Razlozi nenadnaravnosti međugorskih ukazanja

Na predstavljanju knjige Djevice premudra mariologa Ratka Perića u Sarajevu 13. studenoga 2024. msgr. dr. Mato Zovkić, professor emeritus Sveučilišta u Sarajevu i član prvih dvaju povjerenstava za Međugorje, rekao je sljedeće.

Svrnut ću pozornost na teologiju, teološku naobrazbu autora i 11 točaka koje je on izvukao iz izjava vidjelaca, a katolička ih pamet ne može progutati kao poruke Isusove majke.

Na leđnoj stranici omota čitatelji mogu naći osnovne podatke o autoru, ali ja ih ovdje dopunjavam i podatcima iz knjige Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890.–1990. (Sarajevo, 1993.) gdje je Ratko Perić bio profesor od 1974. do 1979. te predavao mariologiju, sakramente, ekumensku teologiju i druge predmete. Podsjećam da je doktorirao na Urbaniani u Rimu 10. prosinca 1971. disertacijom Il senso dell’evangelizzazione nella prospettiva del cristianesimo anonimo (Smisao evangelizacije u perspektivi anonimnoga kršćanstva, izvadak preveden i tiskan u Sarajevu 1976.). U Zagrebu je 1987. tiskan njegov komentar Dekret o ekumenizmu – Unitatis redintegratio Drugoga vatikanskoga sabora. Prva knjiga koju je objavio u Mostaru bile su Ekumenske nade i tjeskobe godine 1993.

Teolog i voditelj duhovnih vježbi temeljenih na Bibliji

Ratko Perić kao profesor bavio se ekumenizmom, mariologijom, poviješću biskupijskih svećenika na području Bosne i Hercegovine, bl. Alojzijem Stepincem te o tim područjima pisao knjige i članke. On je još kao mlad svećenik počeo davati duhovne vježbe temeljene na biblijskim likovima i događajima. Ta razmatranja redovnicama, svećenicima, bogoslovima dorađivao je u knjige. One su meni kao bibličaru vrlo korisne zato što se služio ozbiljnom novijom literaturom na engleskom i talijanskom. U članku „Ratko Perić“ na Wikipediji navedeno je 13 naslova iz toga niza, tiskanih od 1995. do 2015. Nakon toga slijedile su još dvije: Kristove poruke sedmorim Crkvama: duhovne vježbe svećenicima (Mostar, 2016.) te Nada koja ne postiđuje: duhovne vježbe svećenicima po blaženom Alojziju Stepincu (Mostar, 2018.). Urednik Crkve na kamenu prof. dr. Božo Goluža, prigodom predstavljanja te knjige 7. veljače 2019. u Mostaru istaknuo je kako je to 26. knjiga biskupa Perića:

„Bog je pisca ove knjige nadahnuo željom za učenjem, a kao svećenika voljom za pisanjem: on je nastojao Božje milosti sa zahvalnošću primati i marljivošću umnažati Bogu na slavu i na dobro ove Crkve“.

Za ilustraciju Perićeva teološkoga i svećeničkoga djelovanja navodim knjigu Isusove sugovornice: duhovne vježbe (Mostar, 2010., 264 stranice). U njoj obrađuje 16 novozavjetnih žena s kojima se Isus susretao, neke od njih iscijelio, a svima iskazivao ljubav i poštovanje. Takva Isusa predlaže svećenicima kao nadahnuće za suradnju sa ženama u župi, u vodstvu pjevanja i uređenju crkve, u katehezi, u karitativnom djelovanju, kako ističe u „Uvodu“ (str. 9–12). Intervent Pilatovice tijekom suđenja Isusu, koji šturo spominje jedini Matej, teološkim maštanjem pjesnički proširuje u mogućnost da je sa svoga prozora gledala kako vojnici nemilosrdno mlate Isusa i poručila mužu:

„Mani se ti onoga pravednika jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega. (Mt 27,19)“

Ta riječ „pravednik“ Ratku Periću je jako važna pa kaže:

„Spomenimo usput ovdje paradoksalnu činjenicu da je Pilatovica, kao poganka, počastila Isusa titulom ‘Pravednika’, onim istim naslovom kojim će Židovi kasnije počastiti svakoga ne-Židova koji se bude zalagao za spašavanje Židova u vrijeme holokausta“ (str. 223).

