Sv. Toma o Ivanu 5, 1–4
Godine 1270. ili 1271. sv. Toma Akvinski studentima teologije u Parizu predavao je o Četvrtom evanđelju. Tumačenje svetopisamskih tekstova najčasnija je zadaća učitelja svetoga bogoslovlja, kako su se tada zvali redoviti profesori teologije. Donosimo hrvatski prijevod Tumačenja Ivanova Evanđelja (Super Evangelium Sancti Ioannis lectura), 5. poglavlja, 1. predavanja, prvi dio, u kojem izlaže prva četiri retka pete glave Evanđelja Ljubljenoga učenika.[1] To kako Toma povezuje druga svetopisamska mjesta, Augustina i Zlatoustoga u cjelinu tumačenja te perikope, ujedno je najbolji odgovor onima koji tvrde da redci 3b i 4 nisu vjerodostojni i da nisu dio Evanđelja.
U četvrtoj glavi Gospodin je govorio o duhovnom preporodu; ovdje, u petoj, posljedično govori o koristima koje Bog daje duhovno preporođenima. Ali onima koji se rađaju puteno njihovi tjelesni roditelji daju tri stvari, a to su: život, hrana i pouka ili stega. Upravo te tri stvari primaju i oni koje je Krist duhovno preporodio. Ponajprije, doista, duhovni život; zatim, duhovnu hranu; treće, duhovnu pouku.
U skladu s tim, tu je riječ o trima stvarima. Prvo, o davanju duhovnoga života; drugo, o davanju duhovne hrane, a to je u VI. glavi, gdje je Nakon toga ode Isus itd.; treće, o duhovnoj nauci, a to je u VII. glavi Nakon toga Isus je obilazio itd.
Što se tiče prvoga, čini tri stvari. Prvo, nudi vidljivi znak u kojem se očituje Kristova snaga da stvara i popravlja život, prema običaju ovoga Evanđelja u kojem se Kristovoj nauci uvijek dodaje neko vidljivo djelo, koje se odnosi na ono o čemu nauka uči, tako da se nevidljivo može spoznati iz vidljivoga. Drugo, navodi se povod za iznošenje nauke: Toga dana bijaše subota itd. (redak 9b). Treće, donosi se sama nauka: Isus na to odvrati: Zaista, zaista, kažem vam itd. (19. redak).
U vezi s prvim čini tri stvari. Prvo, opisuje se mjesto čuda koje je učinjeno. Drugo, nemoć, kada piše: Bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina (5. redak). Treće, povratak zdravlja, tamo gdje stoji: Kaže mu Isus: Ustani, uzmi svoju postelju i hodi! (8. redak).
Mjesto čuda opisuje se na dva načina, naime, općenito i posebno. Opće mjesto jest Jeruzalem, i stoga kaže: Nakon toga – to jest nakon čuda učinjena u Galileji – bijaše židovski blagdan; naime, Pedesetnica, prema Zlatoustom: jer se prije spominje blagdan Pashe, kada je išao u Jeruzalem.
Stoga, na sljedeći blagdan Pedesetnice, Isus ponovo uziđe u Jeruzalem: jer, kako čitamo u Izlasku 23, 17, Gospodin je naredio da se svaki muškarac židovskoga roda prikaže u Hramu tri puta godišnje, naime, na blagdan Pashe, Pedesetnice i Sjenica.
I na te blagdane Gospodin je uzašao u Jeruzalem iz dvaju razloga: naime, da se ne bi činilo da je protivan zakonu, kako je sam rekao u Mateju 5, 17: Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon…, nego ispuniti, i da bi mnoštvo naroda koji se ondje okupljao na blagdane privukao k Bogu znakovima i naukom, prema Psalmu 109, 30: Slavit ću Gospodina iz svega grla i hvaliti ga u veliku mnoštvu i drugdje: Pravdu ću tvoju naviještat u zboru velikom (Psalam 40, 10).
Stoga On sâm kaže poslije (Ivan 18, 20): Ja sam javno govorio svijetu. Ali osobito mjesto čuda bio je Ovčji ribnjak, i stoga kaže: U Jeruzalemu se nalazi Ovčje kupalište itd., koje pak opisuje četverostruko, naime, imenom, rasporedom, nastanjenjem i snagom.
Iz samoga naziva, doista, kada piše Ovčje kupalište (probatica piscina),[2] jer próbaton se na grčkom kaže ovca. Probatica je stoga naziv za kupalište, kao da je „ovčje kupalište“, ili „kupalište blaga“ ili „stoke“, zbog činjenice da su svećenici tamo prali lešine životinja, a osobito ovaca, koje su se najčešće prinosile kao žrtve. I stoga se na hebrejskom zvala Bethsaida, to jest kuća ovaca. Bijaše, naime, blizu Hrama, a u nj se skupljala kišnica.
