Iz riznice đakovačkih obrednika: Primanje u Crkvu onih koji su od nje samovoljno otpali

Događa se da župnici u Hrvatskoj dobiju službeni dopis iz neke njemačke biskupije, da je netko, kršten u Hrvatskoj, službeno istupio iz Crkve, to jest otpao od vjere. To se onda treba upisati u maticu gdje je ta osoba krštena. Međutim, ukoliko ta ista osoba kasnija želi ponovno ući u Crkvu, rješenjem i dopuštenjem nadležnog biskupa to se može provesti. Međutim, danas ne postoji nikakav službeni obred po kojem bi se ta osoba ponovno primila u Crkvu. U važećem obredniku nalazi se tek Red primanja valjano krštenih osoba u puno zajedništvo Katoličke Crkve,[1] ali ovdje se radi o onima koji su kršteni izvan Katoličke crkve.

Slično je bilo i u prethodnom obredniku. Za onoga koji bi bio valjano kršten izvan Katoličke crkve uzimao se obred pod naslovom Kako se dopunja nad krštenim odraslim, što je bilo izostavljeno, to jest postupalo se jednako kao i s onim koji je bio kršten u slučaju smrtne opasnosti.[2] U istom su obredniku bili predviđeni obredi pomirenja za one koji bili izopćeni ili suspendirani.[3] Međutim, ni ovdje nije bilo obreda ponovnog primanja u Crkvu onih koji bi iz nje prethodno samovoljno istupili.

Nasuprot tome, u Strossmayerovom obredniku nalazimo obred pod naslovom: Kako se izmiruje odmetnik, razkolnik, ili krivovjernik. Ovdje se radi o obredu izmirenja s Crkvom onih vjernika krštenih u Katoličkoj crkvi koji su pristupili Crkvi koja nije u jedinstvu s Katoličkom crkvom (pa su time formalno postali šizmatici, odnosno raskolnici) ili su pak upali u krivovjerje, to jest pristupili nekoj nekršćanskoj vjerskoj zajednici, npr. židovskoj ili islamskoj (i time postali formalni heretici), a sada se žele ponovno vratiti u Katoličku crkvu.[4] Strossmayer ovaj obred preuzima iz tada važećeg Rimskog pontifikala,[5] što znači da je ovaj obred, koji je po sebi bio pridržan biskupu, u ovome obredniku namijenjen svećeniku koji ima biskupovo dopuštenje. Istovjetan obred nalazimo još jedino u Zagrebačkom obredniku iz 1796.,[6] ali toga obreda nema u Rimskom obredniku niti u drugim vlastitim obrednicima. Struktura djelomično slijedi obred krštenja odraslih.

Vjernik koji je istupio iz Katoličke crkve i sada se ponovno u nju vraća prethodno se ispovijedi. Svećenik sjedi na vratima crkve a obraćenik pred njim klekne. Odmah na početku slijedi dijaloška ispovijest vjere u duljem obliku i to tako, da je Apostolsko vjerovanje raščlanjeno u dvanaest članaka u obliku pitanja, na što obraćenik odgovara: „Vjerujem“. Svećenik na to ustane i govori otkletvenu molitvu:

„Zaklinjem te duše nečistnjače bogom otcem svemožnim i Isukrstom sinom njegovim, i duhom svetim, da odstupiš od ovog sluge božjega, koga bog i gospod naš od bludnja i zavađanja tvoga osloboditi, i k svetoj majki crkvi katoličkoj i apostolskoj zvati dostojava se. On sam ti zapovijed prokleti odsudjeniče, koji je za spas ljudski trpio, umro i pokopan bio i tebe i silu tvoju savladao, te je uzkrsnuo, uzašao na nebesa, odkud će doći suditi žive i mrtve i svijet ognjem.“

Početak ove molitve identičan je otkletvenoj molitvi u ondašnjem redu krštenja. Središnji dio molitve je sastavljen za ovu prigodu, a završetak prema apostolskom vjerovanju. Zadnji dio: odkud će doći suditi žive i mrtve i svijet ognjem, susrećemo također u ondašnjem Reda sprovoda: kada budeš prišao suditi svijet ognjem.[7]

Slijedi odrješenje obraćenika prema Rimskome obredniku. Zatim svećenik znamenuje obraćenika palcem na čelu i kaže mu:

„Primi znamenje križa + Isukrstova i kršćanskoga, koje prije primljeno nisi čuvao, nego hudo zaveden povrgao si.“

Nato svećenik lijevom rukom uzme obraćenika za desnicu i kaže:

„Unidji u crkvu božju, od koje si nesmotreno zabludio, i znaj da si zamci smrti izmaknuo, kloni se idola, vrzi svaku opakost ili praznovjerje krivoviersko (ili pogansko ili žudijsko). Štuj boga otca svemogućega, i Isukrsta sina njegova i duha svetoga, jedinoga živoga i pravoga boga i nerazdieljivo trojstvo.“

Vidljivo je da su ovdje molitve koje se mole u obredu krštenja: Primi znamenje križa i Uđi u crkvu božju prilagođene primanju obraćenika koji se ponovno vraća u Katoličku crkvu.

Svećenik dovede obraćenika do glavnog oltara. Obraćenik klekne a svećenik stojeći ispred oltara govori:

„Svemožni vječni bože, ovu ovcu tvoju iz ralja vučjih tvojom krepošću izbavljenu, otčinskom ljubavlju primi i stadu svomu blagom milošću upodobi: da se šteti obitelji tvoje neprijatelj neveseli, nego da se nad obraćenjem i izbavljenjem njenim crkva tvoja kao blaga majka nad nadjenim sinom raduje. Po Isuskrstu.

