Utorak, 28 rujna

Krivično i kazneno pravo Katoličke Crkve – VI. knjiga Zakonika kanonskog prava

Papa Franjo je apostolskom konstitucijom: Pascite gregem Dei (Pasite stado Božje), od 23. svibnja 2021., proglasio novo krivično-kazneno pravo Katoličke Crkve, koje zamjenjuje dosadašnje u 6. knjizi Zakonika kanonskog prava, donesenog 1983. godine.

Evo i kako novo krivično-kazneno pravo izgleda.



KNJIGA VI.

KAZNENE MJERE U CRKVI


 DIO I.

O KAŽNJIVIM DJELIMA I KAZNAMA OPĆENITO


NASLOV I.

KAŽNJAVANJE KAŽNJIVIH DJELA UOPĆE


Kan. 1311 – § 1. Crkva ima prirođeno i vlastito pravo kažnjavati vjernike počinitelje kažnjivih djela.

§ 2. Tko predstoji u Crkvi treba čuvati i promicati dobro same zajednice i pojedinih vjernika pastoralnom ljubavi, primjerom života, savjetom i poticajem, a ako je potrebno, također nametanjem kazni ili proglašavanjem, prema odredbama zakona uvijek primjenjivanim s kanonskom pravičnošću, imajući pred očima ponovno uspostavljanje pravednosti, popravak krivca i otklanjanje sablazni.

Kan. 1312 – § 1. Kaznene mjere u Crkvi jesu:

1o popravne kazne ili cenzure, koje se nabrajaju u kann. 1331.-1333;

2o okajničke kazne o kojima u kan. 1336.

§ 2. Zakon može odrediti druge okajničke kazne koje vjernika lišavaju nekog duhovnog ili vremenitog dobra, a u skladu su s vrhunaravnom svrhom Crkve.

§ 3. Osim toga primjenjuju se kazneni lijekovi i pokore o kojima u kann. 1339 i 1340, prvi osobito da se predusretnu kažnjiva djela, drugi više da kaznu zamijene ili povećaju.


NASLOV II.

KAZNENI ZAKON I KAZNENA ZAPOVIJED


Kan. 1313 – § 1. Ako se poslije počinjenog kažnjivog djela izmijeni zakon, treba primijeniti zakon koji je za krivca povoljniji.

§ 2. Ako kasniji zakon ukine raniji ili barem kaznu, ova odmah prestane.

Kan. 1314 – Kaznu obično treba izreći, tako da krivca ne obvezuje dok ne bude nametnuta; unaprijed je pak izrečena ako zakon ili zapovijed to izričito odredi, tako da se u nju upada samim počinjenjem kažnjivog djela.

Kan. 1315 – § 1. Tko ima vlast donositi kaznene zakone, može također božanski zakon prikladnom kaznom popratiti.

§ 2. Niži zakonodavac, pazeći na kan. 1317, može k tomu:

1o zakon donesen od više vlasti popratiti prikladnom kaznom, poštujući granice nadležnosti s obzirom na područje i osobe;

2o kaznama ustanovljenim općim zakonom za neko kažnjivo djelo dodati druge kazne;

3o kaznu općim zakonom ustanovljenu kao neodređenu ili neobvezatnu, zamijeniti određenom ili obvezujućom.

§ 3. Zakon sam može odrediti kaznu, ili prepustiti razboritoj prosudbi suca da je odredi.

Kan. 1316 – Dijecezanski biskupi neka se pobrinu da se, koliko je moguće, u istoj državi ili kraju donesu jednolični kazneni zakoni.

Kan. 1317 – Kazne neka se ustanovljuju toliko koliko su uistinu potrebne da se prikladnije osigura crkvena stega. Niži pak zakonodavac ne može ustanoviti otpuštanje iz kleričkog staleža.

Kan. 1318 – Kazne unaprijed izrečene neka se ne ustanovljuju, osim možda za pojedina zlonamjerna kaznena djela koja mogu prouzročiti veću sablazan ili se ne mogu djelotvorno kazniti kaznama koje treba izreći; cenzure pak, osobito izopćenje, neka se ne ustanovljuju, osim s najvećom suzdržljivošću i samo za kažnjiva djela naročite težine.

Kan. 1319 – § 1. Ako netko može snagom vlasti upravljanja izdavati zapovijedi na izvanjskom području prema propisima kann. 48-58, može zapovijeđu isto tako prijetiti određenim kaznama, izuzevši trajne okajničke.

§ 2 – Ako, zrelo razmotrivši, treba nametnuti kaznenu zapovijed, neka se obdržava što je određeno u kann. 1317 i 1318.

Kan. 1320 – U svemu u čemu su redovnici podložni mjesnom ordinariju, može ih on kaznama sputavati.  


NASLOV III.

PODLOŽNIK KAZNENIH MJERA


Kan. 1321 – § 1. Svatko se smatra nevinim dok se suprotno ne dokaže.

§ 2 – Nitko se ne kažnjava, osim ako je izvanjski prekršaj zakona ili zapovijedi koji je počinio teško ubrojiv zbog zloće ili zbog krivice.

§ 3 – Tko namjerno povrijedi zakon ili zapovijed, dužan je podnijeti kaznu određenu zakonom ili zapovijeđu; tko pak to počini propuštanjem dužne pažnje, ne kažnjava se, osim ako zakon ili zapovijed ne određuje drukčije.

§ 4 – Kad je izvanjski prekršaj počinjen, ubrojivost se pretpostavlja, osim ako je očito drukčije.

Kan. 1322 – Oni koji su trajno lišeni upotrebe razuma, makar zakon ili zapovijed povrijedili dok se čini da su zdravi, smatraju se nesposobnim za kažnjivo djelo.

Kan. 1323 – Nikakvoj kazni ne podliježe onaj tko, kad prekrši zakon ili zapovijed:

1o još nije navršio dob od 16 godina;

2o bez krivnje nije znao da krši zakon ili zapovijed;

3o djelovao zbog fizičke sile ili nenadanog slučaja kojega nije mogao predvidjeti, ili predviđenog nije  mogao spriječiti;

4o djelovao primoran teškim strahom, makar samo relativnim, ili zbog nužde ili velike neugodnosti, osim ako čin po sebi nije zao ili nije usmjeren na štetu duša;

5o djelovao zbog zakonite obrane protiv nepravednog napadača na sebe ili na drugoga, držeći se dužne mjere;

6o nije imao upotrebe razuma, ne dirajući propise kann. 1324, § 1, br. 2 i 1326, § 1, br. 4;

7o bez krivnje je mislio da postoji neka od okolnosti, o kojima u brr. 4 ili 5.

