Ne čini preljuba

Šesta se zabrana Dekaloga može prikladno spojiti s devetom, koja glasi: „Ne poželi žene bližnjega svoga“ (Izlazak 20, 14 i 17; Matej 5, 28; Luka 18, 20). Ove dvije zabrane su kao negativna faza u stjecanju krjeposti spolne čistoće, o kojoj smo raspravljali u br. 130 i daljnjim. Krist će se i ovdje pokazati kao obnovitelj i usavršitelj staroga Zakona.

Starozavjetno obilježje zabrane

171. Izravno se zabranjuje preljub žene, razumije. se i muža, ali ovaj je mogao imati više žena, stoga je za njega zabrana nekako oslabljena. Doista u devetoj. se zabrani zabranjuje i želja tuđe žene, ali ne prvotno zato, što bi ta zla želja u sebi bila zla, niti se protiv zle želje iznosi kakva sankcija, nego prvotno zato da ne dođe do otimanja tuđe žene, što bi poremetilo društvene odnose. Unutarnji život nije bio predmetom regulacije ili kvalifikacije za sebe, nego samo u vezi s vanjskim nastupom. Formalizam i legalizam imali su prvu riječ.

Novozavjetno usavršenje

172. U ovoj je zapovijedi Krist učinio također radikalan preokret, da odgoji novo čovječanstvo. Mnogostruko je usavršio stari Zakon. Prenio je težište unutra, u dušu i u srce.

a) U Novom se Zavjetu ne gleda ni podrijetlo ni narodnost ni spol, nego su svi ljudi jedno u Kristu (Galaćanima 3, 28). Muškarac nema više prava nego li žena.

b) Spas je duše tako važan posao i pripada mu takvo prvenstvo da se isplati ostati sakat, ako bi koji dio tijela smetao čovjeku u poslu usavršavanja duše (Matej 5, 29–31). Ni etnički ni obiteljski ni osobni interesi ne smiju biti iznad propisa naravnoga i Božjega Zakona.

c) Dokida se višeženstvo. Dokida se otpust žene „zbog preljuba“, a uvodi se praiskonska čistoća braka: jedinstvo i nerazrješivost. Tko otpusti zakonitu ženu te se oženi drugom, čini preljub, griješi (Matej 19, 9).

d) Zabranjuje se požudna želja tuđe žene, jer i želja sama za sebe podliježe kvalifikaciji morala (br. 53). Kristov sljedbenik mora biti djetinjski čist (Matej 6, 22–24). „Tko hoće da se drži čist, mora se uzdržavati i od prolazne, nijeme požude, jer se požudan pogled ponavlja ako se ne uspregne; a od pogleda se brzo prelazi na riječ, na poljubac, a ljubav, kako i u paklu znadu, nijednom ljubljenom ne oprašta“ (Giovanni Papini). Pristati na požudne misli, predodžbe, želje o tuđoj ženi, već je nevjera, preljub.

e) Kristov sljedbenik mora izbjegavati svaku vrstu bludnosti, tj. uporabe spolnoga nagona protiv razuma i vjere, jer svaka je vrsta bludnosti grijeh. Još više: treba poštovati tijelo, jer tijelo je Božje vlasništvo. Evo programa novoga čovjeka:

„Proslavite Boga svojim tijelom“ (Prva Korinćanima 6, 20)

služeći milosti.

Bludnost ili spolni grijeh

173. U čemu se sastoji, poučio nas je br. 45 c. Ovdje spominjemo da ima grijeha bludnosti koji ne vrijeđaju naravni spolni proces ili zakonitost (spolni grijeh između brakom nevezanih, priležništvo, preljub, spolni grijeh između krvno vezanih), ali ima i takvih koji izigravaju prirodu, ometaju njezinu usmjerenost (samoblud i razna nenaravna, protunaravna spolna iživljavanja).

