Ivanovo je evanđelje iz prvih vremena
John Robinson Četvrtomu je evanđelju posvetio dubinsku studiju pokazujući da je ono potpuno neovisno o sinopticima i da njegov nastanak treba pomaknuti unatrag, u prije 70. godine poslije Krista.
Nakon objave eksplozivna sadržaja Redating the New Testament (Ponovna datacija Novoga Zavjeta) vlč. Johna Arthura Thomasa Robinsona (vidi ovdje) uslijedila je još jedna monografija, ovaj put posvećena isključivo Evanđelju po Ivanu. Djelo okuplja materijal koji je Robinson pripremio za Bampton Lectures, niz godišnjih predavanja (prorijeđene u novije vrijeme u svake druge godine) koje bi na Sveučilištu u Oxfordu odabrani govornik držao o važnoj teološkoj temi. Za godinu 1984. određeni govornik bio je sâm Robinson, ali je nedugo prije toga umro, 5. prosinca 1983. Tekstove koje je on pripremio, prikupio je i za objavu priredio njegov „učenik“ dr. James Farwell Coakley (rođen 1947.). Knjiga je objavljena pod naslovom The Priority of John (Prethodnost Ivana) godine 1987.
Taj posljednji svezak, zajedno s osmim i devetim poglavljem prve knjige, jasno predstavlja ishod istraživanja anglikanskoga biskupa o takozvanom ivanovskom korpusu. Njegova glavna teza nije vremenska prednost Ivanova evanđelja – kako bi naslov mogao koga navesti da pomisli – nego njegova „neovisnost“ od sinoptika. Robinson pobija široko rasprostranjenu tezu da je „ivanovska škola“ napisala Četvrto evanđelje kako bi nadopunila prva tri ili pružila teološku dubinu koja je nedostajala prvim trima. Irenejeve, Jeronimove i Euzebijeve povijesne naznake o Ivanovu dugom životu i činjenici da je njegovo evanđelje napisano posljednje navele su mnoge da povežu te dvije činjenice tvrdeći da je evanđelje stoga proizvod Apostolove starosti i njegove hipotetske „škole“, smještajući ga tako na kraj prvoga ili početak drugoga stoljeća. Dugo razdoblje trudnoće isto bi tako bilo potrebno za razvoj takva zrela bogoslovna pronicanja, ne zanemarujući činjenicu da se sinoptike općenito smještalo između 70. i 80. godine poslije Krista.
Osim činjenice da je Robinson već pokazao razloge zašto bi Evanđelja po Mateju, Marku i Luki trebalo unatražno datirati prije godine 60., autor tvrdi da Ivan gradi svoje Evanđelje vlastitim sastojcima, neovisno o sinoptičkim izvorima, napominjući kako brojne značajke pouzdano smještaju Četvrto evanđelje u Judeju prije 70. godine. Ne samo da se u tom evanđelju čuje odjek onoga osobita okružja koje još nije spustilo stijeg mesijanske političke neovisnosti, nego se pojavljuju i druge značajke koje je teško smjestiti nakon uništenja Hrama i izvan Judeje:
„njegov materijal o topografiji Jeruzalema, njegovo poznavanje zemljopisnih i dušoslovnih podjela Svete zemlje prije Židovskoga rata i njegova poraba metafora i rasuđivanja koji bi bili ‘jedva razumljivi’ izvan usko židovskoga okružja u najranijem razdoblju“ (Redating, str. 264).