Pilatovu kasniju sudbinu iskoristio je za poticaj na odgovorno življenje pred Bogom kojemu ćemo polagati račune kako smo živjeli po Istini i Pravdi na ovome svijetu, u ovome tijelu smrtnome (str. 227–232).

Nov povod za povratak problemu starom 43 godine

U knjizi Ogledalo pravde zabilježen je dio razgovora na hrvatskom odjelu Radio Vatikana s Ratkom Perićem 12. lipnja 1992., dan nakon što je bilo proglašeno njegovo imenovanje za biskupa koadjutora u Mostaru. Na upit: „Pred Vama je Međugorje. Kakav ćete stav zauzeti prema njemu?“ odgovorio je kako vjeruje da će Gospa posredovati za pobjedu istine. Citirao je latinsku izrjeku o veličini istine koja pobjeđuje (Magna est veritas et praevalebit) i zaključio:

„S pomoću Božjom, molit ćemo i raditi na tome“ (str. 141).

U prvim godinama svoje biskupske službe branio je izjave i poteze biskupa Pavla Žanića u vezi s doživljajima međugorskih vidjelaca koji su iz početka bili optimistični, a kasnije kritični. Kada su biskupijski svećenici u Mostaru godine 1992. pod vodstvom Tome Vukšića spremali zbornik povodom pedesete obljetnice svećeništva i dvadesete obljetnice biskupstva svoga ordinarija, odlučili su uvrstiti i njegove izjave o doživljajima međugorskih vidjelaca te o katoličkom štovanju Majke Isusove (Istina oslobađa. Zbornik biskupa Pavla Žanića, str. 287–314).

Mons. Ratko Perić preuzeo je službu ordinarija u Mostaru 24. srpnja 1993. i obavljao je do 14. rujna 2020. Kao i njegov prethodnik, tražio je da župnik i kapelan u Međugorju imaju dekret mjesnoga biskupa, a svećenici koji poslužuju hodočasnike da imaju redovite ovlasti za dijeljenje sakramenata. Zadržao je u svojim tekstovima kritičan stav biskupa Žanića prema doživljajima vidjelaca.

U knjizi koju večeras predstavljamo ključnim poglavljem smatram: „Svetostolička komisija za Međugorje 2010. – 2014.“ (str. 44–69). U njemu kaže da je tu komisiju vodio kardinal Camillo Ruini, navodi imena članova (str. 44–45) i upućuje na knjige dvojice novinara koji su odvojeno na talijanskom godine 2020. objavili rezultate njezina rada.

Mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup, i ja bili smo pozvani pred tu komisiju da istoga dana dadnemo svoje izjave. Tako da malo znam kako je ta komisija radila. Moram reći da je meni djelovala neozbiljno.

Ključno je na komisiju utjecala izjava jedne hercegovačke liječnice dr. Darinke Šumanović-Glamuzina, koja je rekla da je prvih dana bila na brdu „ukazanja“, prisustvovala jednom takvom događaju, ustvrdila da su djeca doživljavala nešto zbiljsko i neobično i da se lik žene koja im se ukazala predstavio kao „kraljica mira“. Zato je Ruinijeva komisija predložila da se doživljaji prvih sedam dana priznaju kao nadnaravna ukazanja, a ostala su umjetno istisnuta ili rastavljena. Ratko Perić sve je to usporedio s ranije danim izjavama „vidjelaca“ i međugorskih djelatnika te ustanovio da se kazivači ne slažu.

Jedanaest je razloga zbog kojih Ratko Perić, kao katolički teolog, zaključuje da poruke „vidjelaca“ ne mogu biti poruke Isusove majke.

