2. On je uzvišen s desne strane Bogu. 3. Poziv ljudima da se pokaju, uzvjeruju i krste. 4. Osiguranje oproštenja, dar Duha Svetoga i buduće uskrsnuće pȕti.