Još jedan vid Četvrtoga evanđelja koji ostavlja snažan dojam jest nepostojanje spominjanja pogana, osim zamolbe nekih Grka koji žele vidjeti Isusa (usp. Ivan 12, 20–21), Pilata i rimskih vojnika. Njihova je prisutnost svakako izraženija u sinoptičkim evanđeljima, a još više u Djelima apostolskim. Ta odsutnost „pretpostavlja okružje u kojem je usmjeravanje pozornosti na predstavljanje Isusa kao istine i Izraelove punine bila sveobuhvatni cilj kršćanske apologetike“ (Redating, str. 275). I doista, Evanđelje po Ivanu nevjerojatno je ispreplitanje povijesnih elemenata i simboličkih značenja, razumljivo iz okružja prožeta judaizmom. Zapravo, brojna istraživanja – među kojima spominjemo Jewish Feastes and the Gospel of John (Židovski blagdani i Ivanovo evanđelje, 2007.) koju je napisala Gale A. Yee (r. 1949.), nastavnica hebrejske Biblije u Massachusettsu, God dwells with us (Bog prebiva s nama, 2001.) od Mary L. Coloe (r. 1949.), nastavnica Novoga Zavjeta i Alle sorgenti della fede in Terra Santa. Le feste ebraiche e il Messia (Na izvorima vjere u Svetoj zemlji – Hebrejski blagdani i Mesija, 2017.) Francesca Giosuè Voltaggija (r. 1974.), nastavnika Svetoga Pisma – pokazali su kako „Ivanov Isus“ izranja upravo na temelju razumijevanja hebrejskih blagdana i obrednih oblika.
Robinsonu nije mogla izmaći još jedna vrlo važna potankost. U petoj glavi, pripovijedajući o ozdravljenju čovjeka koji je bio bolestan trideset osam godina, evanđelist opisuje kupalište s pet trijemova, koji se na hebrejskom zove Bethzatha. Odlomak, osim što ističe povijesnu valjanost Četvrtoga evanđelja, jer su arheološka iskapanja otkrila bazen s tom „raskošu“ od pet trijemova, sadržava izvanrednu pojedinost. Dok je cijeli odlomak ispričan u prošlom vremenu, opis bazena navodi se u sadašnjem vremenu:
„U Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trijemova“ (Ivan 5, 2).
Robinson komentira: „Prirodan zaključak […] jest da je [autor] pisao dok je zgrada koju opisuje još stajala“ (Redating, str. 278), što znači prije ključne 70. godine.
Te potankosti, zajedno s mnogim drugima koji se nalaze samo u Četvrtom evanđelju, poput spominjanja litostrota (Ivan 19, 13) – propisno prevedena na hebrejski za prvotne primatelje njegova evanđelja – ili bilješke o obilju vode u Enonu, blizu Salima (usp. Ivan 3, 23), kao i točnost u navođenju židovskih blagdana i pojedinosti u izvješću o Muci, pokazatelji su „dovoljno uvjerljivi barem da bi bilo korisno produbiti i provjeriti hipotezu da nas Četvrto evanđelje može vratiti izvoru više od bilo kojega drugoga“ (The Priority, str. 122). Ukratko, svjedok-očevidac, koji i piše u vremenskom razdoblju koje nije previše udaljeno od događaja o kojima pripovijeda.
U to je bila čvrsto uvjerena i Jacqueline Genot-Bismuth (1938.–2004.), nastavnica antičkoga i srednjovjekovnoga judaizma i filozofije judaizma na Sveučilištu u Parizu, osobita stručnjakinja za judaizam u razdoblju Drugoga hrama. U svoje dvije knjige: Un homme nommé Salut : genèse d’une hérésie à Jérusalem (Čovjek zvan Spas: Postanak krivovjerja u Jeruzalemu, 1986.) i Jérusalem ressuscitée : la Bible hébraïque et l’Évangile de Jean à l’épreuve de l’archéologie nouvelle (Uskrsnuli Jeruzalem: hebrejska Biblija i Evanđelje po Ivanu na ispitu nove arheologije, 1992.) – dokumentirala je nevjerojatne povijesne potankosti Četvrtoga evanđelja i zaključila da puno ozbiljnije treba shvatiti „potpis“ toga evanđelja: „Taj učenik za ovo svjedoči i ovo napisa. I znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo“ (Ivan 21, 24).