1. Tri hercegovačka franjevca nametala su se da budu duhovni vođe skupine vidjelaca (fra Jozo Zovko, fra Tomislav Vlašić i fra Slavko Barbarić).

2. Manipulacije s vidljivim znakom koji je opisao samo Ivan Dragićević, a ostalima je „Gospa“ zabranila da to učine, jer je jedan od članova biskupove komisije na vrijeme šapnuo: „Pitajte Gospu je li to pametno“ i Gospa je rekla: „Jok, vala! [E ne!]“

3. Nekritično upisivanje čudesnih ozdravljenja u župnu knjigu, bez prilaganja dokumenata o bolesti i eventualnom ozdravljenju. Preko Vicke su roditelji bolesne djece pitali hoće li moje dijete ozdraviti, obećala je „Gospa“ da hoće, a kasnije je ustanovljeno da su neki kojima je Gospa najavila ozdravljenje umrli.

4. Gospa je preko Vicke tražila da dva franjevca premještena iz Mostara zato što nisu priznavali osnutak katedralne župe ustraju u redovničkoj neposlušnosti, a da biskup treba poslušati nju. Do sada se katolička Gospa nije miješala u upravljanje biskupije ili provincije.

5. Doživljaji vidjelaca traju više od 40 godina tako da se nekima Gospa ukazuje u mjestu boravka pojedinačno, nekima u manjoj skupini u Međugorju, jednoj samo na rođendan.

6. Pokušaj premještanja Gospina rođendana s tradicionalnoga datuma 8. rujna na 5. kolovoza, iz čega je izrastao Mladifest Međugorje.

7. Iako su neki od vidjelaca u prvim godinama najavljivali da kane poći u duhovno zvanje, nitko nije ušao niti ustrajao; mladići su se bogato poženili, a djevojke udale.

8. Navodne Gospine poruke formulirane su riječima koje su vidioci slušali u propovijedima svećenika u Međugorju.

9. Pred početak „ukazanja“ cijeloj grupi netko od njih uzvikne: „Evo je!“, a na kraju „Odlazi!“ – što je očiti znak isforsiranosti doživljaja. Ja sam bio na takvom jednom „ukazanju“, to čuo i na žalost, to je ukopalo u mojim očima, vjerničkim, katoličkim, da bi oni mogli vidjeti katoličku Gospu.

10. Moralni život nekih svećenika koji su grješno podupirali vidioce baca sjenu na događaje; tu se prvenstveno misli na Tomislava Vlašića koji je otpušten iz franjevačkoga reda, riješen svećeničke službe i čak izopćen iz Crkve.

11. Dok je fra Jozo Zovko bio u zatvoru, Gospa ga je proglasila svetcem te Vicka tvrdila da im se ukazao zajedno s Gospom.

Te činjenice prema našem autoru doživljaje „vidjelaca“ čine ishitrenim i stoga nenadnaravnim.

Za sve te tvrdnje Ratko Perić navodi citate iz Kronike župe Međugorje dok su je vodili fra Tomislav Vlašić i fra Slavko Barbarić te izjave pojedinih vidjelaca francuskomu mariologu Renéu Laurentinu i drugima koje su tiskane i širene u prilog njihovim doživljajima.

U „Uvodnoj riječi“ ove knjige autor navodi da je taj tekst napisao u Mostaru 31. svibnja 2024. Dok je knjiga još bila u tisku, Dikasterij za nauk vjere u Rimu izdao je po odobrenju pape Franje 19. rujna 2024. Notu o događajima u Međugorju. U uvodu dokumenta stoji:

„Čitatelj će imati na umu da svaki put kad se u ovoj Noti spominju Gospine ‘poruke’, to uvijek znači ‘navodne poruke’“ (br. 2).