Kan. 1324 – § 1. Prekršitelj se ne izuzima od kazne, ali kaznu određenu zakonom ili zapovijeđu treba ublažiti ili umjesto nje upotrijebiti pokoru, ako je kažnjivo djelo počinio:

1o tko je imao samo nesavršenu upotrebu razuma;

2o tko je bio lišen upotrebe razuma zbog pijanstva ili drugog sličnog poremećaja uma koji je skrivio, ne dirajući propis kan. 1326, § 1, br. 4;

3o zbog velike navale strasti, koja ipak nije prethodila i nije spriječila rasuđivanje pameti i pristanak volje, i ukoliko  sama strast nije bila namjerno izazvana ili podržavana;

4o maloljetnik koji je napunio dob od šesnaest godina;

5o tko je prisiljen teškim strahom, iako samo relativnim, ili je djelovao zbog nužde ili velike neugodnosti ako je kažnjivo djelo po sebi zlo ili usmjereno na štetu duša;

6o tko je djelovao protiv nepravednog napadača u zakonitoj obrani sebe ili drugoga, a nije držao  dužnu suzdržljivost;

7o protiv nekoga tko teško i nepravedno izaziva;

8o tko u zabludi, zbog svoje pak krivnje, misli da postoji neka od okolnosti o kojima u kan. 1323, brr. 4 i 5;

9o tko bez krivnje nije znao za postojanje kazne vezana za zakon ili zapovijed;

10o Tko je djelovao bez potpune ubrojivosti, samo ako je ona ostala velika.

§ 2 – Isto može učiniti sudac, ako postoji neka druga okolnost koja umanjuje težinu kažnjivog djela.

§ 3 – U okolnostima o kojima u § 1, krivca ne veže kazna unaprijed izrečena, ipak za popravak ili za otklanjanje sablazni, mogu mu se nametnuti blaže kazne ili primijeniti pokore.

Kan. 1325 – Grubo ili nehajno ili hotimično neznanje nikada se ne može uzeti u razmatranje kod primjene propisa kann. 1323 i 1324.

Kan. 1326 – § 1. Sudac treba kazniti teže nego što zakon ili zapovijed određuje:

1o onoga tko nakon osude ili proglašenja kazne nastavi tako djelovati da se iz okolnosti razborito može zaključiti o njegovu ustrajavanju u zloj volji;

2o tko je uzdignut u neko dostojanstvo, ili tko zloupotrijebi vlast ili službu za počinjenje kažnjivog djela;

3o tko, kada je kazna uspostavljena za kažnjivo djelo iz nemara, predvidi događaj a ipak propusti mjere opreza da ga izbjegne koje bi svatko razborit poduzeo;

4o tko počini kažnjivo djelo u pijanstvu ili drugom poremećaju uma, hotimice izazvanom radi počinjenja kažnjivog djela ili radi isprike, ili radi strasti namjerno poticane ili podržavane.

§ 2 – U slučajevima o kojima u § 1, ako je uspostavljena kazna unaprijed izrečena, druga kazna se može dodati ili pokora.

§ 3 – u Istim slučajevima, ako je kazna uspostavljena kao neobvezatna, neka bude obvezatna.

Kan. 1327 – Partikularni zakon može, osim slučajeva o kojima u kann. 1323-1326, odrediti druge  izuzimajuće, ublažavajuće ili otežavajuće okolnost, bilo općom odredbom bilo za pojedina kažnjiva djela. Isto tako u zapovijedi se mogu odrediti okolnosti koje od kazne uspostavljene zapovijeđu izuzimaju, ili je ublažavaju ili otežavaju.

Kan. 1328 – § 1. Tko učini nešto da bi počinio kažnjivo djelo ili propusti učiniti, pa ipak, mimo svoje volje, ne počini kažnjivo djelo, ne podliježe kazni određenoj za izvršeno kažnjivo djelo, osim ako zakon drukčije ne određuje.

§ 2 – Ako čini ili propuštanja po svojoj naravi vode izvršenju kažnjivog djela, počinitelj se može podvrgnuti pokori ili kaznenom lijeku, osim ako svojevoljno odustane od započetog počinjenja kažnjivog djela. Ako pak nastane sablazan ili druga velika šteta ili pogibelj, počinitelj, makar svojevoljno odustao, može se kazniti pravednom kaznom, lakšom pak od one uspostavljene za počinjeno kazneno djelo.

Kan. 1329 – § 1. Oni koji zajedničkim dogovorom sudjeluju u kažnjivom djelu, a ne spominju se izričito u zakonu ili zapovijedi, ako su kazne koje treba izreći ustanovljene za glavnog počinitelja, istim su kaznama podvrgnuti ili drugima iste ili manje težine.

§ 2 – U kaznu unaprijed izrečenu dodanu kažnjivom djelu upadaju sukrivci koji se u zakonu ili zapovjedi ne spominju ako bez njihovog čina kažnjivo djelo ne bi bilo izvršeno a kazna je takve naravi da ih može pogoditi; u protivnom, mogu se kazniti kaznama koje treba izreći.

Kan. 1330 – Kažnjivo djelo koje se sastoji u izjavi ili u očitovanju volje ili nauka ili znanja treba se smatrati da nije dovršeno ako nitko nije zapazio tu izjavu ili očitovanje.


NASLOV IV.

KAZNE I DRUGAČIJA KAŽNJAVANAJA


POGLAVLJE I.

CENZURE


Kan. 1331 – § 1. Izopćenome se zabranjuje:

1o slaviti euharistijsku žrtvu i ostale sakramente;

2o primati sakramente;

3o podjeljivati blagoslovine i slaviti druge obrede bogoštovnog čašćenja;

4o imati ikakvog aktivnog udjela u prije spomenutim slavljima;

5o obavljati bilo koje crkvene službe, zadaće, služenja i funkcije;

6o vršiti čine upravljanja.

§ 2 – Ako je izopćenje koje treba izreći udareno, ili unaprijed izrečeno koje je proglašeno, krivac:

1o ako bi htio raditi protiv propisa § 1, brr. 1-4, treba biti udaljen ili treba prestati s bogoslužnim činom, osim ako priječi teški razlog;

2o nevaljano vrši čine upravljanja, koji su prema odredbi § 1, br. 6 nedopušteni;

3o zabranjuje mu se uživanje povlastica prije udijeljenih;

4o naknade koje ima iz naslova čisto crkvenog, ne stječe;

5o nesposoban je za stjecanje službi, zadaća, služenja, funkcija, prava, povlastica i počasnih naslova.

Kan. 1332 – § 1. Tko je kažnjen zabranom vežu ga zabrane o kojima u kan. 1331, § 1, brr. 1-4.

