Katolička Crkva nije Papina Crkva niti su katolici papisti
Kardinal Gerhard Müller (76) govori o naravi papinske neprjevarljivosti, granicama papinske vlasti i mogućnosti krivovjernoga pape. Aludira na protjerivanje nadbiskupa Georga Gänsweina i biskupa Josepha Stricklanda, oduzimanje stana kardinalu Raymondu Burkeu, suđenje kardinalu Angelu Becciu i osvrće se i na još neke pojavnosti aktualnoga prvosvećeništva. Donosimo cjeloviti hrvatski prijevod subesjede koju je 18. siječnja 2024. kardinal Müller dao za Crisis Magazin. S predstojnikom emeritusom Zbora za učenje vjere razgovarao je Cole DeSantis.
Kako biste opisali narav papine neprjevarljivosti?[1] U kojim se slučajevima primjenjuje papina neprjevarljivost?
Narav, uvjeti i granice papinske neprjevarljivosti kao izraza neprjevarljivosti cijele Crkve određeni su u četvrtom poglavlju dogmatske konstitucije Pastor aeternus Prvoga vatikanskog koncila (1870.). U odnosu uz objedinjavanje vrhovne vlasti u Zboru biskupa, kojemu je on vidljiva glava, Drugi vatikanski sabor izjavljuje:
„Božanski Spasitelj htio je da Njegova Crkva bude obdarena neprjevarljivošću u određivanju nauke o vjeri ili ćudoređu, a ta se neprjevarljivost prostire onoliko koliko se prostire poklad Objave (tantum patet quantum divinae Revelationis patet depositum), koju treba sveto čuvati i vjerno izlagati“ (Lumen gentium, 25).
Njemačkomu kancelaru Bismarcku, koji je htio zlorabiti Prvi vatikanski sabor da opravda uništenje Katoličke Crkve u Kulturkampfu, njemački su biskupi (godine 1875.) uz odobrenje pape Pija IX., izjavili:
„neprjevarljivo učiteljstvo Crkve vezano je na nauku sadržanu u Svetome Pismu i Predaji kao i na određenja koja je crkveno učiteljstvo već donijelo“ (Denzinger, br. 3116).
To s najvišim autoritetom govori i Drugi vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji o božanskoj objavi Dei verbum (br. 10).
Treba dodati i da vjernici trebaju iskazivati „vjerničku poslušnost volje i uma“ (religiosum voluntatis et intellectus obsequium) svojim biskupima, a osobito vjerodostojnomu učiteljstvu Rimskoga prvosvećenika, pa i kad ne govori na temelju najvišega učiteljskoga ugleda (ex cathedra) (Lumen gentium, 25). To se odnosi na isticanje kad se ono stavlja u određenu nauku, ali ono, međutim, mora biti izričito ili uključno sadržano u Objavi.
Što je Crkva tradicionalno naučavala o granicama papinske vlasti?
Prema Kristovoj božanskoj vlasti, objava samoga Boga temelj je i granica crkvenoga učiteljstva i pastirskoga služenja:
„Pođite i učinite mojim učenicima sve narode… učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Matej 28, 19–20).
Važan je pristup katoličkom učenju o Crkvi (ekleziologiji). U dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium Drugi vatikanski sabor nije započeo s papom jer, suprotno onomu što vjeruju tradicionalni protestantski polemičari, Katolička Crkva nije Papina Crkva i katolici stoga nisu papisti nego kršćani, Kristovi vjernici. Krist je glava Crkve i iz Njega sva božanska milost i istina prelazi na članove Njegova tijela, a to je Crkva. Ali On ju je sakramentno uspostavio i kao vidljivu zajednicu ispovijedanja, sredstava milosti i jedinstva u biskupskom vodstvu.
