Ne diraj u život
„Ne ubij“, glasi peta Božja zapovijed (Luka 18, 20, Izlazak 20, 13). Zabraniti ljudima da se međusobno ubijaju, to je kao prva stepenica čovječnosti. Proglasiti zakon odmazde: „oko za oko, život za život“, a ne tražiti za jedno oko glavu, za jedan život sto života – to je nešto više „znatna pobjeda plemenitosti i pravde“ (Giovanni Papini), ali sve je to još malo. Treba uvesti potpunu promjenu duše.
Novozavjetno usavršenje zapovijedi-zabrane
165. Doista, starozavjetna kratka i nepotpuna formulacija zabrane kao da izriče ono što i životinje opslužuju.
a) Nepotpuna je, i promatrana od samoga razuma. Moramo tu zabranu shvatiti ovako: ne ubij nevina nikada, ali velike zločince može ubiti zakonita vlast, dok nepravedna napadača u obrani svoga života možeš i ti otjerati, pa i samoobranom do ubojstva onoga koji pokuša tebi oteti život.
b) Stari Zavjet zabranjuje ubojstvo u smislu nepravde, ali je izraz „bližnji“ različit od kršćanskoga pojma „bližnji“, jer za kršćanina „bližnji“ je svaki pripadnik ljudske naravi, dok je za staroga Židova to prvotno bio samo sunarodnjak. Krist zabranu ubojstva svodi na zahtjev ljubavi, jer u dvama zakonima ljubavi stoji sav Zakon i Proroci (Matej 20, 23). Vrjednota je ljubavi bila u staro doba gotovo nepoznanica, stoga je i stari zakon bio skučen. Dok je pravda ograničena, ukočena, ljubav se otvara i sposobna je da se usavršuje, popunjava. Ta će ljubav ne samo zabranjivati ubojstvo, ona će naređivati mnogo više.
c) Krist ne samo zabranjuje ubojstvo (Matej 5, 44), on zabranjuje svaku neprikladnu riječ, svaku uvrjedu, svaku zlu želju, i to zabranjuje prema svakomu pa i prema neprijatelju. Očito je da je Kristova formulacija općenitija, dublja, svestranija, a istovremeno revolucionarna (br. 95). Zašto Krist zabranjuje i najmanju uvrjedu, početnu srdžbu? Jer se u njima krije neko zlo, a mogu postati izvorom nepopravljivih zala, npr. ubojstva.
Dužnost samoočuvanja
166. Svako biće nastoji sebe očuvati u egzistenciji. I životinja odbija napadača. I kamen se svojom tvrdoćom protivi razbijanju. Čovjek osjeća istu sklonost, ali njemu je samoodržanje naređeno kao zapovijed, jer bi razumom mogao nalaziti neke tobožnje razloge u prilog samouništenja, kako postupaju samoubojice.
Čovjek nije apsolutan gospodar svoga tijela. Ono mu je povjereno na čuvanje, dano kao pomoćnik, predano na uporabu. Kršćanin u tijelu gleda hram Duha Svetoga, jer /milost posvećuje donekle i tijelo. Tijelo je s dušom subiće, jedno biće, pozvano na vječnu gozbu s dušom u rajskoj slavi (br. 8 i sljedeći). Tijelo je kao talent. Za nj će čovjek odgovarati (Matej 25, 20).
Zapovijed samoodržanja uključuje dvije dužnosti: a) negativnu: sebe ne smiješ direktno ili izravno ni ubiti ni osakatiti ni onesposobiti za rad, ali ti je dopušteno postupati tako da možda iz tvoga postupka uslijedi i pogibelj za tvoj život, ako se obistinjuju uvjeti izneseni u br. 29; b) pozitivnu: dužan si upotrebljavati redovita sredstva za samoodržanje, izbjegavati nesmotreno izlaganje smrti ili sakaćenju, ali nijesi dužan upotrebljavati neobična, izvanredno teška sredstva za očuvanje života, npr. tražiti liječenje u inozemstvu; niti si dužan kupovati bajoslovno skupe lijekove.
Bilješke
1) Očito je da je zabranjeno sebe sakatiti, odnosno dopustiti sakaćenje, jer nitko nije apsolutni gospodar svoga tijela niti integriteta tijela, a svatko je dužan biti sposoban za rad, koliko do njega stoji.
2) Razmjerni razlozi, radi kojih se čovjek može izložiti i sakaćenju, jesu npr. zajedničko dobro (zato se vojnici izlažu smrti), motiv krjeposti (trapljenje pokornika, dvorenje kužno bolesnih), napredak znanosti (tako opravdavamo izlaganje pogibli života pri pravljenju eksperimenata u medicini). Razumije se, uvijek uz uvjete iz br. 29.