Bilješke

1) Neki od ovih grijeha uključuju dvostruku zloću, npr. preljub vrijeđa spolnu čistoću i pravednost, jer bračni drug pripada svomu bračnom drugu; spolni grijeh s osobom vezanom zavjetima uključuje i grijeh protiv spolne čistoće i grijeh protiv religioznosti; grijeh s krvno vezanom osobom vrijeđa spolnu čistoću i pijetet prema svojti; silovanje griješi protiv pravednosti i protiv šeste zapovijedi ili protiv spolne čistoće.

2) U raznim seksualnim perverzijama te izopačenim načinima spolnoga iživljavanja u baštini pogana (Rimljanima 1, 18–32), ima bez sumnje u pojedinim slučajevima i nesvjesnosti, nehotičnosti, možda i prolazna neodgovorna neznanja, ali nitko ne može zanijekati da bestijalnost ili spolno iživljavanje na bazi zoophiliae eroticae, u odnosu prema životinjama, predstavlja najnečasniju degradaciju ljudskoga dostojanstva, po svom objektu, najstrašniji grijeh bludnosti.

Spolna uzbuđenja

174. Ovdje moramo jednostavno primijeniti nauku iznesenu u br. 15, 18, 35 i daljnjim. Spolna su pak uzbuđenja česta, vrlo jaka, zato primijenimo izričito već spomenutu nauku.

a) Spolna se uzbuđenja nerijetko pojave bez ikoje krivnje pojedinca. To su kao uzbuđenja ispred praga svijesti. Na čovjeku je jednostavna dužnost: laka i prolazna uzbuđenja neka prezre, žestoka uzbuđenja neka svlada bijegom, okupirajući sebe drugim poslovima.

b) Ako su spolna uzbuđenja nastala na bazi prije postavljena grješnoga uzroka, npr. svjesno pripuštenih ekscitantnih misli ili predodžaba, treba ih se otresti, jer pristanak na njih, pa bio i nesvjestan, nosit će odgovornost u uzroku, i po tom će se uzroku smatrati teškim ili lakim grijehom, jer tko hoće uzrok, hoće i posljedicu.

c) Uzbuđenja koja čovjek polusvjesno pripusti, na koja poluhotično pristane, ubrajaju se kao laki grijesi, ali ipak se smatraju grijesima, i zbog djelomične spolne naslade i zbog pogibli za daljnji grijeh, jer u moralu htjeti pogibelj znači htjeti i grijeh, kojemu pogibelj vodi.

d) Izravno tražena spolna uzbuđenja kvalificiramo kao težak grijeh. Tko ima opravdanih razloga da izvrši čin, iz kojega mogu uslijediti i spolna uzbuđenja, dužan je sebe imunizirati, tj. upotrijebiti sredstva da zlo ne nadvlada, nego da prigodu za grijeh pretvori u krjepost (br. 29).

Bilješka

O unutarnjim ili nevidljivim spolnim grijesima nije potrebito ništa govoriti, jer vrijedi nauka iznesena u br. 53. To su u ovom slučaju spolne misli, želje i spolno radovanje.

Bludni grijeh bračnih drugova

175. Opstoji predrasuda kod nekih bračnih drugova, prema kojoj u bračnim odnosima nema grijeha, ne znam kako bračni drugovi međusobno postupali. Naše je stajalište jasno: kao što opstoji bračna spolna čistoća (br. 126 i dalje), tako opstoji i bračna bludnost, zloupotreba spolnoga nagona. Nekoliko će nam načela pitanje razjasniti:

a) Rađanje i odgajanje djece prvotan je cilj ženidbe, spolno pak zadovoljenje, međusobno pomaganje i popunjavanje drugotan su cilj ženidbe, podređen prvomu cilju. Tko bi pozitivno isključio prvotni cilj ženidbe, ne bi mogao sklopiti valjan životni ugovor, ženidba bi bila nevaljana.