Zato biskupi i svećenici poučavaju, vode i posvećuju vjernike u Kristovo ime (a nikako ne u papino ime). Ipak katolici nisu podanici crkvenih poglavara i ne duguju im ni privremeno slijepu poslušnost kao u totalitarnom političkom sustavu. Kao osobe u svojoj savjesti i molitvi idu izravno k Bogu u Kristu i u Duhu Svetom. Čin vjere usmjeren je izravno Bogu, a biskupsko učiteljstvo ima zadaću samo vjerno i potpuno čuvati sadržaj Objave (dan u Svetom Pismu i apostolskoj Predaji) i izlagati ga Crkvi onako kako ga je Bog objavio.
„To učiteljstvo nije iznad Božje riječi, nego njoj služi ne učeći ništa drugo nego ono što je predano, dokle to po božanskom nalogu i uz pomoć Duha Svetoga odano sluša, kao svetinju čuva i vjerno izlaže“ (Dei verbum, 10)
U kulturi koja je otuđena od kršćanstva važno je ne tumačiti crkvenu vlast u smislu političke moći i medijske manipulacije mišljenjem, nego u svjetlu Božje objave u Kristu kao svjetlu koje prosvjetljuje svakoga čovjeka i vodi u život vječni (Ivan 1, 1–18). Čak ni kardinali Rimske Crkve ne mogu obećati apsolutnu poslušnost papi i žrtvovati svoju savjest i stručnost upitnoj agendi, kako bi britanski stručnjak za Vatikan Christopher Lamb u knjizi The Outsider htio tvrditi protiv takozvane „unutarnje crkvene oporbe“. One koji podbace u vjeri i crkvenoj stezi treba vratiti na pravi put duhovnim sredstvima i crkvenim kaznama. Nama nisu primjer apsolutni vladari koji su uklanjali svoje neposlušne kolege u komunističkom politbirou ili u engleskom Tajnom krunskom vijeću (Privy Council) protjerivanjem, oduzimanjem imovine i pokaznim suđenjima. Papinska nam povijest nudi i neke nedostojne predstave sile koja slavi slavlje nad pravom.
Možete li ukratko opisati neka uobičajena mišljenja o različitim teološkim mišljenjima o tome kako se postaviti prema krivovjernom papi i koliko su ta mišljenja široko prihvaćena među teolozima i kanonistima?
Temeljni problem potječe iz razlikovanja između pape kao nositelja petrovske službe s njegovim posebnim ovlastima s jedne strane i pape kao pojedinačnoga kršćanina u hodočasničkom stanju, koji smrtnim grijehom može izgubiti posvećujuću milost ili koji može iznutra i izvana očito otpasti od vjere, krivovjerno proturječiti nauci vjere ili se čak raskolnički odvojiti od Crkve.
Što se tiče otpadništva od vjere (apostazije), očitoga krivovjerja (hereze) ili otvorena raskola (shizme) pape kao pojedinca, to je više teorijsko pitanje odnosno povijesno i teološko vrjednovanje dvojbenih likova u povijesti papinstva (najpoznatije je pitanje krivovjerja i izopćenja pape Honorija I.). Crkveni naučitelj Robert Belarmin u velikom djelu De Romano Pontifice (II. knjiga, 30. odjeljak) sažeo je do tada izražena teološka mišljenja o mogućem papinu krivovjerju i njegovu gubitku službe. U svakom slučaju isključeno je mišljenje da bi bilo koja crkvena ili pak svjetovna vlast mogla svrgnuti papu u pravnom postupku (osobito protiv koncilijarizma, galikanizma itd.). Njega su kardinali doista izabrali kao osobu koja će zauzeti Petrovu stolicu. U stvarnosti, međutim, njega je postavio Krist ako je prihvatio izbor za Rimskoga biskupa i ako biskup po posvećenju, Rimski je biskup, a time i Petrov nasljednik. U slučaju da – Bože sačuvaj! – papa očito i nepopravljivo proturječi učenju Svetoga Pisma ili dogmatskim određenjima nauke vjere, vjernici više ne bi bili dužni slušati ga i on bi, tako reći, sâm izgubio svoju službu.
