Kad se Zemlji ljuljaju temelji – biblijska apokaliptička predviđanja i prilika promjene života u doba krize COVID-19

U kriznim trenutcima ljudske povijesti vjernici, ali i oni koji (do sada) nisu (bili) baš tako religiozni, rado posegnu za biblijskim tekstovima i u njima pokušavaju pronaći opravdanje ili objašnjenje što se događa ljudima i svijetu u kojemu žive. Upravo u vrijeme kriza izazvanih pošastima, pojavama bolesti i zaraza, prirodnim katastrofama, a napose zemljotresima, uvijek se iz nekih zakutaka podsvijesti ili svijesti izvuku slike apokaliptičkih razaranja što ih navodno opisuje Biblija. U vrijeme kriza biblijski apokaliptički tekstovi postanu iznimno popularni, čitani i navođeni. Tvrdnja na koju se pozivaju suvremeni (neo)apokaliptičari u krizi ljudskog roda izazvanoj strahom od širenja zaraze koronavirusom jest da se upravo sad približilo vrijeme propasti svijeta i da se ljudskom rodu i cijelom svijetu približio kraj. Ako se strahu od zaraze pridoda i zemljotres, kao što je to bio slučaj u glavnom gradu Zagrebu i okolici, mnogi će se, čak i vjernici kršćani, zapitati je li sve to uopće „slučajno“? Nije li doista blizu kraj Zemlji? Kad se ljuljaju temelji zemlje, ljulja se i naša vjera?

Kad osjećamo i doživljavamo da su naša Zemlja i ljudski rod s njom zajedno u svojoj opstojnosti i dostojanstvu ugroženi, biblijske apokaliptičke slike se gotovo same od sebe pojavljuju u našoj svijesti. Što nam je činiti kad se gore potresaju, bregovi se ljuljaju, zemlja se provaljuje, kad se ljulja krug zemaljski i ljudi što na njem stanuju izdišu od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu (usp. Nah 1,5; Mt 24, 29-31; Mk 13, 24-27; Lk 21,25-26)? Kako se ponašati i živjeti svoju vjeru u vremenima kad nas sustignu zaraze i bolesti kojima se ne vidi kraj? Je li bolest našega planeta Zemlje, kako papa Franjo primjećuje, bolest koja vodi prema smrti i nestajanju? Ima li još šanse za spasenje Zemlje i njezinih stanovnika? Je li ova kriza koja sve više zahvaća svijet i ljude koji na njemu žive „kriza apokaliptičkih razmjera“? Što o tome poručuju biblijski apokaliptički tekstovi i na što nas upućuju? Je li u Bibliji govor o „kraju svijeta“ ili je riječ o nečem sasvim drugom? Imamo li pravo biblijske apokaliptičke tekstove čitati kao one koji naviještaju razaranje i uništenje Zemlje, planeta na kojem ljudi žive? Je li u apokaliptičkim biblijskim tekstovima uopće riječ o navještaju razaranja cjelokupne materijalne stvarnosti?

Da bismo ispravno razumjeli, pa onda i tumačili biblijske apokaliptičke tekstove valja nam ponajprije upoznati ovaj poseban biblijski književni stil te otkriti njegovu poruku za našu vjeru i naš kršćanski život. Povijesni i životni kontekst nastanka apokaliptičke literature je veoma težak. Radi se uglavnom o vremenu između početka 2. st. prije Krista do početka 2. st. poslije Krista, premda neki apokaliptički tekstovi potječu i iz ranijeg doba. U to vrijeme židovski i kršćanski narod nalazio se u trenucima nevolja, bezutješnosti, ugnjetavanja, velikih nepravdi, ratova, velikih nacionalnih i osobnih katastrofa. Bez imalo pretjerivanja, stvarnost u kojoj su živjeli apokaliptici bila je dramatična i krajnje napeta, osobito glede trenutačnog stanja i budućnosti država i zemalja u kojima su živjeli i čiju su sudbinu uzdignuća i propadanja promatrali i iskusivali. Područje Izraela u vrijeme opasnosti asirskog i babilonskog osvajanja (6. i 5. st. prije Krista), kao i zemlja sužanjstva uz obale rijeka Babilonskog carstva (usp. Ps 137) te boravak u vlastitoj zemlji nakon povratka pod tuđinskom vlašću (4. i 3. st. prije Krista), pa zatim dijaspora, raseljenost i raspršenost Židova u krajevima pod upravom grčkog, pa zatim rimskog carstva (2. i 1. st. prije Krista), geografske su i političke odrednice nastanka apokaliptičke literature. Geografsko područje rimske vlasti označilo je područje kršćanske apokaliptičke literature, a vrijeme nakon Kristova uskrsnuća, vrijeme prve Crkve, također je označeno progonima, raspršenjem zajednica i primjerima osobnog mučeničkog svjedočanstva vjernika (1. i 2. st. poslije Krista). Ovo iskustvo života i Židova i kršćana zabilježeno u biblijskoj apokaliptičkoj literaturi svjedoči o uzdignućima i propastima političkih, ekonomskih i vojnih sila raznih vremena i država. Ipak, jedno je od najupečatljivijih i najtjeskobnijih iskustava koje je oblikovalo svijest i egzistencijalnu dramu biblijskih apokaliptičkih autora propadanje njihove vlastite zemlje.

