Pranje nogu i ideal učenika (Iv 13, 1-20)
Tumačenje Evanđelja po Ivanu 13, 1-20
Knjiga proslave (13,1 – 20,31)
U pet poglavlja u kojima se opisuje posljednja večera prisutni su samo njegovi da čuju kako Isus govori o svom planu za njih. Zatim su u tri poglavlja prikazani Isusova muka, smrt i uskrsnuće te Isus proslavljen i uzdignut k svome Ocu koji sada postaje njihov Otac (20,17). Tako Knjiga proslave ilustrira temu prologa (1,12-13): a onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Njegovi su oni koji vjeruju u ime njegovo, ne oni koji su bili njegov narod po rođenju. U Iv 13-17 Gospodin ostavlja učenicima svoj testament. Upotrebom dijaloga i monologa iznosi se smisao Isusove smrti te suština novoga života kojeg pruža svima. Iako na prvi pogled može izgledati tako, ovdje se ne radi o njegovom odlasku. U prvom planu nije oproštaj od učenika, nego njegovim fizičkim odlaskom Ocu započinje nov način Božje prisutnosti u svijetu. Tako će Iv 20-21 svečano inaugurirati novi dan: njegovo će sunce sjati bez zalaska jer Bog i čovjek počinju živjeti istim Duhom!
13-17: Posljednja večera i Isusov posljednji govor
Za razliku od Mk i drugih sinoptika koji Isusovu pouku učenicima donosi tijekom javnog djelovanja (4,34; 6,31 itd.), kod Iv ona dolazi u trenucima njihovog najjače istaknutog zajedništva i usmjerena je njihovoj izgradnji.
Podjela na Isusovo javno djelovanje te na njegovu objavu za interni krug učenika i kasniju zajednicu ima teološke razloge. Takav postupak prekida tijek povijesnog prikaza Isusovog odnosa sa Židovima i usmjerava pogled na unutarnji život zajednice učenika. Oba dijela poprimaju esencijalno značenje za kasnije generacije čitatelja Evanđelja jer prvi progovara o Isusovoj borbi sa svijetom, a drugi dio iznosi samu srž eklezijalnog života i tumači prisutnost Oca, Sina i Duha Svetoga u zajednici vjernika.
U ovih pet poglavlja zamjetna je koncentrična struktura: Isusova posljednja večera (13,1-30), prvi dio govora (13,31-14,31), drugi dio govora (15,1-16:4a), treći dio govora (16,4b-33), te na koncu Isusova molitva Ocu (17,1-26).
Pranje nogu i ideal učenika (13,1-20)
Iv 13 jest poglavlje koje donosi idealni lik Isusovog učenika te ujedno služi kao uvod u Isusov oproštajni govor. Ono počinje napomenom o blizini Isusovog časa te o Judinoj spremnosti da izda Isusa tako da čitatelj shvaća kako je Isus upoznat s onim što se događa. Umjesto očekivane tjeskobe pred dramatične događaje ili sjetnog raspoloženja rastanka od prijatelja, Ivanov Isus ovdje uspostavlja atmosferu prožetu temom ljubavi: ona se spominje četiri puta više nego u prethodnih 12 poglavlja!
U ovom poglavlju Ivanov je izvještaj sličan sinoptičkom: Isus za stolom govori o Judi te upozorava Šimuna Petra da će ga zanijekati tri puta. No, umjesto Isusovih riječi nad kruhom i vinom, Iv donosi zgodu o pranju nogu, o čemu drugi evanđelisti ne govore. S druge strane, Iv ovdje ne govori o euharistiji. Jedan od razloga izostavljanja jest i to što je kod njega Isus razapet na dan Priprave kad se ubijaju pashalni jaganjci (19,1.36; usp. Izl 12,21.46). Osim toga, Iv je već u 6. poglavlju iznio svoje viđenje Euharistije.
Pošto Ivan nije ispustio euharistiju iz vida, u prikazu pranja nogu i tumačenju događaja, on daje njezino duboko objašnjenje i povezuje je s otajstvom križa. Pranje nogu predoznačava vodu koja će poteći iz Isusovog boka (19,34) i ima odnijeti tj. oprati grijeh svijeta (1,29), zalogaj prijateljstva pružen Judi svjedoči zajedništvo koje Sin Božji želi pružiti svakom izgubljenom a nova zapovijed ljubavi koju će uskoro izreći daje početak novom životu čovječanstva. Tako Iv kontemplira duboki smisao euharistije i izvlači njezine posljedice, upirući se na ono što je već donio u Iv 6. Time uspijeva na najkonkretniji način pokazati da Večera Gospodnja tj. otajstvo Euharistije, a time i njezina kasnija slavljenja, zaista predstavlja srce kršćanskog života – kršćanskog života nema ako kršćani ne žive onako kako je Učitelj i Gospodin pokazao te večeri.
Isusov čin pranja nogu predstavlja diptih u odnosu na Marijinu raskošnu i „skandaloznu“ gestu pomazanja u Betaniji jer oboje se događa za vrijeme večere, akcija se čini drugima, biva osporena, Isus ih tumači u odnosu na sebe, akcija ima posljedice za budućnost.