U praksi, međutim, kao i u kasnom srednjem vijeku, to bi Crkvu podijelilo na različite obedijencije (poslušnosti), ovisno o tome tko svoga papu smatra zakonitim Petrovim nasljednikom. Detaljnu raspravu o tome trnovitom pitanju dugujemo profesoru Arnaldu Xavieru da Silveira koji je objavio knjigu Što činiti ako je papa krivovjernik (Se un Papa è eretico: che fare?, Roma, 2019.). I sâm sam objavio knjigu o cjelokupnoj teologiji papinstva pod naslovom Papa: njegovo poslanje i zadaća (The Pope: His Mission and His Task (Catholic University of America Press, Washington DC, 2021.).
Kao što ste svjesni, postoji razlika između teoloških mišljenja, čak raširenih ili vjerojatnih teoloških mišljenja, i službenoga crkvenoga učenja. Kakvo je trenutačno stanje crkvenoga učenja o tome kako se postaviti prema krivovjernomu papi? Ima li Crkva službeno određeno gledište? Je li ikada u svojoj povijesti Crkva imala izričito ili određeno stajalište o toj stvari?
Ne može biti određenja tih graničnih slučajeva jer se definicije odnose na objavljenu vjeru. Vidljivo je to u pokušajima sabora u Konstanzu i Bazelu, koji su morali naći praktičan izlaz iz Zapadnoga raskola unatoč lažnoj nauci o pretpostavljenosti sabora papama i protupapama njihova vremena. Osim gore spomenute razlike (između pape u njegovoj službi kao Petrova nasljednika, Kristova namjesnika i trenutačnoga nositelja te službe tijekom njegova papovanja), ne može postojati nikakav kanonski postupak (tj. čisto pozitivno crkveno pravo iznad božanskoga zakona) koji bi mogao službeno utvrditi i proglasiti vladar da je vladajući papa formalni krivovjernik i zakonski ga svrgnuti.
Osobna karizma neprjevarljivosti ex cathedra ne smije se brkati s posebnom milošću da se u hodočasničkom stanju bude očuvan od grijeha i otpadništva od vjere. Taj se jaz ne može zatvoriti u sklopu Crkve jer nema više vlasti koja bi mogla suditi vrhovnu vlast i stoga je jedini sudac vladajućega pape sâm Bog. On će osigurati da se Crkva ne uništi u korijenu svoga jedinstva u Kristovoj istini. Zato je naša ponizna molitva i kršćanski način ophođenja jednih prema drugima u ovim okolnostima još potrebniji.
Je li ikada u prošlosti postojao papa krivovjerac, a ako jest, kako je Crkva odgovorila? Što možemo naučiti iz tih povijesnih događaja?
Tijekom stoljeća pojam krivovjerja tumačio se šire i uže. U današnjem tehničkom smislu formalnoga krivovjerja, tj. izravnoga nijekanja objavljene nauke koju je Crkva odredila kao istinu vjere, nije postojao ni jedan krivovjerni papa (čak ni kao privatna osoba), pa ni u povijesnom osvrtu unatrag. Činjenica da su rimski biskupi u nasljeđivanju Petra uvijek ostali vjerni apostolskoj vjeri i aktivno je predočavali cijeloj Crkvi povijesno je dokaziva i predmet je katoličke i božanske vjere (Prvi vatikanski sabor, Pastor aeternus, 4. poglavlje).