Međutim, u mističnom smislu, prema Zlatoustom, to je kupalište predoznačavalo krštenje: jer je Gospodin, htijući na razne načine predočiti milost krštenja, prvo dao vodu da očisti tjelesnu nečistoću, koja je nastala od dodira nečistih stvari prema zakonu, o kojem se govori u Brojevima 19.
Drugo, dao je tomu kupalištu silinu da još življe od vode izražava snagu krštenja što ne ozdravlja samo od nečistoća tijela, nego spašava i od tjelesnih slabosti: jer što likovi bijahu izražajniji, to su bliži istini.
Tako je kupalište označavalo snagu krštenja: jer kao što je ta voda, perući tijela, imala krjepkost od Anđela, a ne od vlastite naravi, da liječi nemoći, tako i voda krštenja ima moć izliječiti i očistiti dušu od grijeha, kao što kaže Otkrivenje 1, 5: ljubio nas je i oprao nas od grijeha naših. Zato se Muka Kristova, predoznačena žrtvama Staroga Zakona, predstavlja u krštenju: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni (Rimljanima 6, 3).
No, prema Augustinu, voda toga kupališta označavala je stanje židovskoga naroda, prema Otkrivenju 17, 15: Vode što ih vidje… to puci su, narodi i jezici. Jer neznaboški narod nije bio uključen u sklop granica Božjega zakona, nego je svaki hodio po taštini srca svoga, prema Efežanima 4, 17: u ispraznosti pameti njihove. Ali židovski narod bio je ograđen pod štovanje jedinoga Boga, prema Galaćanima 3, 23: pod Zakonom zatvoreni, bili smo čuvani za vjeru koja se imala objaviti. I stoga se taj narod označavaše vodom zatvorenom u kupalištu. A zove se ovčjim, jer su oni bili osobite ovce Božje, prema Psalmu 95, 7: mi smo narod paše njegove, ovce što on ih čuva.
A opisuje se i po rasporedu, da ima pet trijemova, to jest uokolo, tako da je više svećenika moglo udobno stajati bez smetanja jedni drugima kako bi oprali lešine životinja. U mističnom smislu tih pet trijemova, prema Zlatoustom, označava pet rana na Kristovu tijelu o kojima se dalje u tom Evanđelju kaže: čitamo: Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran (Ivan 20, 27). Ali prema Augustinu, tih pet trijemova označava pet knjiga Mojsijevih.
A opisuje se i po nastanjenju: u njima, to jest trijemovima, ležalo je veliko mnoštvo nemoćnih, slijepih, hromih, uzetih. Doslovni razlog tomu jest pritjecanje mnoštva bolesnih k ljekovitoj snazi vode. A budući da voda nije liječila stalno, ni mnoge odjednom, trebalo je da brojni ondje ostaju čekajući izlječenje. Po tome se mistično označava, prema Augustinu, kako Zakon nije mogao izliječiti grijehe, prema Hebrejima 10, 4: krv bikova i jaraca nikako ne može očistiti od prljavštine grijehâ. Zakon ih je samo pokazao, prema Rimljanima 3, 20: po Zakonu se ostvaruje samo spoznaja grijeha.
I stoga u njemu ležahu nemoćnici od raznih bolesti, koji se ne mogahu izliječiti. Tih se boleština bilježi četiri.
Prvo, u odnosu na njihov položaj, jer su ležali ispruženo, razumijeva se držeći se zemaljskih stvari po grijesima: jer tko leži, potpuno prianja uz zemlju, prema Mateju 9, 36: sažali Mu se nad njima jer bijahu izmučeni i shrvani (polegnuti) kao ovce bez pastira. Ali pravednici ne leže, nisu polegnuti, nego stoje uspravno, prema nebeskim stvarima: Oni – to jest grješnici – posrću i padaju, a mi – to jest pravednici – se držimo i stojimo (Psalam 20, 9).
Drugo, što se tiče broja, jer ih je puno, poradi toga kaže: veliko mnoštvo. Propovjednik 1, 15: Opake je teško ispraviti, a bezumnikâ je beskonačan broj. I Matej 7, 13: prostran je put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu.
Treće, što se tiče raspoloženja ili sklonosti nemoćnika. Pa navodi četiri stvari u koje čovjek upada po grijehu, što time navlači na sebe.
Prvo da čovjek, zbog činjenice da se podlaže strastima grijeha koje prevladavaju nad njim, postaje slab, pa s tim u vezi kaže: nemoćnih. Stoga i Ciceron strasti duše, poput ljutnje, požude i slično, naziva određenim bolestima duše. A Psalam 6, 3 kaže: Smiluj mi se, Gospodine, jer sam iznemogao.