§ 2 – Zakon pak ili zapovijed mogu zabranu odrediti na taj način da krivcu zabranjuje samo neke pojedinačne čine, o kojima u kan. 1331, § 1, brr. 1-4, ili neka druga pojedinačna prava.

§ 3 – Također u slučaju zabrane treba obdržavati propis kan. 1331, § 2, br. 1.

Kan. 1333 – § 1. Obustava zabranjuje:

1o sve ili neke čine vlasti reda;

2o sve ili neke čine vlasti upravljanja;

3o vršenje svih ili nekih prava ili zaduženja koja spadaju na službu.

§ 2 – U zakonu ili zapovijedi može se odrediti da poslije presude ili odluke koja kaznu nameće ili proglašava, tko je udaren obustavom ne može valjano vršiti čine upravljanja.

§ 3 – Zabrana nikad ne pogađa:

1o službe ili vlast upravljanja koje nisu pod vlašću poglavara koji kaznu uspostavlja;

2o pravo stanovanja, ako ga krivac ima temeljem službe;

3o prvo upravljanja dobrima koja možda pripadaju službi kažnjenoga obustavom, ako je kazna unaprijed izrečena.

§ 4 – Obustava koja zabranjuje primanje plodova, plaća, mirovina ili drugog nečega takvog, povlači sa sobom obvezu nadoknade svega što je stečeno nezakonito, makar bilu u dobroj vjeri.

Kan. 1334 – § 1. Opseg obustave, određen u granicama prethodnog kanona, utvrđuje se ili samim zakonom ili zapovijeđu, ili presudom ili odlukom kojom se kazna udara.

§ 2 – Zakon, ali ne zapovijed, može uspostaviti obustavu unaprijed izrečenu, bez dodavanja ikakvih ograđivanja ili ograničavanja; takva pak kazna ima sve učinke koji se nabrajaju u kan. 1333, § 1.

Kan. 1335 – § 1. Ako cenzuru nametne ili proglasi u sudskom postupku ili odlukom izvan suda, nadležna vlast može isto tako nametnuti one okajničke kazne koje smatra nužnim za uspostavljanje pravde ili za otklanjanje sablazni.

§ 2 – Ako cenzura zabranjuje slavljenje sakramenata ili blagoslovina ili obavljanje čina vlasti upravljanja, zabrana se obustavlja kad god je to nužno da se utješe vjernici koji se nalaze u smrtnoj pogibelji; a ako unaprijed izrečena cenzura nije proglašena, zabrana se osim toga obustavlja kad god vjernik traži sakrament ili blagoslovinu ili čin vlasti upravljanja; a to može tražiti iz bilo kojeg opravdanog razloga.


POGLAVLJE II.

OKAJNIČKE KAZNE


Kan. 1336 – § 1. Okajničke kazne koje mogu pogoditi počinitelja kaznenog djela ili trajno ili na određeno vrijeme ili na vrijeme neodređeno, pored drugih koje je zakon možda ustanovio, one su koje se nabrajaju u §§ 2-5.

§ 2 – Naredba: 1o boravljenja na određenom mjestu ili području;

2o plaćanje novčane globe ili novčanog iznosa u crkvene svrhe, prema razlozima određenim od biskupske konferencije.

§ 3 – Zabrana: 1o boravljenja na određenom mjestu ili području;

2o izvršavanja, svugdje ili na određenom mjestu i području ili izvan njega, svih ili nekih službi, zadaća, zaduženja ili funkcija, ili samo nekih djela koja spadaju na službu ili zaduženje;

3o obavljanja svih ili nekih čina vlasti reda;

4o obavljanja svih ili nekih čina vlasti upravljanja;

5o izvršavanja nekog prava ili povlastice ili služenja odličjima ili naslovima;

6o uživanja prava glasa aktivnog ili pasivnog u kanonskim biranjima, ili imati udjela s pravom davanja glasa u crkvenim vijećima ili zborovima;

7o nošenja crkvene ili redovničke odjeće.

§ 4 – Oduzimanje: 1o svih ili nekih službi, zadaća, zaduženja ili funkcija, ili samo nekih djela koja spadaju na službe ili zadaće;

2o ovlasti ispovijedanja ili propovijedanja;

3o povjerene vlasti upravljanja;

4o nekog prava ili povlastice ili odličja ili naslova;

5o cijele ili dijela crkvene naknade, prema razlozima određenim od biskupske konferencije, ne dirajući pak propisi kan. 1350, § 1.

§ 5 – Otpust iz kleričkog staleža.

Kan. 1337 – § 1. Zabrana boravka na određenom mjestu ili području može pogoditi bilo klerike bilo redovnike; naredba pak boravka, svjetovne klerike i, u granicama konstitucija, redovnike.

§ 2 – Da bi se naredio boravak na određenom mjestu ili području, potrebno je da se dobije pristanak ordinarija onoga mjesta, osim ako se radi o kući namijenjenoj za pokoru ili za popravak izvanbiskupijskih klerika.

Kan. 1338 – § 1. Okajničke kazne koje se nabrajaju  kan. 1336 nikada ne pogađaju vlasti, službe, zadaće, prava, povlastice, ovlasti, milosti, naslove, odličja koja nisu pod vlašću poglavara koji kaznu uspostavlja.  

§ 2 – Ne može se oduzeti vlast reda, nego samo zabrana vršiti nju ili neke njezine čine vršiti; isto tako se ne mogu oduzeti akademski stupnjevi.

§ 3 – O zabranama koje se naznačuju u kan. 1336, § 3, treba obdržavati odredbu koja se o cenzurama nalazi u kan. 1335, § 2.

§ 4 – Unaprijed izrečene mogu biti samo one okajničke kazne koje se navode u kan. 1336, § 3, ili druge koje su možda ustanovljene zakonom ili zapovijeđu.

§ 5 – Zabrane o kojima u kan. 1336, § 3 nisu nikada pod kaznu ništavosti.


POGLAVLJE III.

KAZNENI LIJEKOVI I POKORE


Kan. 1339 – § 1. Onoga tko se nalazi u bližoj prigodi da počini kazneno djelo, ili na koga, iz provedene istrage, padne teška sumnja da je počinio kazneno djelo, ordinarij može osobno ili preko drugoga opomenuti.

§ 2 – Onoga iz čijeg ponašanja nastaje sablazan ili teški poremećaj reda, ordinarij može ukoriti na način prilagođen posebnim okolnostima osobe i čina.

§ 3 – O danoj opomeni i ukoru uvijek se treba utvrditi barem nekom ispravom koja se čuva u tajnom arhivu kurije.

