Jedinstvo u braku

Po knjigama, brošurama, novinama nalaze se stotine, tisuće preporuka, savjeta, uputa za sretan brak. Dogodi se da netko, tko doista zna misliti i zrelo prosuđivati, osjeti vrtoglavicu i mučninu kad se namjeri na te plitke, pogrješne, a često i pogibeljne savjete. Zamislite kako to izgleda da se poslije devetnaest stotina godina traže neki „novi“ putovi za bračnu sreću. Čovjeka obuzme misao: pa zar do sada ljudi nijesu poznavali ni osnovne staze sreće u braku?!

Pustimo tu šumu uputa, tu hiperprodukciju samozvanih vodiča. Između onih deset rečenica Božjih nalazi se jedna vrlo kratka: „Ne poželi žene bližnjega svoga“. Tako je jasna, kratka, sočna, odlučna, da joj ne treba ništa nadodati, a još manje što promijeniti. Ona stara: „Bit će dvoje u jedno“ s ovom: „Ne poželi žene bližnjega svoga“ sadržavaju svu mudrost bračne sreće. Bog, dakle, predlaže samo dvije kratke rečenice, a ljudi gomilaju knjige. Zašto? Jer čovjek puno govori, a malo kaže, Bog malo govori, a puno kaže.

Jedan – jedna

Kada je Adam vidio uza se ženu, zanio se pri pomisli da je žena dio njegova života. U zanosu srca proriče i naređuje u ime Božje i za svu budućnost: „Bit će dvoje jedno tijelo“ (Postanak 2, 24; Matej 19, 5; Efežanima 5, 31). Dvoje, ne više. Ni muž više žena, ni žena više muževa. Niti višeženstvo, niti višemuštvo.

Kod starih je Židova bio običaj da rabin prigodom sklapanja ženidbe blagoslovi čašu vina. Zaručnici bi se iz nje napili. Rabin bi onda razbio čašu, da nitko iz nje ne uzmogne više piti. To znači da žena više ne smije ni gorčinu ni slatkoću svoga života dijeliti s drugim osim sa svojim mužem. Vrlo jednostavna istina: jedan – jedna.

Upadno je utvrditi da moderni ljudi ne dopuštaju ni više žena ni više muževa, ali to je samo s pravne strane. U praksi, pak, hara i višeženstvo i višemuštvo. Ne znači li to da se pod plaštem paragrafske ispravnosti krije nešto što se načelno osuđuje? Kao da ljudima smeta ono: jedna – jedno. Oni bi htjeli to pomnožiti, ali tako da ih se ne osudi kao da zastupaju višeženstvo ili višemuštvo. Nije li to jedan od apsurda civilizacije XX. stoljeća?

Jedan od uzroka zbog kojega to jedinstvo izgleda skučeno jest i u tome što se to jedinstvo ne shvaća dovoljno dinamički. To jedinstvo mora biti živo, toplo, aktivno, plodonosno. To dvoje mora biti kao dvije grane na jednom živom stablu, dva oka u jednoj glavi. Bršljan i stablo čuvaju svoju osobnost, a ipak povezuju svoju sudbinu u jedno. U časti, dostojanstvu pred Bogom i pred ljudima muž i žena ostaju samostalne osobe, ali u bračnom životu sačinjavaju jedno. Ne dokida se, dakle, raznolikost, nego se utvrđuje jedinstvo.

Što to znači?

Ponosimo se kao kršćani pri pomisli da je kršćanstvo zaslužno za to što je diglo onu strašnu viziju bijede, poniženja i patnja koje podnose žene kod onih naroda kod kojih muž ima više žena. Pravi muž ne trpi suparnika, to je glas i zahtjev naravi. Prava žena ne trpi suparnice, a mnogo manje bi to trpjela u istoj kući, za istim stolom.

Jedan – jedna znači, nadalje, da se samo tako ostvaruje pravo jedinstvo, prava ljubav. Prijateljstvo i ljubav između većine nije ni prijateljstvo ni ljubav. Tko cijeni prijateljstvo i intimnost, komu je srce najveće blago, taj se daje, potpuno se daje. Zato ne može ni pojmiti, da bi drugi sebe dao samo dijelom, a da bi dijelom svoje srce dao drugomu.

Samo jedan – jedna, dakle potpuno jedinstvo, jer brak predočuje ljubav Krista prema Crkvi. A jedan je Krist, jedna je Crkva, jedna vjera, jedan Bog. Tko bi Crkvi mogao zamijeniti Krista, kad je On za nju dao svoju krv? Tko bi Kristu zamijenio Crkvu, kad je za nju sišao s neba? Kršćanin dakle zna, da jedan – jedna znači odraz sakramenta, označuje tu svetu tajnu, nadzemaljski uzvišenu vezu Krista i Crkve.

Jedan – jedna, samo jedan i samo jedna, tako traže interesi mira, sloge, reda u ljudskom društvu. Tako traži zakon Kristov koji se ne mijenja. To jedinstvo mora biti živo, to jest jedno drugo mora pomagati, usavršavati upotpunjavati, usrećivati. To je, eto, savršenstvo kršćanskoga braka. Osjećati se i živjeti kao jedno u Kristu, za dobro bračnih drugova i ljudskoga društva. Jedinstvo je plodno, razdor je uništenje.

Što morate činiti?

Stvar je vrlo jednostavna. Iz osnovne istine da će biti „dvoje u jedno“ slijedi da za muža ne smiju postojati druge žene, a za ženu kao da ne postoje drugi muževi. Bog je toliko osjetljiv za obiteljsku sreću, koja proizlazi iz jedinstva srdaca, da mužu zabranjuje da niti ne poželi tuđe žene, kao što ni žena ne smije željeti tuđega muža.

Je li to moguće zamisliti? Vrlo jednostavno. Po izlozima se nalaze mnogi, krasni i dragocjeni predmeti. Ljudi vide i proslijede, jer nijesu njihovi. Muž mora smatrati da su sve druge žene kao tuđi predmeti izloženi po izlozima, koje može vidjeti, ali ne dirati. Isto tako i žena može vidjeti tuđe muževe, ali kao tuđe, koje mora poštovati i smatrati tuđom imovinom.

U Svetom Pismu nalazim jasno izraženu ovu istinu. Pravi muž govori sa svetom dušom: Moja je žena kao ljiljan, ostale su kao drače. Razumije se da se drače treba čuvati. Prava žena govori: Moj mi je muž kao plodonosno stablo, ostali su muškarci za mene kao divlja stabla (Pjesma nad pjesmama 2, 2). To ne znači prezirati druge, nego cijeniti i poštovati druge.

Vi ste ovdje sada jedan i jedna. Tako i ostanite. Nitko se ne smije miješati u to vaše društvo dviju osoba. Na jednoj ste klupi. Koračajte istom životnom stazom, u jednom stanu, jednoj obitelji, u jednoj zajednici. Ostanite kao dva oka u jednoj glavi. Kuda krene jedno, krene i drugo. Nije li to krasan primjer bračnoga jedinstva? Dva oka složno žive, složno rade, složno pate, složno se vesele.

Samo takvo jedinstvo utažit će žeđu vašega srca, ispunit će sve praznine vaše duše. Bog je blagoslovio prvi par, bili su samo jedan – jedna. Da vas je više, taj blagoslov ne bi na vas sišao. Ostanite uvijek tako i blagoslov će Božji ostati s vama.

Tako budi!

Jordan Kuničić

Jordan Kuničić, Mladencima, II. izdanje, Split, 1961., str. 32–34.