Crkvi je suzbijati liturgijski aparthejd i zlorabe

Kakvoća bogoslužja, divnoga sredstva evangelizacije, pokazatelj je „zdravstvenoga stanja“ Crkve. Novi prvosvećenik morat će nastaviti rad na pomirenju između drevnoga i poslijesaborskoga obreda.

Ususret skorim konklavama objavljujemo niz iscrpnih članaka nadahnutih tekstom koji je potpisao Demos II. (anonimni kardinal) koji postavlja poglavite zadaće sljedeće Konklave kako bi se ispravile pomutnja i kriza stvorene Franjinim pontifikatom.

Poslanje Crkve proistječe iz njezina odnosa sa Zaručnikom i svrha mu je svakoga čovjeka uvesti u taj zaručnički odnos. Iščekivanje te svadbe, prema učenju knjige Otkrivenja, jest bogoslužje Crkve, koje je istodobno i neprestano uvježbavanje da se nauči glas Zaručnice koja se obraća Zaručniku i ulaženje u taj odnos s poštovanjem i ljubavlju. Kakvoća bogoslužja Crkve, način na koji se ono shvaća i slavi, jest možda najvažniji znak za procjenu „zdravstvenoga stanja“ njezina odnosa s Kristom i razumijevanja svrhe njezina postojanja: pomoć siromašnima će prestati, poslanje će biti manje, ali bogoslužje je smisao i čin vječnosti.

Taj glas Zaručnice obezvrijeđen je stalnim osobnim inicijativama svećenika, skupina, pa čak i biskupa koji bogoslužje smatraju laboratorijem u kojem mogu davati oduška („iskašljavati“) svoju kreativnost, prisiljavajući tako vjernike da moraju trpjeti samovoljne ukuse onih koji, namjesto da služe bogoslužju Crkve, služe se njime za druge, manje ili više plemenite svrhe. Realističan pogled na liturgijsku situaciju ne može ne dovesti do tužna utvrđenja da se u Crkvi više rijetko čuje glas Zaručnice. Zamjenjuju ga ili guše glasovi koji „mirišu na svijet“. Stanje se može sažeti ovako: svaka crkva ima svoju Misu.

To širenje proizvoljnosti često je popraćeno još ozbiljnijim problemom bogoslužnih zloraba, preko svih granica podnošljivoga, koje su oskvrnule Otajstvo koje je u srcu života Crkve. Za zahtjeve Drugoga vatikanskoga sabora, sadržane u njegovoj konstituciji o svetom bogoslužju Sacrosanctum Concilium, u velikoj se mjeri ne mari, a katkada ih se čak i osporava. Iz te se konstitucije uzima samo načelo aktivnoga sudjelovanja vjernika. Međutim, i njega se shvaća raznoznačno, a zaboravljaju se one konkretne naznake kojima se moglo izbjeći sadašnje skretanje s puta i koje bi Latinskoj Crkvi omogućile da ima bogoslužje dostojno toga imena. Ono što se dogodilo u ovom pontifikatu, sa žestinom sličnom onoj koja se obrušila sedamdesetih i osamdesetih godina XX. stoljeća, bio je sustavan progon, ponekad otvoren, a ponekad suptilan, svakoga oblika povezana s rimskom bogoslužnom predajom; svećeničkih gesta, dobro održavana misnoga ruha i svetoga posuđa, grgurovskoga pjevanja, liturgijske glazbe, latinskoga jezika. Sve se rjeđe može sudjelovati u bogoslužjima koja su očuvala te tvorbene sastavnice.

Od motuproprija Traditionis custodes (16. srpnja 2021.) svjedočili smo neshvatljivu i neopravdanu progonjenju vjernika i svećenika vezanih uz drevni obred koji su u punom zajedništvu s Crkvom. Ta mjera ističe opasnu ideološku sljepoću što je provodila izazivanje mnogih vjernika koji su se, protivno razumu, pravu i istini, osjećali prisiljenima birati prekid crkvenoga zajedništva. Ravnoteža i opuštanje duhova što su se postupno postizali motuproprijem Summorum pontificum u trenu su uništeni nepotrebnom, kontraproduktivnom i duboko nepravednom mjerom. Vjerovati da su vjernici koji pohađaju drevni obred samim time element narušavanja crkvena zajedništva i, zbog toga, nastaviti sa sustavnim i široko rasprostranjenim iskorjenjivanjem Misâ u drevnom obredu, čak i ondje gdje biskupi nisu izrazili nikakve probleme vezane uz crkveno zajedništvo, izraz je jednostrana, ideologijskoga i stoga zabludna gledanja. Kada bi se načelo učinilo sveopćim, vjerojatno bi se morala ukinuti i većina euharistijskih slavlja prema reformiranom obredu.