§ 4 – Ako su jednom ili više puta opomene ili ukori nekome učinjeni beskorisno, ili ako se od njih ne može očekivati učinak, ordinarij neka dadne kaznenu zapovijed u kojoj će potanko propisati što treba činiti ili izbjegavati.

§ 5 – Ako težina slučaja traži, a osobito ako se netko nalazi u pogibelji ponovnog pada u kažnjivo djelo, ordinarij mimo kazna udarenih prema odredbi prava ili proglašenih presudom ili odlukom, neka ga podvrgne nadzoru na način određen pojedinačnom odlukom.

Kan. 1340 – § 1. Pokora koja se može nametnuti na izvanjskom području jest, da se izvrši neko djelo vjere ili pobožnosti ili ljubavi.

§ 2 – Zbog tajnog prekršaja neka se nikada ne nameće javna pokora.

§ 3 – Ordinarij može, prema svojoj razboritosti, kaznenom lijeku opomene ili ukora dodati pokoru.


NASLOV V.

PRRIMJENJIVANJE KAZNA


Kan. 1341 – Ordinarij treba pokrenuti sudski ili upravni postupak za udaranje ili proglašavanje kazna kada uvidi da ni putevima pastoralne skrbi, osobito bratskim popravljanjem, niti opomenom ni ukorom ne može dovoljno uspostaviti pravednost, popraviti krivca, ukloniti sablazan.

Kan. 1342 – § 1. Kad god opravdani razlozi priječe da se vodi sudski postupak, kazna se može udariti ili proglasiti odlukom izvan suda, obdržavajući kan. 1720, naročito što se tiče prava na obranu i na moralnu sigurnost u mišljenju onoga koji odluku donosi prema kan. 1608. Kazneni lijekovi i pokore mogu se primijeniti odlukom u svakom slučaju.

§ 2 – Odlukom se ne mogu udarati ili proglašavati trajne kazne, ni kazne koje zakon ili zapovijed što ih uspostavlja zabranjuje da se odlukom primjenjuju.

§ 3 – Ono što zakon ili zapovijed određuje o sucu s obzirom na udaranje ili proglašavanje kazne na sudu, treba primjenjivati na poglavara koji odlukom izvan suda udara ili proglašava kaznu, osim ako se utvrdi drukčije, i da se ne radi o propisima koji se tiču samo načina postupanja.

Kan. 1343 – Ako zakon ili zapovijed daje sucu ovlast da primjeni ili ne primjeni kaznu, on, držeći propis kan. 1326, § 3, neka stvar utvrdi po svojoj savjesti i razboritosti, prema onome što traži uspostavljanje pravednosti, popravak krivca i otklanjanje sablazni; sudac u tim slučajevima može isto tako, ako stvar traži, kaznu ublažiti ili umjesto nje nametnuti pokoru.

Kan. 1344 – Iako zakon upotrebljava zapovjedne riječi, sudac prema svojoj savjesti i razboritosti može:

1o odgoditi nametanje kazne za prikladnije vrijeme, ako se predviđa da će iz prenagljenog  kažnjavanja krivca nastati veća zla, osim ako velika potreba traži da se otkloni sablazan.

2o suzdržati se od nametanja kazne ili udariti blažu kaznu ili primijeniti pokoru, ako se krivac popravio, te uklonio sablazan i štetu možda nanesenu, ili ako je dovoljno kažnjen od civilne vlasti ili se predviđa da će biti kažnjen.

3o obustaviti obvezu obdržavanja okajničke kazne ako je nakon pohvalna življenja krivac prvi put počinio kažnjivo djelo a potreba ne zahtjeva uklanjanje sablazni, ali tako da, ako krivac ponovno počini kažnjivo djelo u vremenu određenom od suca, podliježe dužnoj kazni za oba kažnjiva djela, osim ako je u međuvremenu prošao rok za zastaru kaznene tužbe prijašnjeg kažnjivog djela.

Kan. 1345 – Kad god počinitelj kažnjivog djela ima samo nesavršenu upotrebu razuma, ili počini kažnjivo djelo iz nužde ili teškog straha ili u naletu strasti ili, držeći propis kan. 1326, § 1, br. 5, u pijanstvu ili drugom sličnom umnom poremećaju, sudac može suzdržati se od bilo kakvog kažnjavanja ako misli da može bolje pomoći njegovu popravku; krivca međutim treba kazniti ako se ne bi moglo drukčije providjeti uspostavljanju pravednosti i otklanjanju možda učinjene sablazni.

Kan. 1346 – § 1. Redovito toliko je kazni koliko kažnjivih djela.

§ 2. Kad god krivac počini više kažnjivih djela, ako se smatra da je prevelik broj kazna koje treba izreći, ostavlja se razboritoj prosudbi suca da kazne smanji unutar umjerenih granica i podvrgne ga nadzoru.

Kan. 1347 – § 1. Cenzura se ne može valjano izreći, osim ako je krivac prije bio barem jedanput opomenut da odstupi od tvrdokornosti, davši mu prikladno vrijeme da se urazumi.

§ 2. Smatra se da je odstupio od tvrdokornosti krivac koji se uistinu pokaje za kažnjivo djelo i koji je uz to na prikladan način popravio štetu i sablazan, ili je barem ozbiljno obećao da će to učiniti.

Kan. 1348 – Kad se krivac oslobodi optužbe ili mu se ne izreče nikakva kazna, ordinarij može prikladnim opomenama i drugim sredstvima pastoralne skrbi ili također, ako je potrebno, kaznenim lijekovima pobrinuti se za njegov boljitak i za javno dobro.

Kan. 1349 – Ako je kazna neodređena, a zakon drukčije ne određuje, sudac u određivanju kazne neka izabere one koje su razmjerne nanesenoj sablazni i težini štete; teže pak kazne neka ne izriče, osim ako težina slučaja to svakako zahtijeva; ali trajnih kazna ne može izricati.

Kan. 1350 – § 1. Kod izricanja kazna kleriku treba uvijek paziti da ne ostane bez onoga što je nužno za njegovo dolično uzdržavanje, osim ako se radi o otpuštanju iz kleričkog staleža.

§ 2. Ordinarij neka se pobrine na najbolji mogući način za onoga tko je otpušten iz kleričkog staleža, koji zbog kazne uistinu oskudijeva, isključivši dodjeljivanje službe, dužnosti ili zadaće.

Kan. 1351 – Kazna obvezuje krivca svagdje, pa i kad prestane pravo onoga tko je kaznu ustanovio, udario ili proglasio, osim ako je izričito određeno nešto drugo.

Kan. 1352 – § 1. Ako kazna zabranjuje primanje sakramenata  ili blagoslovina, zabrana se obustavlja dok god se krivac nalazi u smrtnoj pogibelji.