Zbog okolnosti u kojima su nastali apokaliptički tekstovi što ih nalazimo u Bibliji svojevrstan su vjernički odgovor i reakcija na krizna stanja u kojima se našao ne samo izraelski narod nego i drugi narodi tada poznatoga svijeta, a napose vjernici novonastale vjerničke zajednice – Crkve. Unatoč nadi blizine Kraljevstva nebeskog, progonstva i egzistencijalna nesigurnost dovodila ih je u emocionalno i realno stanje izdomljenosti, iskorijenjenosti iz njihova vlastitog doma. Život praćen stalnim osjećajem nesigurnosti i obezemljenosti donekle je mogao biti pokrpan gostoljubivošću i milosrđem braće i sestara kršćana koji su prognanike primali u svoje domove i svojom milostinjom im omogućavali preživljavanje (usp. Rim 15,26; 2 Kor 8,1ss). Čak ni vjera u „domovinu na nebesima“ (usp. Fil 3,20) nije mogla u potpunosti utažiti žeđ i glad za realnim mirnim domom, zavičajem i zemljom koja im je na nemilosrdan način oduzeta i iz koje su prognani. K tome, crv sumnje nagrizao je u tim vremenima vjeru u Boga koji je svojim vjernima obećao ispunjenje dano Abrahamu (usp. Post 15,18; 17,8) i to obećanje potvrdio u Marijinom hvalospjevu (usp. Lk 1,54-55). Ta vjera u istinitost Božjeg obećanja, koja je postojala i kao sastavni dio vjerovanja prve Crkve, da će svome narodu dati zemlju u kojoj će moći mirno i sretno živjeti, također je i u životima kršćana često dolazila u krizu propitivanja pred činjenicama izdomljenosti i progonstva (usp. Dj 7,4-7; Rim 4,13-17; Gal 3,16-17). Zbog toga apokaliptički spisi govore o zemlji nade koja često biva artikulirana kao suprotnost prostoru i vremenu, političko-ekonomskim i religioznim okolnostima u kojima su trenutačno živjeli. U tim okolnostima apokaliptici podgrijavaju duboku nadu prognanog naroda u ostvarenje Božjeg obećanja o mirnom, sigurnom i stabilnom životu u njihovoj zemlji. Sve ono što je prostor njihova života tada predstavljao i bio treba biti uništeno, razoreno i prepušteno propasti. Biblijska vjera i nada koju apokaliptici svjedoče smjera riješiti problem doživljaja izemljenosti i izdomljenosti tražeći odgovor koji će zadovoljiti ljude i narode što se nalaze u stanju iskorijenjenosti od svoje zemlje bilo da u njoj ne žive ili da se, iako u njoj žive, osjećaju i doživljavaju od nje odvojeni, da su u svojoj vlastitoj zemlji potlačeni i obespravljeni. Ova vjera apokaliptičkih pisaca temelji se na povijesnom iskustvo Izraela zapisanom u Bibliji da Bog uvijek izbavlja svoj narod i vodi ga u njegovu zemlju.