Bože, koji čovjeka na tvoju sliku sazdana milostivo obnavljaš, koga si čudnovato stvorio, pogledaj milostivo na ovoga slugu svoga i što se sliepoćom njegova neznanstva a neprijateljskom i vražjom varkom podkralo, to blagost tvoga proštenja odpusti i odrieši, i da se svetim žrtvenikom tvojim, primiv učešće istine tvoje, povrati. Po Isukrstu.“

Slijedi dijaloška ispovijest vjere i dijaloško odreknuće od sotone i od heretičke vjere. Na koncu ga svećenik pita, želi li živjeti u zajednici katoličke vjere. Obraćenik tada može izgovoriti nešto skraćeni Tridentski sažetak vjerovanja – koji obrednik navodi – i tako položiti ispovijest vjere.[8] Slijedi zaključna molitva:

„Gospode bože svemožni, otče gospoda našega Isukrsta, koji si se dostojao ovoga slugu svoga (ovu službenicu svoju) iz bludnje poganske, ili iz opake laži krivovjerske, ili iz praznovjerja žudinskoga milostivo izbaviti, i k svetoj crkvi svojoj prizvati, ti, gospodine, pošalji u njega duha svetoga posvetitelja s nebesa. Amen. Duha mudrosti i razuma. Amen. Duha svieta i krieposti. Amen. Duha znanja i pobožnosti. Amen. Napuni ga svjetlom sjajnosti svoje, da se u ime gospoda našega Isukrsta znamenuje krstom u život vječni.“

Obraćenik nakon toga prisustvuje misi na kojoj se pričesti. Poslije mise svećenik načini zapisnik o obredu koji se slavio i to proslijedi nadležnom biskupu.

Zaključimo. Kao što smo vidjeli, biskupi Vrhovec i Strossmayer su ovaj obred, koji je po sebi bio pridržan biskupu, uvrstili u vlastite obrednike, što nije bio slučaj u drugim mađarskim, austrijskim ili pak njemačkim vlastitim obrednicima. Možda je takvih slučajeva otpada od Crkve i ponovnog pomirenja s Crkvom u našim krajevima bilo više nego drugdje. Možda je tome bilo tako, jer su naši krajevi u to vrijeme bili stjecište različitih kultura, naroda i vjera. U svakom slučaju, ovoga obreda danas nema u važećim obrednicima i vrijedilo bi ga pripraviti, jer će slučajeva povratka u Katoličku crkvu, kao što je na početku bilo rečeno, svakako biti i u naše vrijeme.

[1] Rimski obrednik obnovljen odlukom svetog općeg sabora Drugog vatikanskog, proglašen vlašću pape Pavla VI. Red pristupa odraslih u kršćanstvo, Zagreb, 1998., 315-321.

[2] Rimski obrednik izdan po naredbi pape Pavla V. i pregledan brižljivošću drugih papa a oblašću svetoga G. N. pape Pija IX., udešen prema Zakoniku kanonskoga prava, po tipskom izdanju rimskom, Zagreb, 1929. (= RO 1929), 23. Spomenimo da je u vlastitim mađarskim obrednicima postojao obred primanja u Katoličku crkvu obraćenog nekatolika (heretika): Ordo recipiendi, et publice absolvendi apostotas, usp. Rituale Rituale Strigoniense, seu formula agendorum in administratione sacramentorum, ac caeteris Ecclesiæ publicis functionibus, Budim, 1858., 86-99. Ovdje riječ apostata (otpadnik) označava onoga koji bi se obratio iz neke nekatoličke Crkve ili pak iz neke nekršćanske zajednice, ali ne i onoga koji bi istupio iz Katoličke crkve pa se u nju ponovno vraćao.

[3] Kako se odrešuje od izopćenja izvan sakramentalne ispovijedi, zatim Obred za odrešivanje izopćenika koji je već umro, te Kako se odrešuje od suspenzije ili od interdikta izvan sakramentalne ispovijedi i kako se oprašta od iregularnosti. RO 1929, 81-87. Pripominjemo da je ovaj obred istovjetan u svim Obrednicima od 1614. Kao zanimljivost navedimo da, prema RO 1929, na početku obreda izopćenik klekne na prvu stubu oltara svučen do košulje (ako je muškarac), a svećenik ga lagano udari šibom ili konopčićem. Ako se odrješuje izopćenik koji je već umro, šibom se udari njegovo tijelo, odnosno njegov grob, ako je već ukopan!

[4] Obrednik biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske, izdan po naredbi preuzvišenog, presvietloga i prečastnoga gospodina Josipa Jurja Strossmayera biskupa bosanko-djakovačkoga i Sriemskoga, itd., Zagreb, 1878. (= ĐO 1878)., 40-46.

[5] Usp. Pontificale Romanum jussu editum et a Benedicto XIV. recognitum et castigatum, Rim 1849., 414-420. Ovoga obreda nema u posljednjem izdanju prije II. Vatikanskog sabora, 1962.

[6] Usp. Rituale Romano-Zagrabiense, seu formula agendorum in administratione sacramentorum et caeteris Ecclesiae publicis functionibus…, Zagreb, 1796., 73-76. Ovoga obreda nema u prethodnom zagrebačkom obredniku. Usp. Rituale Romano-Zagrabiense, seu formula agendorum in administratione sacramentorum et caeteris Ecclesiae publicis functionibus, Zagreb, 1729.

[7] Usp. ĐO 1878, 109.

[8] Usp. H. DENZINGER, P. HÜNERMAN (ur.), Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., 1862-1870. Na samom koncu ovoga obrednika donosi se Tridentski sažetak vjere na njemačkom jeziku. Usp. ĐO 1878., 289-293.