»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Kardinal Müller: Nijedan biskup nema pravo zabraniti javne Mise

„Crkva ne ovisi o državi, ona mora braniti svoju slobodu i neovisnost.“ „Obustava Misa jest odreknuće od zadaće koju Crkva ima, što uključuje čitanje patnje ovoga razdoblja u svjetlu vjere, otajstvu Isusove smrti i uskrsnuća.“ „Isus se utjelovio, mi vjerujemo u uskrsnuće tijela: stoga je tjelesna prisutnost nužno potrebna.“ „Euharistija je jedini istinski oblik klanjanja Bogu, ona je razlog postojanja svake druge liturgijske forme. Skandalozno je da ima biskupa koji kažu da je Euharistija precijenjena“, istaknuo je kardinal Gerhard Ludwig Müller, bivši predstojnik Kongregacije za nauk vjere, 7. svibnja 2020. u razgovoru s Riccardom Casciolijem za portal La Nuova Bussola Quotidiana. Donosimo cjeloviti prijevod na hrvatski.



„Ovaj virus predstavlja tragediju za mnoge ljude. Upravo je to razlog zbog kojega Crkva ima dužnost predložiti viđenje ljudskoga trpljenja i postojanja u perspektivi vječnoga života, u svjetlu vjere. Obustava javnih Misa jest odrekuće od te zadaće, to je svođenje Crkve na ovisnost o državi. To je neprihvatljivo.“ U telefonskom pozivu za La Nuova Bussola Quotidiana, kardinal Gerhard L. Müller, bivši predstojnik Kongregacije za nauk vjere, vrlo je jasan u svojoj prosudbi onoga što se događa u Italiji i mnogim drugim zemljama.

Uzoriti, za mnoge vjernike trpljenje od bolesti predstavljalo je dodatno trpljenje zbog zabrane odlaska na Misu i održavanja sprovoda; što je još gore, doznali su da je i crkvena hijerarhija to opravdala.

To je vrlo ozbiljno, radi se o sekularističkoj zamisli koja se probila u Crkvu. Jedna je stvar poduzeti mjere opreza kako bi se umanjio rizik od zaraze, druga je zabraniti liturgiju. Crkva nije državni klijent, a nijedan biskup nema pravo zabraniti Euharistiju na ovakav način. Štoviše, svjedočili smo da biskupi kažnjavaju svoje svećenike zbog slavlja Mise za svega nekoliko osoba, što znači da se prikrivaju kao državni službenici. Ali naš je Vrhovni pastir Isus Krist, ne Giuseppe Conte ili bilo koji drugi državni poglavar. Država ima svoju zadaću, ali i Crkva ima svoju.

Čini se da je mnogima teško pomiriti svoju dužnost prema državi s potrebom javnoga bogoštovlja.

Mi moramo također javno moliti, jer znamo da sve ovisi o Bogu. Bog je sveopći uzrok, a potom postoji drugotan uzrok koji prolazi kroz našu slobodu. Mi, ograničena stvorenja, ne znamo koliko od onoga što se događa ovisi o Božjoj uzročnosti, a koliko ovisi o nama: to je smisao molitve. Moramo se moliti Bogu da nadiđemo izazove svoga osobnoga i društvenoga života, ali ne zaboravljajući transcendentnu dimenziju, to viđenje vječnoga života i prisna jedinstva s Bogom i s Isusom Kristom čak i u našemu trpljenju. Pozvani smo staviti svoj križ na ramena svakoga dana, ali i vjernicima moramo protumačiti njihova trpljenja prema evanđeoskim kriterijima. Zabrana sudjelovanja u liturgiji ide u suprotnu smjeru. Poduzimanje određenih izvanjskih mjera zadaća je državâ, naša je zadaća braniti slobodu i neovisnost Crkve; i nadmoć Crkve u duhovnoj dimenziji. Mi nismo agencija podložna državi.