13,1-2: Isus je znao da je došao njegov čas…
Evanđelist vješto kombinira uvod u ovaj dio Evanđelja (13,1) s uvodom u čin pranja nogu (13,2-3). U grčkom reci 1-4 čine jednu rečenicu u kojoj se dva puta pojavljuje izraz znao je, čime je naglašena Isusova duboka svijest o onome što se događa. Grčki izraz eis telos može značiti da je Isus ljubio svoje do kraja ili da ih je ljubio savršeno. Poznavajući Ivanovu sklonost govora na više razina, moguće je da misli na oba ova značenja.
13,3-5: …usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se…
Pranje nogu bio je znak dobrodošlice kojom je gostoljubiv domaćin dočekivao gosta, ali su ga izvršavali robovi i bio je jedna je od njihovih najnižih dužnosti. Spomen Jude Iškariotskog povezuje ovo pranje nogu s Isusovom smrću.
Neki pogrešno ovaj Isusov čin promatraju kao uljudnost koja ide do poniženja. Iz toga se, tijekom stoljeća, razvilo krivo shvaćanje da kršćani, a napose posvećene osobe, trebaju naokolo hodati glave spuštene od „poniznosti“ i da se ne smiju nikome ni u čemu suprotstaviti. Ovdje se ne radi o takvoj vrsti samoponištenja. Isus se ovdje prignuo da bi nam pokazao svoje dostojanstvo i veličinu! Ovakvo prigibanje pripada najdubljim sferama ljubavi Božje: saginjući se i perući im noge, Isus u potpunosti izriče svoje božanstvo, kao što će to još dramatičnije učiniti predanjem na križ.
Zato ne čudi da se više ne govori o životu i svjetlu: ove teme, koje su do sada dominirale Evanđeljem, sada uviru u veliku temu ljubavi. Sada se u činima ljubavi očituje život koji bijaše u Riječi (1,4a), sada je bljesnulo njezino svjetlo (1,4b). Ovaj bljesak nepodnošljiv je za Isusove još uvijek duhom slabe učenike, kao što će to Petar u ime svih objelodaniti.
13,6-8a: Nećeš mi prati nogu nikada!
Umjesto poniženja, Isus nam ovim činom pokazuje istinu: do sada nepoznato Božje lice! Ono je toliko šokantno da čovjek ostaje preneražen. Uzrok čovjekovog pada, prema Post 3,5, jest želja: biti kao Bog. Istina je da smo stvoreni na Božju sliku i priliku (Post 1,27). No, negdje smo izgubili dodir s dubokom istinom Božjeg bića. Ostala je želja biti kao Bog, ali u njezinom ostvarenju čovjek ide krivim putem. Tu počinje grijeh: ne poznajući pravo Božje lice, čovjek ga – na zmijin nagovor – zamišlja neprijateljem (Post 3,1ss). Svatko živi u skladu s onom slikom koju ima o sebi i o Bogu. Čovjek pokušava svoj život osmisliti bez Boga, bojeći se priznati njegovu uzvišenost iznad sebe.
No, kad ugleda pravo Božje lice, čovjek se poput Petra, prenerazi, šokira! Lakše je misliti na Boga nad vojskama koga se znalo zazivati u ratnim vihorima kroz tisućljeća, na Boga suca s kojim su nas znali plašiti, teže je zamisliti da nas je Bog tako ljubio da je došao prebivati među nama kao čovjek a možda je najteže zamisliti Svesilnog, Svemogućeg gdje kleči pred tobom, gdje ti uzima noge u svoje ruke i pere ih; ipak Evanđelje u svom kulminantnom momentu, kad govori o tome da Bog objavljuje svoj sjaj, svoju slavu prikazuje Isusa gdje se snizuje i služi, sve do smrti za svoje. Svima pa i Judi.
Petar ne prihvaća takvog Boga i zatvara se. Da li mu je samo stalo do učiteljevog dostojanstva? Ne bi se reklo, jer kad Isus bude svezan i izrugivan, on će ga onda zatajiti. Znači, nije mu na prvom mjestu Učiteljevo dostojanstvo. Odbijajući da mu se opere noge, on odbija da Učitelj umre za njega. U biti, odbija dopustiti da ga se voli. On ne može podnijeti da Isus klekne pred njega, da mu uzme nogu u svoju ruku i da ga opere zato što ga voli. To mu je neizdržljivo, nepodnošljivo. Ne može stati, ljubavi pogledati u oči i prihvatiti je.
Da je problem upravo u ljubavi, postat će jasno nekoliko redaka kasnije kad se Petar nudi da bi pošao za Isusom (13,37) jer život ću svoj položiti za tebe, kaže. Sad on uzima u usta ljubav kao argument da bi postigao neki svoj cilj. Za njega je ljubav još uvijek samo sredstvo, moneta – sredstvo pomoću kojeg se nešto može postići.