§ 2. Obveza obdržavanja kazne unaprijed izrečene koja nije proglašena niti je općepoznata u mjestu u kojem počinitelj kažnjivog djela boravi, obustavlja se posve ili djelomično ukoliko je krivac ne može obdržavati bez opasnosti velike sablazni ili ozloglašavanja.

Kan. 1353 – Priziv ili utok protiv sudskih presuda ili odluka koje izriču ili proglašuju bilo koju kaznu imaju obustavni učinak.


NASLOV VI.

OTPUŠTANJE KAZNA I ZASTARJEVANJE TUŽBE


Kan. 1354 – § 1. Osim onih koji su nabrojeni u kann. 1355-1356, svi koji mogu dati oprost od zakona osnaženog kaznom ili izuzeti od zapovijedi koja prijeti kaznom, mogu također tu kaznu i oprostiti.

§ 2. Osim toga, zakon ili zapovijed koji kaznu ustanovljuju mogu i druge ovlastiti da je otpuštaju.

§ 3. Ako Apostolska Stolica pridrži otpuštanje kazne sebi ili drugima, pridržaj treba strogo tumačiti.

Kan. 1455 – § 1. Kaznu zakonom ustanovljenu, ako je treba izreći kad je udarena ili ako je unaprijed donesena kad je proglašena, samo ako nije pridržana Apostolskoj Stolici, mogu otpustiti:

1o ordinariji koji je pokrenuo sudski postupak da se kazna izrekne ili proglasi ili je kaznu odlukom osobno ili preko drugoga izrekao ili proglasio;

2o ordinarij mjesta u kojem se počinitelj kažnjivog djela nalazi, posavjetovavši se ipak s ordinarijem o kojem se govori u br. 1, osim ako to zbog izvanrednih okolnosti nije moguće.

§ 2. Kaznu ustanovljenu zakonom, ako je unaprijed izrečena a još nije proglašena i nije pridržana Apostolskoj Stolici, otpustiti mogu:

1o ordinarij svojim podložnicima;

2o ordinarij mjesta također onima koji borave na njegovu području ili su ondje počinili kažnjivo djelo;

3o svaki biskup, ali samo u sakramentalnoj ispovijedi.

Kan. 1356 – § 1. Kaznu koju treba izreći ili kaznu koja je unaprijed izrečena ustanovljenu zapovijeđu koju nije donijela Apostolska Stolica, otpustiti mogu:

1o donositelj zapovijedi;

2o tko je pokrenuo sud za izricanje kazne ili proglašenje, ili ju je odlukom osobno ili preko drugoga izrekao ili proglasio;

3o ordinarij mjesta u kojem počinitelj kažnjivog djela boravi.

§ 2. Prije otpuštanja kazne treba se posavjetovati s donositeljem zapovijedi ili s onim tko je kaznu izrekao ili proglasio, osim ako to nije moguće zbog izvanrednih okolnosti.

Kan. 1357 – § 1. Ne dirajući propise kann. 508 i 976, cenzuru unaprijed izrečenu izopćenja ili zabrane koja nije proglašena može otpustiti ispovjednik u unutrašnjem sakramentalnom području ako je pokorniku teško ostati u stanju teškog grijeha za vrijeme potrebno da nadležni poglavar providi.

§ 2. U podjeljivanju otpuštenja neka ispovjednik obveže pokornika, pod prijetnjom ponovnog upadanja u kaznu, da se u roku od mjesec dana obrati mjerodavnom poglavaru ili ovlaštenom svećeniku i da se drži njegovih naloga; u međuvremenu neka mu nametne primjerenu pokoru i, ako je potrebno, neka mu naredi da popravi sablazan i štetu; utok pak može učiniti i ispovjednik, bez spominjanja imena.

§ 3. Istom obvezom utoka, pošto pogibelj prestane, vezani su oni kojima je prema odredbi kan. 976 otpuštena cenzura nametnuta ili proglašena ili pridržana Apostolskoj Stolici.

Kan. 1358 – § 1. Otpuštenje cenzure ne može se dati osim ako počinitelj kažnjivog djela odstupi od tvrdokornosti prema odredbi kan. 1347, § 2; a onome tko odstupi ne može se uskratiti, poštujući propis kan. 1361, § 4.

§ 2. Tko otpušta cenzuru, može postupiti prema odredbi kan. 1348, ili odrediti pokoru.

Kan. 1359 – Ako je tko obvezan na više kazna, otpuštenje vrijedi samo za one kazne koje su izričito spomenute; opće pak otpuštenje ukida sve kazne, izuzev onih koje je počinitelj kažnjivog djela u molbi zlonamjerno prešutio.

Kan. 1360 – Otpuštenje kazne iznuđeno silom ili teškim strahom ili prevarom po samom je pravo ništavo.

Kan. 1361 – § 1. Otpuštenje se može dati također odsutnome, ili pod uvjetom.

§ 2. Otpuštenje na izvanjskom području daje se napismeno, osim ako drukčije preporučuje važan razlog.

§ 3. Zamolba otpuštenja ili samo otpuštenje neka se ne razglašavaju, osim ako je to korisno za zaštitu dobrog glasa krivca ili nužno za popravak sablazni.

§ 4. Otpuštenje ne treba dati dok, po razboritu mišljenju ordinarija, krivac ne popravi štetu možda nanesenu; može ga se na taj popravak ili nadoknadu primorati kojom od kazna o kojima je riječ u kan. 1336, §§ 2-4, što vrijedi također kad mu se otpušta cenzura prema odredbi kan. 1358, § 1.

Kan. 1362 – § 1. Kaznena tužba se gasi zastarom od tri godine, osim kad se radi:

1o o kažnjivim djelima pridržanim Kongregaciji za nauk vjere, koja podliježu posebnim odredbama;

2o ne dirajući propis br. 1, o tužbi zbog kažnjivih djela o kojima u kann. 1376, 1377, 1378, 1393, § 1, 1394, 1395, 1397, 1398, § 2, koje zastarijevaju kroz sedam godina, ili o onoj zbog kažnjivih djela o kojima u kan. 1398, § 1, koja zastarijeva u roku od dvadeset godina;

3o o kažnjivim djelima koja nisu kažnjena po općem pravu, ako posebni zakon određuje drugi rok zastarijevanja.

§ 2. Zastarijevanje, izuzev ako zakon određuje drukčije, teče od dana kad je kažnjivo djelo počinjeno, ili, ako je kažnjivo djelo trajno ili iz navike, od dana kad je prestalo.