3) Suvišno je i spominjati da je zabranjena sterilizacija i bilo koje sakaćenje iz koristoljublja ili zbog udobnosti, kako postupaju muškarci da izbjegnu vojnoj službi, ili prosjaci da jače potaknu na samilost prolaznika, ili nesavjesne žene da se riješe materinstva. Sterilizacija je kao djelomično samoubojstvo. Razumije se da je očuvanje zdravlja dovoljan razlog da se čovjek izloži sakaćenju, amputaciji kojega dijela tijela i slično, jer važnije je očuvanje cjeline nego dijela; dio je radi cjeline tijela.
4) Dopuštena je transfuzija krvi, dapače pohvalna, ako je iz altruističkih motiva, jer to je dio tijela, koji se sam ponovo nadomješta, ali pri tome treba paziti da ne bi darivatelj teško sebi naškodio te sam postao neoporavljivo bolestan.
5) Je li po katoličkoj moralci dozvoljeno dopustiti da bude prenesen jedan organ iz zdrava na bolesna čovjeka? Čini se da se stajalište katoličke moralke može ovako prikazati: a) dopušteno je dati drugomu vlastiti organ, npr. jedan bubreg, ako darivatelj može bez njega živjeti i raditi, dok je drugomu taj bubreg neophodno potrebit za egzistenciju; b) liječnici moraju izjaviti da će transplantacija vjerojatno uspjeti; c) moraju se uzeti sve mjere opreza prema darivatelju; d) darivatelj mora dopustiti transplantaciju dragovoljno.
6) Katolička moralka osuđuje i prekomjerno gojenje tijela, kojim tijelo postaje razmaženo, nesposobno za žrtve, ali osuđuje i nerazborito izlaganje pogibli života, kako se primjećuje u mnogostrukoj rekordomaniji današnjice;
Kazna smrti
167. Vrhovna vlast u državi može velike zločince koji dovode u pitanje egzistenciju državne zajednice, kazniti i smrću, jer i država ima pravo na samoodržanje. Tu teoriju zastupaju vjekovi1. Tako prakticiraju razni narodi. Nekima, ta praksa izgleda nečovječna, ali ti isti možda zastupaju grozniju praksu postupna uništavanja krivaca.
Po sebi je jasno da tako teške zločine treba strogo, objektivno dokazati, nepristranom sudskom procedurom. Okrivljeniku treba omogućiti samoobranu. Svi kulturni narodi omogućuju osuđenomu da ispuni svoje vjerske dužnosti. I osuđenik je čovjek, a ljudi su i oni koji ga osuđuju ili izvršavaju osudu. Čovjek se mora pokazati čovjekom, odnosno i kršćaninom, i onda kada kažnjava.
Bilješka
Može se pitati je li dopušteno željeti smrt. Željeti smrt kao zasluženu kaznu nije dopušteno, kao što nije dopušteno željeti ni zločin. Nije dopušteno željeti smrt iz nestrpljivosti, jer smo vidjeli da duhovna jakost podnosi nevolje i u njima dokazuje svoju snagu (br. 79–85). Izdajnik nije junak. Moglo bi biti dopušteno željeti smrt kako je želio sv. Pavao (Filipljanima 1, 23), ali uvijek u podložnosti volji Božjoj, ponavljajući: ako je to Božja volja. Tko pravilno ocjenjuje problematiku smrti, ne će je lako željeti, pa niti u teškim časovima.
Obrana od nepravedna napadača
168. Krist je poučio ljude da se ne opiru zlotvoru (Matej 5, 38–43). Ova je nauka „za golem broj vjernika bila nesnosna i neprihvatljiva sablazan kršćanstva“ (Giovanni Papini). Pročitaj navedeni tekst Svetoga Pisma, pa priznaj da ti se nekako nutrina na nj buni, ili se barem ne snalazi.
Ako gledamo strogu pravednost, posve je jasna nauka i praksa vjekova, naime: čovjeku je sebe dopušteno braniti koliko je potrebito, da od sebe otjera napadača na život ili da odbije protupravni napad. To je „nužna obrana“. Tko prijeđe granice pravedne, nužne obrane, snosi odgovornost pred Bogom i pred zemaljskim vlastima.
Iz osvete i mržnje nikomu nije dopušteno odbijati napadača. A krvno sebe braniti? Nije naređeno, tj. neka se ne smatra naređenim ubiti napadača. Kristova je nauka kao savjet, znak savršenstva, a psihološki možemo reći da odgovoriti napadaču znakom pristajanja „čin je tako junački, premda se čini kukavičlukom, tako izvanredan, da razjarena napadača pobjeđuje neodoljivom, božanskom moći“ (Giovanni Papini). Najviši stupanj usavršenja pete zapovijedi-zabrane!
Ubojstvo nevina
169. Ubiti nevina predstavlja zločin protiv pravednosti, protiv ljubavi prema bližnjemu, protiv izričito izražene Božje volje, protiv interesa društva, jer društvo se sastoji od pojedinaca, a nevini su njegov najljepši ukras. I Bog oprašta ili ne kažnjava zločince radi pravednika (Postanak 18, 26). I kukolj treba koji put ostaviti da se ne bi počupala i pšenica (Matej 13. 29). Nije, dakle, dopušteno ubiti ni dijete ni starca, ni bolesne ni zdrave, ni taoce ni zarobljenike, ni lude ni pametne, u jednu riječ: nikoga, osim teških zločinaca, kako smo rekli gore u br. 167.