Drugo, od vlasti strasti i njihove pobjede u čovjeku, razum je zaslijepljen pristankom: pa s tim u vezi kaže slijepih, naime od grijeha, prema Mudrosti 2, 21: zloća ih njihova zasljepljuje. Psalam 58, 9: Pao je na njih oganj – naime srdžbe i požude – pa ne vidješe sunca.
Treće, slab i slijep čovjek postaje nepostojan u svojim djelima i kao da je hrom: stoga se kaže u Mudrim izrjekama 11, 18: Bezbožnik čini djelo nestalno. I u vezi s tim kaže: hromih. Čita se u Prvoj knjizi o kraljevima 18, 21: Dokle ćete hramati na obje strane?
Četvrto, čovjek tako slab, slijep umom, hrom u djelovanju, postaje suh u duševnom stanju, jer u njemu presuši sva pretilost pobožnosti, za koju moljaše Psalam 63, 6, govoreći: Duša će mi biti kao sala i pretiline sita. I u vezi s tim venjenjem kaže: uzetih. Psalam 22, 16 kaže da se snaga čovjekova osušila kao pečena glina: Usahla je kano crijep krjepčina moja.
Ali ima nekih koji su toliko pogođeni mlitavošću[3] grijeha da ne čekaju da se voda uzvalovi, nego se omamljeni prepuštaju i valjaju u svojim grijesima, prema Knjizi Mudrosti 14, 22: živeći u velikoj borbi zbog neznanja, tako i toliko zlo još mirom nazivaju. O takvim se kaže u Mudrim izrjekama 2, 14: vesele se dok čine zlo i likuju u opačinama zloće. Razlog tomu je što se ne gnušaju grijeha; ne griješe iz neznanja ili slabosti, nego iz određene zlobe. Ali ovi, budući da nisu griješili iz zlobe, nisu počivali u svojim grijesima, nego su željno čekali da se voda uzvalovi. Stoga kaže: koji su čekali (Ivan 5, 3). Usporedi Job 14, 14: sve dane koje sada vojujem čekam dok mi ne dođe smjena. Tako i oni koji bijahu u Starom Zavjetu čekahu Krista, prema onoj iz Postanka 49, 18: Spasenje tvoje čekat ću, Gospodine!
Konačno, kupalište se opisuje krjepkošću, jer liječi od svake tjelesne nemoći snagom Anđela koji silazi, i stoga kaže: Anđeo bi Gospodinov prigodice silazio u kupalište. I doista, moć kupališta u nečem se slaže s krštenjem, a u nečem se razlikuje.
Slaže se u dva obilježja.
Ponajprije po tome što je njegova snaga bila neprimjetna: jer moć vode u tom kupalištu ne bijaše iz njezine naravi, inače bi uvijek liječila; njezina je krjepčina bila skrivena, to jest od Anđela. Stoga kaže: Anđeo bi Gospodinov prigodice silazio u kupalište. Slično tomu je i voda krštenja, zato jer voda nema moć očistiti duše, nego samo po skrivenoj sili Duha Svetoga, prema onome što je rečeno u Ivana 3, 5: ako se tko nanovo ne rodi iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u Kraljevstvo Božje.
Slaže se i po učinku: jer kao što voda krštenja liječi, tako voda toga kupališta ozdravljaše. I zato kaže I tko bi se prvi spustio, ozdravio bi. Nadalje, Bog je vodi toga kupališta dao moć ozdravljanja tjelesa kako bi se ljudi pranjem preko tjelesnoga zdravlja navikli tražiti duhovno zdravlje, to jest spasenje.
Razlikuje se pak u tri stvari.
Prvo, što se tiče sile kojom to biva: jer je voda kupališta davala zdravlje Anđelovom moću, a voda krštenja nestvorenom moću, ne samo Duha Svetoga, nego i Trojstva. Stoga je i u Mateju 3, 16 cijelo Trojstvo bilo nazočno na Gospodinovu krštenju: Otac u glasu, Sin u osobi, Duh Sveti pod prilikom goluba. I otuda da se na našem krštenju zbiva zazivanje Trojstva.
Drugo, razlikuje se u smislu učinkovitosti: jer voda iz kupališta nije imala snagu ozdravljanja stalno, nego prigodice, to jest u određeno vrijeme; dok voda krštenja ima stalnu moć pranja, prema Zahariji 13, 1: bit će vrutak otvoren domu Jakovljevu i Jeruzalemcima za pranje grješnika i nečistoće.