§ 3. Krivcu prema odredbi kan. 1723 pozvanom ili na način predviđen u kan. 1507, § 3 obaviještenom o podnošenju optužnice prema kan. 1721, § 1, zastarijevanje krivične tužbe se obustavlja kroz tri godine, a kad taj rok isteče ili obustava bude prekinuta zbog prestanka kaznenog postupka, vrijeme opet teče, koje se dodaje onome već isteklome za zastaru. Ta obustava jednako vrijedi ako se, obdržavajući kan. 1720. br. 1, postupa za izricanje ili proglašavanje kazne odlukom izvan suda.

Kan. 1363 – § 1. Ako u rokovima o kojima se govori u kan. 1362, a koji treba da se računaju od dana kad je osuđujuća presuda postala pravomoćna, ne bude krivcu priopćena sudčeva odluka o izvršenju o kojoj u kan. 1651, tužba za izvršenje kazne se gasi zastarijevanjem.

§ 2. Isto vrijedi, obdržavajući što treba obdržavati, ako je kazna izrečena odlukom izvan suda.


DIO II.

POJEDINA KAŽNJIVA DJELA I KAZNE ZA NJIH USPOSTAVLJENE


NASLOV I.

KAŽNJIVA DJELA PROTIV VJERE I CRKVENOG JEDINSTVA


Kan. 1364 – § 1. Otpadnik od vjere, krivovjernik ili raskolnik upada u izopćenje unaprijed doneseno, ne dirajući propis kan. 194, § 1, br. 2; osim toga može se kazniti kaznama o kojima u kan. 1336, §§ 2-4.

§ 2. Ako dugotrajna tvrdokornost ili težina sablazni to zahtijeva, mogu se dodati druge kazne, ne izuzimajući otpuštanje iz kleričkog staleža.

Kan. 1365 – Tko osim slučaja o kojem u kan. 1364, § 1, naučava nauk osuđen od rimskog prvosvećenika ili općeg sabora, ili nauk o kojemu kan. 570, § 2, ili u kan. 752 uporno odbacuje, i opomenut od Apostolske Stolice ili od ordinarija, ne odustane, neka se kazni cenzurom i oduzimanjem službe; tim se kaznenim mjerama mogu dodati druge o kojima u kan. 1336, §§ 2-4.

Kan. 1336 – Tko se protiv čina rimskog prvosvećenika utekne na opći sabor ili na Biskupski zbor neka se kazni cenzurom.

Kan. 1367 – Roditelji ili tko ih zamjenjuje, koji dadnu krstiti ili odgajati djecu u nekatoličkoj vjeri, neka se kazne cenzurom ili drugom pravednom kaznom.

Kan. 1368 – Tko u javnoj predstavi ili govoru, ili u javno objavljenom spisu, ili koristeći drukčije sredstva društvenog priopćavanja, izgovara bogohuljenje, ili teško povređuje ćudoređe, ili izražava nepravde protiv vjere i Crkve, ili potiče mržnju i prezir, neka se kazni pravednom kaznom.

Kan. 1369 – Tko obeščasti posvećenu stvar, pokretnu ili nepokretnu, neka se kazni pravednom kaznom.


NASLOV II.

KAŽNJIVA DJELA PROTIV CRKVENE VLASTI I OBAVLJANJA SLUŽBI


Kan. 1370 – § 1. Tko upotrijebi fizičku silu protiv rimskog prvosvećenika upada u izopćenje unaprijed izrečeno, pridržano Apostolskoj Stolici, kojemu se, ako je klerik, mogu prema težini kažnjivog djela dodati druge kazne, ne isključujući otpuštanje iz kleričkog staleža.

§ 2. Tko to učini protiv biskupa, upada u zabranu unaprijed donesenu i, ako je klerik, također u obustavu unaprijed izrečenu.

§ 3. Tko iz prezira vjere ili Crkve ili crkvene vlasi i službe upotrijebi fizičku silu protiv klerika ili redovnika ili drugog vjernika, neka se kazni pravednom kaznom.

Kan. 1371 – § 1. Tko se ne pokori Apostolskoj Stolici, ordinariju ili poglavaru koji zakonito naređuju ili zabranjuju, i poslije opomene ustraje u neposlušnosti, prema težini slučaja neka se kazni cenzurom ili oduzimanjem službe ili drugim kaznama o kojima u kan. 1336, §§ 2-4.

§ 2. Tko krši obveze koje su mu kaznom nametnute, neka se kazni kaznama o kojima u kan. 1336, §§ 2-4.

§ 3. Ako tko, tvrdeći ili obećavajući nešto pred crkvenom vlašću, počini krivokletstvo, neka se kazni pravednom kaznom.

§ 4. Tko povrijedi obvezu čuvanja papinske tajne neka se kazni kaznama o kojima u kan. 1336, §§ 2-4.

§ 5. Tko ne ispuni dužnost provedbe izvršne presude ili izvršne kaznene odluke neka se kazni pravednom kaznom, ne isključujući cenzuru.

§ 6. Tko zanemari da priopći vijest o kažnjivom djelu, kad je po kanonskom zakonu dužan to provesti, neka se kazni prema odredbi kan. 1336, §§ 2-4, dodavši također druge kazne prema težini kažnjivog djela.

Kan. 1372 – Neka se kazne prema odredbi kan. 1336, §§ 2-4: 1o koji sprečavaju slobodu služenja ili vršenja crkvene vlasti, ili zakonitu upotrebu posvećenih stvari ili crkvenih dobara, ili zastrašuju onoga tko vrši crkvenu vlast ili služenje.

2o koji priječe slobodu biranja ili zastrašuju birača ili izabranoga.

Kan. 1373 – Tko javno potiče suprotstavljanja ili mržnju protiv Apostolske Stolice ili ordinarija zbog nekog čina crkvene službe ili zadaće, ili izaziva na neposlušnost prema njima, neka se kazni zabranom ili drugim pravednim kaznama.

Kan. 1374 – Tko se upiše u društvo koje rovari protiv Crkve, neka se kazni pravednom kazno; a koji takvo društvo promiče ili ravna, neka se kazni zabranom.

Kan. 1375 – § 1. Tko god protupravno prisvoji crkvenu službu, neka se kazni pravednom kaznom.

§ 2. Protupravnom prisvajanju, nakon oduzimanja ili prestanka službe, izjednačuje se njezino nezakonito zadržavanje.

Kan. 1376 – § 1. Kaznama o kojima u kan. 1336, §§ 2-4, neka se kazne, ne dirajući u obvezu nadoknade štete:

1o tko crkvena dobra uništava ili priječi da se ubiru njihovi plodovi;

2o  tko bez propisanog savjetovanja, pristanka ili dopuštenja ili bez drugog zahtjeva nametnutog pravom za valjanost ili za dopuštenost otuđi crkvena dobra, ili na njima vrši čine upravljanja.