Dok smo pritisnuti raznim nedaćama opasnosti zaraze i stalnim izvješćivanjem o broju oboljelih u mnogim državama svijeta od bolesti COVID-19, pa zatečeni zemljotresom u Zagrebu i okolici, stječe se dojam da smo upravo mi dionici događanja „posljednjih vremena“. Unatoč dugoj povijesti opetovanog navješćivanja da je ‘svršetak blizu’, čitavo se čovječanstvo u posljednje vrijeme našlo u dobu svoga postojanja u kojem, opet i ponovo, raste svijest o tome da je svjetska katastrofa zaista ‘blizu, na vratima’ (Mt 24,33), i da se ovoga puta stvarno događa. Donekle bi se s pravom moglo pomisliti da su svi oni koji su tijekom povijesti vjerovali da je neki oblik apokalipse koji se događao u njihovo vrijeme bio „stvarna apokalipsa“, a sve prijašnje apokalipse, bolesti, zaraze, zemljotresi i prirodne kataklizme da su bile samo neispunjene prijetnje, pa da ni s ovom koja se danas događa nije drukčije. Ipak, razlika je u tome što je uvelike naraslo uvjerenje da se današnja apokaliptička događanja već odvijaju i ostvaruju, da je propast svijeta već uvelike počela. Suvremena apokaliptička događanja ne poimaju se samo kao stvarna mogućnost, nego kao već neizbježna stvarnost. Prisutnost zamišljaja o apokaliptičkom kraju i kataklizmi koja prijeti svijetu prodrla je u sve pore društva od opće svjetske politike i ekonomije do svakodnevnog života ljudi. Premda je mnogima taj podmukli div još nevidljiv i skriven, mnogi se s njime već bore, ili od njega umiru.

Ipak, unatoč tome što se čini da se razna apokaliptička predviđanja događaju baš u naše vrijeme i da propast svijeta baš nama prijeti urušavanjem našeg normalnog života i ostvarenju naših planova za budućnost, valja nam se vratiti biblijskim apokaliptičnim tekstovima i čitati ih u njihovom pravom svjetlu pokušavajući otkriti istinsku poruku Božju koja nam je po njima upućena. Valja imati na umu da apokaliptički spisi govore o uništenju i propastima političkih i ekonomskih sila, velikih država i njihovih vlastodržaca. Apokaliptički autori pred očima imaju prije svega iskustvo propadanja njihove vlastite zemlje, njihove domovine. Na temelju tog iskustva apokaliptički događaji, koje predviđaju biblijski tekstovi, govore o potrebi prestanka dotadašnjih aktivnosti i uobičajenog života te o stvaranju novoga svijeta, novog neba i nove zemlje. Prijašnji običaji, prijašnje navike i radovi, planovi i uobičajene aktivnosti osuđene su na propast. Ono što se događalo prije dovelo je do ovoga što se događa sada. U prijašnjim događajima vide se uzroci današnjih događanja. Današnja razaranja su posljedice prijašnjeg uobičajenog ponašanja. Bit će kao u dane Noine. Sve su ljudske aktivnosti bile uobičajene dok Noa ne uđe u korablju. Uobičajeni život se prekida u dan Božje objave. Vrijeme apokaliptičnih događanja nije samo prekid uobičajenih poslova i planova. Kršćanima je to trenutak susreta s Bogom, dan Božje objave. Bog se objavljuje u krizi izazvanoj bolešću COVID-19. Bog se očituje u zemljotresu. Bog postaje vidljiv onima koji imaju otvorene oči – onima koji bdiju i koji su pozorni na događanja u svijetu u kojemu žive (usp. Mt 24,37-44). Doista, ovo su apokaliptična vremena.

Božji dolazak na svijet je bolan proces gubitka, usporediv s operacijom koju mora provesti liječnik da bi sačuvao život pacijenta. Biblijski govor o Božjem dolasku mnogo je širi i uključuje prije svega pozitivne stvari. Izumiru oni koji su, kao i u dane Noine, zemlju ispunili nasiljem, iskvarili je, nepravdom napunili, bića na zemlji izopačili, napunili opačinom. Na umiranje i nestanak, na uništenje i potop osuđeni su oni čija je pokvarenost velika i kojima je na pameti uvijek samo zloća (usp. Post 6,5-13). Život gube oni koji u takvim kriznim trenutcima nastoje život svoj i svoja bogatstva sačuvati, a da život sačuvaju oni koji ga gube i svoja umijeća stavljaju na raspolaganje za spas svojih prijatelja (usp. Lk 16,9; 17,33; Iv 15,13). Preživljavaju oni koji podižu nadu da svijet može biti drugačiji i bolji, a oni koji se kane nakon krize vratiti na staro i uobičajeno ponašanje ginu i nestaju. Oni koji su žalili za Egiptom, za uobičajenom hranom i uobičajenim religioznim aktivnostima nisu zavrijedili ulazak u novu Obećanu zemlju kojom teče med i mlijeko (Br 32,10-15). U novu domovinu može ući onaj tko je ne ozloglašava i ne rogobori, tko se ne boji budućnosti i koji ima povjerenja da će zemlja što je Bog sprema za boravak svoga naroda moći uzdržati njihov život i biti dovoljno plodna za blagostanje naroda (usp. Br 14,26-38).