Treće, razlikuje se po broju onih koji će biti ozdravljeni: jer je uzbibavanjem vode toga kupališta ozdravljao samo jedan, a gibanjem vode krštenja ozdravljaju svi.
I nije ni čudo, jer je snaga te vode, budući da je stvorena, konačna i ima krajni učinak, a u vodi krštenja postoji beskrajna krjepčina da opere, kad bi ih bilo, bezbroj duša. Kaže Ezekiel 36, 25: izlit ću na vas vodu čistu, i očistit ćete se od svih gnusoba vaših.
Prema Augustinu, međutim, pod tim se Anđelom razumije Krist, prema Izaiji 9, 6, drugim slovima (Septuaginti):[4] zvat će se Anđeo velikoga savjeta. Kao što onaj Anđeo u svoje vrijeme silažaše u kupalište, tako je i Krist u određeno vrijeme sišao od Otca u svijet; Izaija 14, 1: Blizu je da dođe vrijeme Njegovo, i dani Njegovi ne će se produžiti; Galaćanima 4, 4: A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: rođena od žene, rođena pod Zakonom.
Isto tako, kao što se onoga Anđela ne vidje osim po kretanju vode, tako se ni Krista ne poznavaše po božanstvu: jer da su Mudrost Božju upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli (Prva Korinćanima 2, 8). Jer, kako kaže Izaija 45, 15: Doista, Ti si Bog skriveni.
I stoga se voda činila uzbibanom, ali tko ju je uzvalovio, to se nije vidjelo, jer, vidjevši Kristovu slabost, nisu spoznali Njegovo boštvo.
I kao što je onaj koji bi sišao u kupalište ozdravio, tako se i onaj koji ponizno vjeruje u Boga ozdravlja Njegovom mukom; Rimljanima 3, 24–25: opravdani vjerom po otkupljenju koje jest u Kristu, koga je Bog postavio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri.
Ozdravljaše pak samo jedan, jer nitko ne može biti ozdravljen osim u crkvenom jedinstvu: Efežanima 4, 5: Jedan Bog, jedna vjera, jedno krštenje. Jao, dakle, onima koji mrze jedinstvo i stvaraju sebi sljedbe u ljudima.
s latinskoga preveo Petar Marija Radelj
[1] Latinski izvornik ovdje; engleski prijevod ovdje.
[2] Stariji prijevodi, kao i sv. Toma, donose prevedenicu za imenicu kolymbḗthra i njezin pridjev: ovčja kupêl (staroslavenski), ovčja lokva (Ivan Drkoličić Ričić, Ivan Bandulavić, Antun Kaznačić, Ivan Matij Skarić), Probatika lokva (Bartol Kašić), ovčje kupalište (Petar Katančić), ovčarska mlaka (Ivan Rupert Gusić), ovčje jezerišće (Ignac Kristijanović), ovčji ribnjak (Josip Stadler). Noviji prijevodi nemaju pridjev za kupalište, nego dotadašnji pridjev probatikē̃ͅ pretvaraju u lokalitet Ovčja vrata: lokva kod Ovčijih vratah (Bogoslav Šulek), banja kod Ovčijeh vrata (Milan Rešetar), ribnjak kod Ovčjih vrata (Petar Vlašić, Franjo Zagoda, Ivan Evanđelist Šarić, Gracijan Raspudić, Ljudevit Rupčić, Ivan Dugandžić), kupalište kod Ovčjih vrata (Bonaventura Duda i Jerko Fućak), jezerce kod Ovčjih vrata (Branko Djaković). Neki mijenjaju i to u Ovčja tržnica: kupalište kod Ovčje tržnice (Ivan Vrtarić, Rajko Telebar).
[3] Languor je latinska riječ koja znači: mlitavost, umornost, slabost, klonulost, tupost, umor, bezvoljnost, tromost, malaksalost.
[4] vocabitur magni consilii Angelus jest Izaija 9, 6, prema Septuaginti: καὶ καλεῖται τὸ ὄνομα αὐτοῦ μεγάλης βουλῆς ἄγγελος / kaì kaleĩtai tò ónoma autū͂ megálēs būlē̃s ángelos: „i zvat će se Anđeo/Glasnik velikoga savjeta“. Prema shvaćanju crkvenih otaca izraz se odnosi na predutjelovljenoga Krista; On je glasonoša poslan objaviti ljudskomu rodu novi savjet ljubavi u njezinoj punini. Da je Krist postojao prije utjelovljenja pokazuje Ivan 1, 15–18, gdje se Krista naziva Logosom, i Ivan 17, 5, gdje Isus govori o slavi koju je imao u Otca prije negoli je svijeta bilo.