Mnogi, uključujući svećenike i biskupe, shvaćaju da postoji snažan rizik nerazumijevanja značenja liturgije zbog umnožavanja Misa na TV-u i internetu.

Ti se oblici ne mogu smatrati zamjenom za Misu. Naravno, ako ste u zatvoru ili u koncentracijskom logoru ili u drugim iznimnim okolnostima, možete duhovno sudjelovati u Euharistiji, ali to nije normalno stanje. Bog nas je stvorio kao tijelo i dušu. Bog je pratio svoj narod kroz povijest, On ga je oslobodio od egipatskoga ropstva, On nije izveo virtualno oslobođenje. Isus, Sin Božji, utjelovio se, mi vjerujemo u uskrsnuće tijela. Zbog toga je fizička prisutnost apsolutno nužna za nas. Za nas, ne za Boga. Bogu ne trebaju sakramenti, nama su potrebni. Bog je ustanovio sakramente za nas. Ženidba ne djeluje samo duhovno, potrebno je jedinstvo tijela i duše. Mi nismo platonski idealisti, ne možemo pratiti Misu iz doma, osim u posebnim okolnostima. Ne, mi moramo ići u crkvu, susresti druge, priopćiti Božju Riječ. Cijeli crkveni rječnik također naznačuje tu potrebu: sveta Pričest [communio] znači zajedništvo, okupljanje; Crkva je narod Božji okupljen u zajedništvo. Psalam kaže: „Kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti“.

Ima teologa i biskupa prema kojima je Euharistija precijenjena, a nedjeljna Misa nepotrebna.

Ima i biskupa kao Víctor Fernández, koji se hvali time što piše tekstove za papu Franju, koji tvrdi da je dužnost odlaska na nedjeljnu Misu zapovijed koju je uvela Crkva. To je još jedan primjer katastrofalne teološke formacije. Treća zapovijed utemeljena je u božanskom zakonu: ona obvezuje Židove da svetkuju dan Gospodnji. Za nas kršćane, to je dan uskrsnuća. To je također zapovijed koju nam je Isus dao: „Ovo činite meni na spomen“. A sv. Pavao kaže: „Kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete“ (1 Kor 11, 26). To je stvaran sakramentan prikaz spasonosne Isusove smrti i Njegova uskrsnuća. Na Misi sudjelujemo u uskrsnom otajstvu. Drugi vatikanski sabor protumačio je to u Sacrosanctum conciliumu i Lumen gentiumu (br. 11). Ipak ima biskupa koji kažu da su vjernici previše vezani uz Euharistiju. To je besmislica. Euharistija je jedino istinsko klanjanje Bogu po Isusu Kristu. Ona nije jedan od mnogih oblika liturgije, štoviše svi oblici liturgije imaju razlog svoga postojanja u Euharistiji. Sve prima snagu i postojnost iz Euharistije.

Možete li također vidjeti iskazivanje jasna napada na Euharistiju, srce Crkve?

Da. Samo pomislite na one koji su prije i za vrijeme Sinode o Amazoniji snažno govorili da je domorodačkim narodima apsolutno potrebna Euharistija i da je zbog toga potrebno rediti oženjene muškarce za svećenike. Sada ti isti ljudi besramno tvrde točno suprotno, da nam nije potrebna Euharistija. Razmišljaju poput protestanata, zanemarujući da je središnja točka neslaganja od početka protestantske reformacije upravo Euharistija. A sada ima biskupa koji se nazivaju katolicima, a koji ne razumiju središnju vrijednost Euharistije. To je pravi skandal: oni su zapravo rigidni, pravi klerikalci, oni koji ne drže ozbiljno do Isusove riječi i crkvenoga nauka. To je izopačen način razmišljanja. A taj „moderni“ katolicizam jest samouništavajuća ideologija. Osjeća se potreba, posebno u Italiji, za biskupima poput sv. Karla Boromejskoga, a svi u Kuriji trebali bi uzeti kardinala Roberta Bellarmina za primjer.