Nije riječ samo o tome da se brojnim svećenicima, redovnicima i vjernicima laicima uskratio bogoslužni oblik kojemu su bili osobito privrženi zbog njegovih posebnih obilježja, nego je posrijedi i nagli prekid toga nužnoga postupka unutarnjega pomirenja Crkve, koji je potaknuo Benedikt XVI., a koji potječe upravo iz činjenice da Crkva današnjice „obred od jučer“ prepoznaje kao dar. Traditionis custodes prouzročio je bolan unutarnji raskol u katoličkom svijetu, a isto je tako obnovio nezamisliv prekid između prošlosti i sadašnjosti Crkve. Taj nedostatak pomirenja ad intra (prema unutra) potkopava temelje zdrava i konstruktivna ekumenskoga dijaloga koji Katolička Crkva mukotrpno gradi ad extra (prema vani), ponajviše s istočnim i pravoslavnim kršćanima, koji kao dobar znak nipošto ne vide postupanje koje katoličke vlasti namjenjuju vjernicima vezanima uz najdrevniji oblik rimskoga obreda.

Novi pontifikat imat će neodgodivu zadaću iznova prionuti k ponovnomu unutarnjemu ujedinjavanju, a ono će morati proći ne samo kroz velikodušnije odobravanje liturgijskoga i sakramentnoga života prema bogoslužnim knjigama drevnoga obreda, nego i kroz veće strukturiranje koje će vjernicima i svećenicima omogućiti da ne budu stalno prepušteni na milost i nemilost kolebanjima uzrokovanima ideološkim strujama. Rješenje „tradicijskoga ordinarijata“, koji koordinira različite skupine povezane s drevnim oblikom rimskoga obreda, na čelu s biskupom koji može biti izravan sugovornik ostale braće u biskupstvu o svim pitanjima vođenja skupinâ, predstavlja se kao najlogičnije, najmironosnije i s najviše poštovanja prema zbilji.

Još žurnijim čini se sržan zahvat u borbi protiv pretjerana „posvjetovljenja“ u slavljenju obreda koji je obnovio Pavao VI. Ponovni početak sustavne primjene naputka Redemptionis Sacramentum mogao bi biti prvi korak prema smanjenju ne samo ozbiljnih liturgijskih zloraba, nego i sada raširene „ležerne“ upotrebe Misala i njegovih rubrika. Osobitu pozornost treba posvetiti pjevanju i liturgijskoj glazbi. Trenutačno stanje dopušta da se bez pretjerivanja ustvrdi kako Crkva, u svom latinskom obredu, zapravo više nema vlastito pjevanje, zanemarujući jasne upute Sacrosanctum Concilium. Posvuda se čuju pjesme s jasnim svjetovnim pjevom, s tekstovima koji nisu svetopisamski ili u svakom slučaju nisu ukorijenjeni u bogoslužnoj predaji Crkve, te s često improviziranom i približnom izvedbom. Odobrene liturgijske knjige (Graduale Triplex, Graduale romanum), plod velika napora za oporavak grgurovskoga proprija, moraju ponovo postati temeljna podloga za liturgijsko pjevanje.

Ne smije se počiniti pogrješka zaboravljajući koliko je briga za javno bogoštovlje Crkve divno sredstvo evangelizacije. Ono vjernicima omogućuje da „kroz osjetila“ iskuse nazočnost pomirujućega i posvećujućega Veličanstva Božjega, koje jedino može omogućiti da se u ovoj dolini progonstva živi uzdignutih očiju i srdaca prema Gospodinu, utješeni Njegovom spasonosnom nazočnošću i spašeni od neumoljive sekularizacije koja je u tijeku. „Klerikalizacija bogoštovlja“ ne rješava se neograničenim širenjem laičkih službi i netočnim razumijevanjem aktivnoga sudjelovanja vjernika, nego oduzimanjem obreda iz manipulacija, pokusa i samovoljnih prilagodbi biskupa i svećenika kao i pojedinih skupina.

talijanski izvornik
engleski prijevod
kastilski prijevod

Svi prilozi iz niza