Iz nekih izjava pape Franje čini se kako je on svjestan crkvenoga učenja i zna da vjerni katolici znaju što je crkveno učenje. Pa da ga stoga previše ne zanima jednostavno ponovo potvrđivati ili tumačiti crkveno učenje koliko pokušava koristiti dostupna duhovna i pastirska pomagala da se ljudi dovode u dublje zajedništvo s Kristom i Njegovom Crkvom. Zato se i bavi praktičnim pitanjima koja su s tim povezana. Čini se da je takav slučaj i s problematičnijim ili obmanjujućim izjavama pape Franje. Biste li se složili s tom ocjenom? Povezana s tim je misao, koju su iznijeli neki komentatori, da puno domašaja koje ljudi vide u riječima pape Franje u njima čitaju određeni ljudi u medijima koji žele da Katolička Crkva promijeni svoja učenja, a ako Crkva ne može ili ne će promijeniti svoja učenja, mogu barem izvrtati riječi pape Franje da izgleda kao da će on promijeniti crkveno učenje. Što mislite, koliko problematičnih elemenata učenja pape Franje proistječe iz te dinamičnosti?
Svakako, u visoko ideologiziranom medijskom dobu različitim skupinama koje instrumentaliziraju izjave pape Franje za svoje vlastite interese mora se pokazati da su prozrene.
A moramo poštovati i osobnost na Petrovoj stolici.
U smislu teološke dubine i preciznosti izraza, papa Benedikt bio je iznimka, a ne pravilo u bogatoj povijesti papa.
Ali biskupi i papa isto tako moraju biti svjesni granica svoga poslanja. Oni smiju koristiti vlast koju im je Krist dao samo kako bi vodili ljude Kristu kroz Riječ Božju i svete sakramente (i ni na koji način ne narušavati vjerodostojnost Crkve nepotizmom, favoriziranjem i dodvoravanjem duhu vremenu). Mora se poštovati i relativna samostalnost raznih svjetovnih tematskih područja (Gaudium et spes, 36), u koja se uključujemo samo u onoj mjeri u kojoj moraju braniti dostojanstvo i slobodu čovjeka od političkih, ideoloških i medijskih nasrtanja.
Isto tako ne može postojati neograničena ili čak pragmatična suprotnost između nauke i dušobrižništva, jer je sâm Krist učitelj i pastir u osobi svakoga svećenika.
Nipošto se ne može pretpostaviti da se nauka Crkve danas poznaje (nažalost ne poznaju je ni svi biskupi, za što ima dovoljno primjera) da bi se (Papa) usredotočio samo na pastirsku primjenu na pojedince ili „rubne skupine“.
Nije se dovoljno slikati s takozvanim „transosobama“, nego treba imati i hrabrosti da se promjenu spola neprijateljski nastrojenu prema svome tijelu nazove teškim grijehom protiv Stvoriteljeve volje.
Nadalje, postojanost „u nauku apostolskom“ (Djela apostolska 2, 42) koji Crkva ispovijeda nije bilo kakav sustav mišljenja s kojim normalan katolik nema nikakve veze, nego Riječ Božja koja stvara spasenje i budi vjeru, koja se Crkvi daje u apostolskoj riječi biskupa i svećenika (usp. Prva Solunjanima 2, 13).
I pojavljivanje u medijima mora se razmatrati u konkretnom smislu. Papini razgovori s novinarima mogu biti od pomoći, ohrabrivati ljude u njihovoj vjeri te osiguravati usmjerenje. No, oni nisu obvezujući dokumenti koji mjerodavno tumače vjeru Crkve. S obzirom da je medijska pozornost Crkve globalno usredotočena na Papu, valja napomenuti da katolici vjeruju u Krista i jedino od Njega mogu očekivati spasenje te da su Papa i biskupi samo Njegove sluge.