b) Iz postavljena načela slijedi pravilo: ženidba nije sama sebi zakon, nego muž i žena moraju sebe smatrati kao zastupnike ljudskoga roda, Božje opunomoćenike. Bračna postelja, prema riječima sv. Pavla, mora „biti neokaljana“ (Hebrejima 13, 4), ne smije biti prigodom bludnosti, nego spolne čistoće, kako dolikuje ženidbenomu staležu. Bračni drugovi prenose svoja prava na tijelo međusobno (Prva Korinćanima 7, 4), ali nijesu apsolutni gospodari. Podređeni su zakonima morala, razumu i vjeri.

c) Vrhovno pravilo za praksu jest: po naravnom i po Božjem zakonu u ženidbi je bračnim drugovima zabranjeno sve ono što onemogućuje ili oteščava postizanje spomenutoga cilja. Ženidba je ustanovljena za očuvanje vrste, dakle na dobro čovječanstva. Ako bračni drugovi isključe umnažanje čovječanstva i pravilan odgoj njegovih članova, ogrješuju se i protiv ljudskoga roda. Zloupotreba spolnoga nagona u ženidbenom životu jest bludnost.

d) Težak je bračni život. To je pitanje znanja, umijeće, još više: krjeposti i milosnoga života. Kako će se bračni drugovi izgrađivati, usavršavati, popunjati, ako ne znaju što je odricanje? „Brak naliči smrti: malo ih je koji u nj stupaju pripravljeni“ (Niccolò Tommaseo). Bez krjeposnoga i milosnoga, sakramentnoga života u braku se lako doživi brodolom.

e) Osobito važna dužnost bračnih drugova, u prvom redu muža, jest ta da se međusobno poštuju. Po katoličkom moralu, žena ne smije mužu biti kao igračka, ropkinja, sredstvo za iživljavanje pohote, nego kao životna drugarica u pravom i u potpunom smislu. Bez poštovanja nema obzira, bez obzira nema prave ljubavi, bez ljubavi nema sreće u braku.

Kad kažemo „ljubav“, razumijeva se ona ljubav „što se ne oslanja samo na putenu sklonost, štono i preveć brzo iščezava; niti se ta ljubav sastoji od laskavih samo riječi, nego i od osjećanja duboko u srcu, dokazana vanjskim djelima, jer djelom se dokazuje ljubav“ (Pijo XI.).

„Bračni je život lađa, koja nosi dvije osobe po olujnom moru; ako samo jedna napravi kakav nagli pokret, lađa će potonuti“ (Lav Nikolajevič Tolstoj).

Bilješka

Pitanje antikoncepcionalizma sa stajališta katoličkoga morala, za katolike, lako se rješava. Nije određeno da bračni drugovi imaju puno djece. Broj djece nije uopće određen, ali je određeno da ne postupaju protiv naravi, jer to znači postupati protiv razuma, protiv volje Božje. Čovječja je narav razumska, a razum čovjeka uči da spolne užitke podredi prvotnomu cilju ženidbe. Tražiti spolno iživljavanje, spolni užitak, suprotno prvotnomu cilju ženidbe, znači postupati protiv naravna uređenja, protiv specifične čovječje naravi. Živjeti protiv razuma nije ljudski, nego životinjski. Netko je rekao da se brak upravo zato naziva svetim, jer broji toliko mučenika. U nekom smislu bračni su drugovi životni mučenici, jer se trajno moraju boriti protiv raznih nedopuštenih privlačivosti. Najsretnijima se osjećaju oni bračni drugovi koji postupaju po diktatu razuma i vjere. „Prvi je brak molitva, obred, život, koji postaje vjerom“ (Henri-Frédéric Amiel), tj. preobraznom snagom života, početkom vječne sreće. Hedonizam ili trka za nasladama predstavlja najveću opasnost po sreću u braku.[1]

Jordan Kuničić

Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 151–154.

[1] Jordan Kuničtč, Mladencima, Split, 1961. U knjizi je u laganu obliku prikazana problematika bračnoga života.