§ 2. Pravednom kaznom neka se kazni, ne isključujući oduzimanje službe, tako da ostaje netaknuta obveza nadoknade:

1o tko kažnjivo djelo o kojemu u § 1, br. 2, počini iz svoje teške krivnje;

2o tko drukčije bude pronađen teško nemarnim u upravljanju crkvenim dobrima.

Kan. 1377 – § 1. Tko bilo što daruje ili obeća da bi netko, vršeći službu ili dužnost u Crkvi, nezakonito nešto učinio ili propustio, neka se kazni pravednom kaznom prema odredbi kan. 1336, §§ 2-4; isto tako tko ta dobra ili obećanja primi neka se kazni prema težini kažnjivog djela, ne isključujući oduzimanje službe, tako da ostaje netaknuta obveza nadoknade štete.

§ 2. Tko u vršenju službe ili dužnosti traži plaću veću nego je utvrđena ili dodatni iznos ili nešto na svoju korist, neka se kazni odgovarajućom novčanom globom ili drugim kaznama, ne isključujući oduzimanje službe, tako da netaknuta ostaje obveza nadoknade štete.

Kan. 1378 – § 1. Tko osim u slučajevima pravom već predviđenim, zloupotrijebi crkvenu vlast, službu ili dužnost, prema težini čina ili propusta neka se kazni, ne isključujući njihova oduzimanja, tako da netaknuta ostaje obveza nadoknade štete.

§ 2. Tko pak, iz skrivljene nemarnosti, počini nezakonito čin crkvene vlasti ili službe ili dužnosti na štetu drugoga ili na sablazan, ili propusti učiniti, neka se kazni pravednom kaznom prema odredbi kan. 1336, §§ 2-4, tako da ostaje netaknuta obveza nadoknade štete.


NASLOV III.

KAŽNJIVA DJELA PROTIV SAKRAMENATA


Kan. 1379 – § 1. U kaznu unaprijed izrečenu zabrane ili, ako je klerik, također obustave upada:

1o tko pokušava vršiti bogoslužni čin euharistijske žrtve a nije promaknut u svećenički red;

2o tko, osim slučaja o kojem u kan. 1384, budući da ne može dati valjano sakramentalnog odrješenja pokušava ga podijeliti, ili slušati sakramentalnu ispovijed.

§ 2. U slučajevima o kojima u § 1, prema težini kažnjivog djela, mogu se dodati druge kazne, ne isključujući izopćenja.

§ 3. Kako onaj tko pokuša sveti red podijeliti ženskoj osobi tako ženska osoba koja pokuša primiti sveti red, upada u izopćenje unaprijed izrečeno pridržano Apostolskoj Stolici; klerik osim toga može se kazniti otpuštanjem iz kleričkog staleža.

§ 4. Tko promišljeno podjeljuje sakrament onima kojima je primanje zabranjeno neka se kazni obustavom, kojoj se mogu dodati druge kazne iz kan. 1336, §§ 2-4.

§ 5. Tko, osim slučajeva o kojima u §§ 1-4 i u kan. 1384, simulira da sebi podjeljuje sakrament, neka se kazni pravednom kaznom.

Kan. 1380 – Tko slavi ili prima sakrament po simoniji, neka se kazni zabranom ili obustavom ili kaznama o kojima u kan. 1336, §§ 2-4.

Kan. 1381 – Krivac zabranjenog zajedništva u svetim činima neka se kazni pravednom kaznom.

Kan. 1382 – § 1. Tko baci posvećene čestice ili odnese za svetogrdnu svrhu ili zadržava, upada u izopćenje unaprijed izrečeno pridržano Apostolskoj Stolici; klerik osim toga može biti kažnjen drugom kaznom, ne isključujući otpust iz kleričkog staleža.

§ 2. Krivac koji u euharistijskom slavlju ili izvan njega posvećuje u svetogrdnu svrhu jednu tvar ili obje, neka se kazni prema težini kažnjivoga djela, ne isključujući otpust i kleričkog staleža.

Kan. 1383 – Tko nezakonito zarađuje iz priloga za mise, neka se kazni cenzurom ili kaznama o kojima u kan. 1336, §§ 2-4.

Kan. 1384 – Svećenik koji radi suprotno propisu kan. 977, upada u izopćenje unaprijed izrečeno pridržano Apostolskoj Stolici.

Kan. 1385 – Svećenik koji u činu ili prigodom ili pod izlikom ispovijedi navodi pokornika na grijeh protiv šeste Božje zapovijedi, prema težini kažnjivog djela neka se kazni obustavom, zabranama, oduzimanjima, a u težim slučajevima neka se otpusti iz kleričkog staleža.

Kan. 1386 – § 1. Ispovjednik koji izravno povrijedi sakramentalni pečat upada u izopćenje unaprijed izrečeno pridržano Apostolskoj Stolici; tko to učini neizravno, neka se kazni prema težini prekršaja.

§ 2. Tumač i drugi o kojima u kan. 983, § 2, koji povrijede tajnu, neka se kazne pravednom kaznom, ne isključujući izopćenje.

§ 3. Ne dirajući propise §§ 1 i 2, svatko tko bilo kojim tehničkim sredstvom snima ili u sredstvima društvenog priopćavanja širi što u sakramentalnoj ispovijedi, pravoj ili fiktivnoj, govore ispovjednik ili pokornik, neka se kazni prema težini kažnjivog djela, ne isključujući, ako se radi o kleriku, otpusta iz kleričkog staleža.

Kan. 1387 – Biskup koji bez papinskog naloga posveti nekoga za biskupa, isto tako tko od njega primi posvećenje, upada u izopćenje unaprijed izrečeno pridržano Apostolskoj Stolici.  

Kan. 1388 – § 1. Biskupu koji protiv odredbe kan. 1015 zaredi tuđeg podložnika bez zakonitog otpusnog pisma zabranjuje se podjeljivanje reda kroz godinu dana.  Tko je pak tako primio red, samim činom se obustavlja od primljenog reda.

§ 2. Tko pristupi svetim redovima vezan nekom cenzurom ili nepravilnošću, namjerno prešućenom, osim onoga što se određuje u kan. 1044, § 2, br. 1, samim činom se obustavlja od primljenog reda.

Kan. 1389 – Tko, osim slučajeva o kojima se govori u kann. 1379-1388, nezakonito vrši svećeničku službi ili drugo sveto služenje, neka se kazni pravednom kaznom, ne isključujući cenzuru.


NASLOV IV.