Kao što je sebe dopušteno izložiti pogibli života, ako se ostvaruju navedeni uvjeti, slično je dopušteno, i nevina izložiti pogibli života, ako opstoji razmjeran razlog, kako smo rekli gore u br. 166. Uvijek se moraju ostvariti uvjeti za dopuštenost čina s dvostrukim učinkom (br. 29).
Bilješka
Od osobite je važnosti primjena spomenutoga načela na pitanje o pobačaju ili abortusu. Civilna vlast razlikuje ovlašteni abortus u bolnicama od neovlaštenoga ili kriminalnoga abortusa, koji pada pod kazne zakona.
Katolička Crkva zastupa načelo „dovoljna razloga“, naime: iako je zabranjeno direktno ubijati nevina, indirektno je dopušteno postupati tako da možda uslijedi i pogibelj života za nevina, ako za to opstoji dovoljan razlog.
Očito je da abortus lišava živo biće života. Ne može se reći da je to živo biće zločinac ili nepravedan napadač. Ne postoji razlog da se to živo biće ubije niti kazni smrću. Nijedan živi stvor nema vlasti raspolagati tuđim životom. Bog je gospodar života i smrti. Niti je dopušteno činiti zlo da se poluči neki dobar rezultat, jer što je zlo u sebi nikada i nikomu nije dopušteno činiti. Cilj ne opravdava sredstva ako su u sebi zla (br. 21). Osim toga abortiranje prouzrokuje teške posljedice za majku, npr. izaziva veliki tjelesni i duševni potres. Omogućuje infekciju, krvavljenje. Povrijedi često i druge organe. Dogodi se da majku liši materinstva uopće, proizvede mnoge druge poremećaje u tijelu žene itd.
Dopušteno je pak da majka uzme lijek ili se podvrgne kirurškomu zahvatu, ako taj lijek ili zahvat izravno ne ubijaju nevino biće, nego po sastavu lijeka ili po izravnom cilju zahvata ide se za zdravljem majke. Ako zbog toga i dođe do smrti nevina bića, to je posve izvan nakane. To je u skladu s načelima iznesenim u br. 29.
Dvoboj
170. Pod tim izrazom razumijevamo dogovoren okršaj između dvojice ili nekolicine uz upotrebu oružja, što može drugoga usmrtiti, osakatiti ili barem teško raniti. Nije lako naći dovoljna razloga za privatan dvoboj, ali je lako naći činjenice da se sudionici u dvoboju izlažu smrti ili sakaćenju. Nije li sve to protiv zapovijedi o samoodržanju? O čuvanju integriteta tijela? Pa i u onim dvobojima bezazlene naravi, u čovjeku se razvijaju niski nagoni, neki sadizam, neka grubost, okrutnost i slično, što se protivi kulturi duha. Tko sport ili rekordomaniju proglasi vrhovnom vrjednotom, ne će shvatiti ovih razloga, ali vrijednost razloga ostaje.
Crkva je za svoje vjernike praksu privatna dvoboja udarila nekim posebnim zabranama-kaznama, dok nije osudila boksačku praksu sporta, ali i kod boksanja ne nedostaju pojave sadizma, tvrdoće srca, pristranosti publike itd. Sve to može dosta negativno djelovati na kulturu duha. Svakako, prizori dvoboja i boksanja nijesu primjeri krjeposna djelovanja, a krjepost je specifična odlika čovjekova, dok tjelesne okretnosti neke životinje posjeduju u većoj mjeri od čovjeka. Zar natjecanja u krjepostima ne bi više dobra donijelo čovječanstvu?
Bilješka
Katolička moralka traži od čovjeka da pokaže plemenitost duše i prema životinjama. Nije ljudski životinje bez razloga mučiti. Takav bi postupak vrijeđao plemenitost duše. Ako osuđujemo sadizam i prema životinjama, osuđujemo i onu pretjeranu zoofiliju, kao da su životinje razumna bića. Zoofilija, odnosno pretjerana osjećajnost prema životinjama, označuje neku neravnotežu onih koji od nje trpe; protivi se dostojanstvu čovječje osobe, jer životinja nije iste vrste s čovjekom. Dogodi se da osobe nastranih osjećaja prema životinjama, prema bližnjemu, čovjeku, ne osjećaju i ne postupaju kako bi morali.
U ovoj petoj zapovijedi-zabrani najbolje se zrcali ravnoteža katoličke moralke, koja se ne povodi za sportomanijom, nego tijelo podređuje duši, a osuđuje pogibeljne sportove u mjeri u kojoj se u njima čovjek bez dovoljna razloga izlaže pogibli života ili sakaćenju tjelesnoga integriteta. Sport u granicama razuma ne samo da je vrijedan pohvale, nego može opravdano biti predmetom zapovijedi-zakona, jer je zdravlje tijela uvjet i duševnoga zdravlja.
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 146–150.