Ovih smo mjeseci čuli predvodnike episkopata kako često govore da je prva dužnost očuvanje zdravlja.

To je buržujska, posvjetovnjačena Crkva, a ne Crkva koja živi na Riječi Isusa Krista. Isus je rekao „tražite najprije Božje kraljevstvo“. Što vrijedi život i sva dobra svijeta, uključujući zdravlje, ako izgubite dušu? Ova je kriza pokazala da mnogi naši pastiri razmišljaju kao i svijet, da se zamišljaju više kao službenici društveno-religioznoga sustava, nego kao crkveni pastiri koji su u prisnu zajedništvo s Bogom i s ljudima. Uvijek moramo kombinirati vjeru i razum. Očito je da nismo fideisti, nismo poput onih kršćanskih sljedbi koje govore da nam ne trebaju lijekovi, da se u potpunosti prepuštamo samo Bogu. Umjesto toga, povjeriti sebe Bogu ne proturječi vrjednovanju svega što nudi suvremena medicina. Ali suvremena medicina ne nadomješta molitvu: to su dvije dimenzije koje ne bi trebalo razdvajati nego preklapati.

Netko je rekao, opravdavajući dokidanje javnih Misa, da ako zarazimo druge, onda smo odgovorni za njihovu moguću smrt.

Liječnici također preuzimaju taj rizik, postoji rizik u svakom ljudskom djelovanju. Sigurno je da moramo biti pažljivi da ne ugrozimo život i zdravlje drugih, ali to nije vrhovna vrijednost. Na žalost, ovo nam je stanje pokazalo da mnogi kvalitetni svećenici i biskupi nemaju teološku osnovu za pregled ovoga stanja i ponudu prosudbe koja je u skladu s Evanđeljem i crkvenim naukom.

Možda su zbog istoga razloga mnogi biskupi zanemarili zahtjev talijanskih vjernika za čin posvete Bezgrješnom Srcu Marijinu. Što je u talijanskom slučaju postalo čin predanja te na kraju obavljeno na zanemarljiv i netočan način.

Postoji podcjenjivanje nadnaravnoga viđenja. Uronjeni smo u naturalistički koncept koji dolazi iz prosvjetiteljstva. Crkva, milost, sakramenti, ne mogu se protumačiti naravnom dimenzijom. Srce naše kršćanske vjere jest transcendentni Bog koji postaje imanentan u našemu životu, On je Krist, pravi čovjek i pravi Bog po utjelovljenju.

Gotovo smo se prepustili traženju svijeta koji razmišlja samo naturalističkim izrazima i nazivamo to realizmom.

To je ideologija pragmatičnosti. Danas, na primjer, prevladava ideja da su Crkvi potrebni biskupi koji su pastiri, to jest, pragmatični. Ali biskup je služitelj Riječi, on mora razmatrati Riječ. Sv. Pavao i sv. Petar nisu bili naivčine, crkveni otci nisu bili samo pragmatični, razmatrali su kršćansku vjeru i njezine implikacije. Dobar vjerski učitelj mora biti sposoban rastumačiti stanje poput sadašnjega polazeći od vjere, u njezinu nadnaravnom smislu, ne pomoću naturalizma. Još jednom, dvije se dimenzije moraju držati zajedno: ne možemo svesti ljudsko postojanje tek na naravno, a u isto vrijeme ni ne pomisliti – kako marksisti tvrde – da se kršćanstvo brine samo za život nakon smrti. U Isusu Kristu imamo jedinstvo između zagrobna života i životne imanentnosti. Dobar bi kršćanin trebao znati kako biti izvrstan liječnik i znanstvenk, ali to ne proturječi vjeri u Boga. Postoji upotpunjavanje između vjere i razuma, između vjere u Boga i stručnosti u prirodnim znanostima.


Preveo: M. Glibić