Biblijski apokaliptički tekstovi, unatoč tome što bi se na prvi pogled moglo reći da govore o uništenju zemlje i ljuljanju njezinih temelja pod nogama njezinih stanovnika, radije govore o preokretu i novom početku za našu domovinu i naš narod, negoli o kraju i svršetku svijeta. Kriza je šansa da prestanu uobičajene aktivnosti, uobičajeni politički i ekonomski odnosi, da prestane uobičajena religioznost, a počne novo doba i uspostave se novi odnosi među ljudima (Otk 21,5). Čuvanje dosadašnjeg načina ponašanja i briga da se nakon ove krize vratimo na staro čini se krajnje neozbiljnim i nevjerničkim. Želja da se vratimo na staro, u naš redovit život i redovitu stvarnost, da bude kao što je bilo prije je želja vratiti se u situaciju koja nas je dovela do toga da su naša sela opustošena, gradovi prazni, domovi napušteni, ekonomija devastirana, polja i zemljoradnici podcijenjeni, nastavnici i liječnici slabo plaćeni. Povratak na uobičajeni način života podrazumijeva daljnje uništavanje samopouzdanja mladih ljudi, još veće uzdrmavanje povjerenje u pravdu i ekonomsku sigurnost u našoj zemlji, u našem glavnom gradu Zagrebu, i u drugim gradovima i selima naše Domovine. Povratak na staro označava nastavak nestabilne i nestalne, sluganske politike ropstva, straha pred starošću i bolešću zbog nesigurne zdravstvene skrbi i neizvjesne mirovine. Povratak na staro i uobičajeno omogućava još jaču prijetnju ostvarenja birokratskih pravila koja se ljudima ruše na leđa i ubijaju i ono malo nade u bolju budućnost. Povratak na staro znači i vraćanje u poluprazne crkvene zgrade i institucije koje su opražnjene evanđeoskim sadržajem i bore se da bi se sačuvalo ono malo slavne vjerničke prošlosti i tradicije.

Apokaliptički spisi govore upravo suprotno. Ljudi vjernici koji su pisali apokaliptičke spise vidjeli su da stara carstva i vladari propadaju, da se stare institucije ruše, da stare religiozne ustanove kopne. „Staro uminu, novo, gle, nasta!“ (2 Kor 5,17). Apokaliptički opisi stvarnosti nisu zapisani zato da nas još više dotuku i ubiju ono malo nade što je preostala, nego su poziv na ulazak u novi svijet. Oni su svjedočanstvo i ispovijest vjere, mogućnost nove i drugačije budućnosti, novih i drugačijih odnosa. Ljudi koji su povjerovali Božjem pozivu na izgradnju novog i boljeg svijeta nadživjeli su sve nasilnike i nepravednike, nadživjeli su bolesti i zaraze, preživjeli su epidemije i pandemije. Apokaliptički opisi ostali su nama kao svjedočanstvo nade kršćana u bolje sutra unatoč razaranju i opustošenju. Kad se sve i svi iznevjere, kad se poljulja sve što je do sada izgledalo sigurno i stabilno ostaje nam nada u bolje sutra.

U ovo vrijeme izolacije i socijalne udaljenosti otvara nam se mogućnost razmišljanja o mogućnosti preokreta da odustanemo od onoga što smo do sada uobičajeno činili i počnemo raditi drugačije. Vrijeme izolacije i osame iskoristimo za sanjanje i kovanje planova o novoj budućnosti naše Domovine i našeg naroda. Vrijeme krize je vrijeme mogućnosti novog početka. Nakon razorenja i propasti staroga slijedi nastanak i izgradnja novog i drugačijeg svijeta. Ludo bi bilo, da nakon ovolikog trpljenja i straha, da nakon ovakvog fizičkog i emocionalnog trpljenja, ne iskoristimo budućnost kao šansu za izgradnju drugačijeg svijeta i drugačijih ekonomskih, političkih i vjerničkih odnosa u našoj Domovini.