Duhovne plodove kod hodočasnika u Međugorju dokument proglašava pozitivnima i odobrava što se pobožnost hodočasnika s vremenom odvojila od „iskustva navodnih vidjelaca“ (br. 5). U središnje vidove poruka dokument ubraja: Marijino predstavljanje kao Kraljice mira; izvor mira je ljubav koja je kristocentrična; Gospa zove na obraćenje i usmjerava ljude na Euharistiju kao događanje Crkve i jačanje vjerničkoga bratstva. Dokument navodi potrebu pojašnjenja uz neke poruke iz Međugorja. Za poruku da se slavljenje Gospina rođendana premjesti na 5. kolovoza dokument kaže da je

„jasan primjer osobnih želja navodnih vidjelaca“ (br. 30).

Od sadašnjega biskupa nadležna za župu Međugorje dokument traži da izda dekret „nihil obstat“ za nastavak hodočašća što je on učinio već 19. rujna i taj dekret objavio u mjesečniku Biskupije Crkva na kamenu, listopad 2024., str. 6.

Ovo znači da dokument Sv. Stolice ne proglašava doživljaje međugorskih vidjelaca ukazanjima Majke Isusove, ali priznaje pozitivne plodove kod hodočasnika i dopušta organiziranje hodočašća.

Pisanu izjavu kardinala Bertonea kao Državnoga tajnika Svete Stolice iz godine 2007. da se hodočašća u Međugorje mogu obavljati pod uvjetom da se ne smatraju ovjerovljenjem događaja u tijeku koje Crkva još ispituje, biskup Perić protumačio je u ovoj knjizi:

„Hodočašća u Međugorje nisu dopuštena ako pretpostavljaju, i ovjerovljuju i drže autentičnim ‘događaje u toku’“ (str. 197).

Međutim, većina hodočasnika ne zna za smutljive poruke vidjelaca od navodne Gospe, jer dolaze s uvjerenjem da se Gospa tamo ukazala i još uvijek se ukazuje. Zato podnaslov ove Perićeve knjige O Međugorju iz ljubavi prema istini ostaje trajno aktualan.

Zaključak

Don Ivan Turudić, hercegovački svećenik, počeo je studij teologije kod nas ovdje u Sarajevu, a dovršio na papinskom ateneju Regina Apostolorum u Rimu godine 1998. gdje je za diplomski obradio temu „Ukazanja“. Zatim je završio poslijediplomski studij katoličke mariologije na papinskom bogoslovnom fakultetu Marianum u Rimu 3. veljače 2006. magistarskim radom „Međugorska ukazanja u svjetlu nekih crkvenih dokumenata i intervenata“. On je u Mostaru 2023. izdao svoje znanstveno djelo Biskup Perić i međugorski fenomen: Biskupska služba poučavanja mons. Ratka Perića i međugorski fenomen (426 stranica; bibliografija str. 277–287). U njemu zorno analizira propovijedi biskupa Perića u Međugorju i o Međugorju sa stajališta katoličkoga nauka: biskup je nadležni učitelj vjere u svojoj biskupiji. Tako je Ratko Perić imao pravo i dužnost nastupati dok je bio ordinarij.

Sada kao umirovljeni biskup nije izbrisao svoju teološku pamet. U ovoj knjizi mons. Ratko Perić ne nastupa kao biskup nego kao katolički teolog koji se poziva na Pavlovo načelo o „razumskom bogoslužju“ (logikē latreía – Rim 12,1), kao oprjeci izvanjskim ceremonijama (str. 11–12 i 75). Vjera i pamet – prema Pavlu i prema Ratku Periću – se dopunjavaju, a ne isključuju. Kada na str. 155 skreće pozornost da vidioci koji žive izvan Međugorja tvrde kako im se „Gospa ukazuje svaki dan“, a oni koji žive u svojoj rodnoj župi ističu da im se „ukazuje“ „samo jednom godišnje“, hoće reći da se to protivi vjerničkoj pameti. Zato preporučujem ovu knjigu za studiozno čitanje.

msgr. prof. emer. dr. Mato Zovkić

videozapis (34’48”–53’48”)