Budući da se zaboravlja kako je Crkva kao tijelo Kristovo i hram Duha Svetoga najprisnije zajedništvo života s trojedinim Bogom, kojemu vidljivi oblik Crkve služi samo kao sredstvo (za razlijevanje istine i milosti) (Lumen gentium, 8), novinari koji rabe političke i ideološke kategorije (lijevo-desno, konzervativno-modernistički itd.) pogrješno prosuđuju. Ulagivačko raščlanjivanje i izbor riječi „Crkva pape Franje“ ili biskupi na „Bergogliovoj crti“, koji „revolucionariziraju“ Kristovu Crkvu „nepovratnim“ odlukama, ne samo da je teološki nedovoljno izloženo, nego potkopava i vjerodostojnost Crkve kao sakrament spasenja svijeta u Kristu Isusu (Prva Timoteju 2, 5).
Kako bi vjerni katolici trebali odgovoriti na teološki ili duhovno problematične izjave koje je papa iznio? Kako će zadržati potrebu da ostanu poslušni i čuvaju zajedništvo s papom i potrebu za evangelizacijom pokraj papinih izjava koje su problematične ili teške za tumačenje?
Mi svoju vjeru crpimo iz Svetoga Pisma i učenja Crkve kako je sažeto u službenom Katekizmu koji se temelji na učenjima Drugoga vatikanskoga sabora. Mi živimo po Kristovoj milosti u sakramentima. Crkveni život odvija se u župama, molitvenim zajednicama, katoličkim školama i ustanovama. Koliko god je usmjerenost prema „Rimu“ važna s obzirom na jedinstvo sveopće Crkve u Kristovoj istini, ne smijemo miješati članak vjere o učenju i ovlastima prvenstva rimskoga biskupa kao Petrova nasljednika s kultom osobnosti, što se isto tako događa u svjetovnim kontekstima. Krist je glava Crkve, od kojega zrači svaka milost i istina. Apostoli, s Petrom na čelu, samo su Njegovi svjedoci i glasnici. Oni se trebaju „posvetiti molitvi i posluživanju Riječi“, bogoslužju (Djela apostolska 6, 4).
Za papu i biskupe našega vremena nije mjerilo kakav je njihov društveni ugled i koliko su nazočni u medijima, nego je pitanje čine li oni Krista nazočnim u ovom vremenu. Papa i biskupi služe Crkvi kao uzori, slijedeći primjer Dobroga Pastira koji je Svoj život položio za Svoje ovce (Prva Petrova 5, 1–4).
s engleskoga preveo Petar Marija Radelj
[1] Prevoditeljska napomena. Valja razlikovati:
- negrješiv, latinski impeccabilis, onaj koji ne može počiniti grijeh;
- neokaljan, latinski immaculatus, onaj na kojemu nema mrlje – takvo je začeće Blažene Djevice Marije po tjelesnom sjedinjenju sv. Joakima i sv. Ane u krilu sv. Ane (Denzinger, br. 2803) u odnosu na mrlju istočnoga grijeha koji se prenosi na sve pripadnike ljudske vrste – iznimka su Gospa i njezin sin Isus; takav je i pridjev za Srce Marijino i njegov blagdan (subota osam dana nakon Tijelova);
- neprjevarljiv, latinski infallibilis, onaj koji ne može prevariti, koji je nepodložan prijevari (u znanju, želji ili težnji za čim) – takav je Rimski prvosvećenik kad obavljajući službu pastira i učitelja svih kršćana vrhovnim apostolskim ugledom određuje učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva (Denzinger, br. 3074);
- nezabludiv, latinski inerrabilis, onaj koji ne može biti u zabludi, koji ne može imati neispravno mišljenje o čemu; koji ne tumara, ne luta, ne promašuje, koji ne može skrenuti s pravoga puta, odstupiti od mudrosti, običaja ili točnosti – takav je sadržaj onoga što je proglašeno istinom vjere i Svetoga Pisma: „Knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude (sine errore) naučavaju istinu koju je Bog htio da radi našega spasenja bude zapisana u Svetome Pismu“ (Dei verbum, br. 11).
Pridjev nepogrješiv rabi se za prevođenje engleskih pridjeva impeccable, infalible, unerring i unmistakable, što može izazvati pomutnju oko preciznoga smisla.