KAŽNJIVA DJELA PROTIV DOBROG GLASA I KAŽNJIVA DJELA KRIVOTVORENJA


Kan. 1390 – § 1. Tko lažno prijavi crkvenom poglavaru ispovjednika o kažnjivom djelo o kojem u kan. 1385, upada u zabranu unaprijed izrečenu i, ako je klerik, također u obustavu.

§ 2. Tko crkvenom poglavaru podnese drugu klevetničku prijavu o kažnjivom djelu, ili drukčije nezakonito povrijedi dobar glas drugoga, neka se kazni pravednom kaznom prema odredbi kan. 1336, §§ 2-4, kojoj se osim toga može dodati cenzura.

§ 3. Klevetnika se može također primorati da dadne primjerenu zadovoljštinu.

Kan. 1391 – Kaznama o kojima u kan. 1336, §§ 2-4, prema težini kažnjivog djela, neka se kazni:

1o tko krivotvori javnu crkvenu ispravu ili pravu mijenja, uništi, sakrije, ili se krivotvorenom ili izmijenjenom služi;

2o tko se služi drugom krivotvorenom ili izmijenjenom ispravom u crkvenoj stvari;

3o tko u javnoj crkvenoj ispravi potvrdi nešto lažno.


NASLOV V.

KAŽNJIVA DJELA PROTIV POSEBNIH OBVEZA


Kan. 1392 – Klerik koji svojevoljno i nezakonito napusti sveto služenje kroz šest neprekidnih mjeseci, s namjerom da se izmakne ispod nadležne crkvene vlasti, prema težini kažnjivog djela neka se kazni obustavom ili također kaznama određenim u kan. 1336, §§ 2-4, a u težim slučajevima može se otpustiti iz kleričkog staleža.

Kan. 1393 – § 1. Klerik ili redovnik koji se bavi trgovinom ili novčarstvom protiv kanonskih propisa neka se kazni prema težini kažnjivog djela kaznama o kojima u kan. 1336, §§ 2-4.

§ 2. Klerik ili redovnik koji, osim slučajeva pravom već predviđenih, počini kažnjivo djelo u ekonomskoj stvari, ili teško povrijedi propise koji se navode u kan. 285, § 4, neka se kazni kaznama o kojima u kan. 1336, §§ 2-4, ostajući netaknutom obveza nadoknade štete.

Kan. 1394 – § 1. Klerik koji pokuša ženidbu, makar samo civilnu, upada u obustavu unaprijed izrečenu, ne dirajući propise kann. 194, § 1, br. 3 i 694, § 1, br. 2; ako se, iako opomenut, ne urazumi ili nastavi davati sablazan, treba ga postepeno kažnjavati oduzimanjima ili također otpustom iz kleričkog staleža.

§ 2. Redovnik s doživotnim zavjetima, koji nije klerik, koji pokuša sklopiti ženidbu makar samo civilnu, upada u zbranu unaprijed izrečenu, ne dirajući u propis kan. 694, § 1, br. 2.

Kan. 1395 – § 1.  Klerik priležnik, osim slučaja o kojem u kan. 1394, i klerik koji ustraje u drugom izvanjskom grijehu protiv šeste Božje zapovjedi uz sablazan, neka se kazni obustavom kojoj se, ako i nakon opomene ustraje u kažnjivom djelu, mogu postepeno dodavati druge kazne sve do otpuštanja iz kleričkog staleža.

§ 2. Klerik koji drukčije pogriješi protiv šeste Božje zapovijedi, ako je neko kažnjivo djelo počinjeno javno, neka se kazni pravednim kaznama, ne isključujući, ako slučaj traži, otpuštanje iz kleričkog staleža.

§ 3. Istom kaznom o kojoj u § 2 neka se kazni klerik koji silom, prijetnjama ili zloupotrebom svoje vlasti počini kažnjivo djelo protiv šeste Božje zapovijedi, ili prisili nekog na vršenje ili podnošenje spolnih čina.

Kan. 1396 – Tko teško krši obvezu rezidencije na koju je dužan radi crkvene službe, neka se kazni pravednom kaznom, ne isključujući, poslije opomene, oduzimanje službe.


NASLOV VI.

KAŽNJIVA DJELA PROTIV LJUDSKOG ŽIVOTA, DOSTOJANSTVA I SLOBODE


Kan. 1397 – § 1. Tko počini ubojstvo, ili čovjeka silom ili na prevaru otme ili zadržava ili osakati ili teško rani, neka se, prema težini kažnjivog djela, kazni kaznama o kojima u kan. 1336, §§ 2-4; ubojstvo pak osoba o kojima u kan. 1370, neka se kazni kaznama određenim ondje i također u § 3 ovog kanona.

§ 2. Tko vrši pobačaj, ako uslijedi učinak, upada u izopćenje unaprijed izrečeno.

§ 3. Ako se radi o kažnjivim djelima o kojima u ovom kanonu, u težim slučajevima krivac klerik neka se otpusti iz kleričkog staleža.

Kan. 1398 – § 1. Oduzimanjem službe i drugim pravednim kaznama, ne isključujući otpuštanje iz kleričkog staleža, ako to slučaj traži, neka se kazni klerik:

1o koji počini kažnjivo djelo protiv šeste Božje zapovijedi s maloljetnim ili s osobom trajno nesavršene upotrebe razuma, ili kojoj pravo priznaje jednaku zaštitu;

2o tko veže uza se ili navede maloljetnika ili osobu trajno nesavršene upotrebe razuma, ili onu kojoj pravo priznaje jednaku zaštitu, da se pornografski pokaže ili da sudjeluje u pornografskim predstavama, bilo pravim bilo hinjenim.

3o tko protivno ćudoređu sebi nabavlja, drži, pokazuje ili širi, kojim god načinom i bilo kojim sredstvom, pornografske slike maloljetnika ili osobe trajno nesavršene upotrebe razuma.

§ 2. Član ustanove posvećenog života ili družbe apostolskog života, i svaki vjernik koji ima neko dostojanstvo ili vrši službu ili zaduženje u Crkvi, ako počini kažnjivo djelo o kojem u § 1, ili u kan. 1395, § 3, neka se kazni prema odredbi kan. 1336, §§ 2-4, dodajući također druge kazne prema težini kažnjivog djela.


NASLOV VII.

OPĆA ODREDBA


Kan. 1399 – Uz slučajeve ovdje ili u drugim zakonima određene, izvanjski prekršaj božanskog ili kanonskog zakona može se samo tada kazniti pravednom nekom kaznom kada posebna težina prekršaja zahtijeva kažnjavanje, i potreba traži da se sablazan predusretne ili popravi.


S latinskog jezika na hrvatski preveo: dr. Velimir Blažević, OFM