Teško je reći što se događalo u Petru te večeri, vjerojatno nešto od onog što se događa ljudima kad se nađu pred ponudom ljubavi. Na takvu ponudu treba odgovoriti. No, u čovjeku tada nešto znade zapeti. Thomas Merton će reći da se događa da se tu ljubav ne usuđuje izaći na vidjelo. Što to blokira čovjeka da se zamrzne kad treba odgovoriti na ljubav? Čovjek sam sebi određuje veličinu i način ljubavi koju je spreman podnijeti, kaže Merton. Ljubav je nepodnošljiva zato jer ona uključuje ne samo život nego i smrt. Jer odgovoriti na ljubav, ljubiti znači na neki način doživjeti smrt: umrijet će možda moja slika o samom sebi kao dobrom i plemenitom jer ću doživjeti da je onaj drugi puno plemenitiji, nesebičniji; ljubav podrazumijeva angažman pa unaprijed umiru neki planovi, želje… U konačnici, ljubav je davanje sebe, na neki način „gubljenje“ sebe, uobičajenog načina na koji sebe posjedujem. Ona je avantura potpunog davanja i primanja koje nikad nije do kraja predvidljivo.
13,8b-11: Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist!
Zbog toga što ne razumije o čemu se radi, Petar želi biti cijeli opran i time pokazuje nerazumijevanje slično Nikodemovom i Samarijankinom. Židovi koji su se okupali obrednim pranjem prije Pashe (usp. 11,55) pri ulasku u kuću samo su trebali oprati noge. No, Isusova Pasha je na drugačijem nivou pa onda i ovo pranje poprima drugačije značenje.
Spominjanje čistoće proizlazi iz starozavjetnog povezivanja nečistoće sa grešnošću (Lev 16,16-30; Ps 51,2; Iz 1,16; 64,6; Zah 13,1). Na nivou Evanđelja i to u sakramentalnom pogledu, pranje nogu predstavlja krštenje koje nas čisti od grijeha i daje novi život u Duhu (3,3-8). Ovdje se naglašava da nas Isus čisti svojom riječju (13,15; 15,3). Zato nije u pitanju količina vode ili dijelova tijela koji će biti oprani nego o unutarnjem pristanku osobe da uđe u očišćenje koje nudi Krist.
13,12-17: ako ja… oprah vama noge, i vi ih morate prati jedan drugomu.
U skladu s idejom da se njegovo poslanje mora nastaviti, Isus zahtijeva oponašanje svoga čina: vi mene zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite, jer to jesam. Dakle, ako ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi ih morate prati jedan drugomu. Dao sam vam primjer, da i vi činite kako (kaqw,j) ja učinih vama (Iv 13,13-15). Apostoli Isusa smatraju Učiteljem, no to je nedovoljno korektan naziv kojeg će u govoru i događajima koji slijede dobiti nova proširenja u toj mjeri da će ostati zapanjeni.
13,18: Koji blaguje kruh moj, petu na me podiže!
Judina namjera Isusu nije skrivena i on je doživljava sastavnim dijelom svojeg poslanja kako ga je unaprijed najavilo pismo u Ps 41,10: koji blaguje kruh moj, petu na me podiže!
Iako Isusov čin pranja nogu za glavne likove, koji ulaze u dijalog i na kojima se pažnja u dramatskom smislu najviše zaustavlja, ima Isusa i Petra, ipak ovaj čin svoj puni domašaj dobiva tek kada se pažnja usmjeri prema Judi. I njemu je Gospodin oprao noge, pružit će mu zalogaj kao znak prijateljstva, ponudu Savez(ništv)a. Upravo iz posvemašnje suprotstavljenosti usmjerenja ovih dvaju likova izbija iskra koja objavljuje slavu Božju: Isus je Sin koji, polažući život u služenju dobru svoje braće, objavljuje koliko smo kao sinovi ljubljeni i od njega i od Oca nebeskog.
Iz ovog proizlazi da Crkva, zajednica današnjih Kristovih učenika i osobno svaki kršćanin u njoj, može biti Isusova samo ako dozvoljava da je/ga Isus pere. Samo ako se dademo ljubiti, možemo reći da smo živi udovi Crkve. Onaj tko se ne da ljubiti, odbija Očevu ponudu sinovstva i ostaje u zatvorenom krugu u koji ga se zatvorio svojom krivom slikom o Bogu. Onaj tko se dade ljubiti, doživljava novo rađanja, iznutra – iz vode i Duha (3,5) – i može slobodno ka svjetlu, ka Sinu i Ocu, ka drugim ljudima. Kad im dođe, ima im što donijeti jer dolazi iz ljubavi Božje.
Ivan evanđelist jest umjetnik koji znade na neopisivo jednostavan i lak način čitatelju otvoriti pogled prema Vječnom: koristi malo riječi, uglavnom primordijalne i evokativne, ugrađuje ih u simbolički nabijene kontekste i one onda potiču čitateljevu spoznaju da se uspinje sve više i više sve dok se ne otvori Vječnom koje je uvijek prisutno u svakom djeliću stvarnosti na našoj zemlji, bez obzira koliko izgledala sitna i nevažna.
