Povrijeđenost

Povrijeđenost


Povrijeđenost može pobijediti svako oproštenje. Čak i mogućnost oproštenja. Kažeš mi u Pismu zar je tvoje oko zlo što sam ja dobar. Možda je u pitanju moja nevjera u tvoju dobrotu. Nesposobnost prihvaćanja. Ti i prema meni želiš biti dobar, ali ja ne mogu pristati na tvoju dobrotu. Ne želim ti biti ništa dužan? Ili, kao u nekim drugim ljudima, u meni egzistira onaj samorazarajući mazohizam prema samom sebi?

Ja želim patiti. Biti onaj koji umišlja kako je sav teret svijeta na njegovim ramenima. Onaj šutljivi mučenik koji svoju povrijeđenost nosi duboko u sebi. Lamentirati nad sobom kako nitko ne shvaća koliko tereta nosim u sebi i koliko odricanja me košta samo jedna lijepa riječ ili gesta koju drugom trebam uputiti. Povrijeđeni mučenik. Ni ti ne vidiš moje mučeništvo. Ti, kao ni ostali, nisi dostojan da ti se povjerim.

Ja, koji sam duboko povrijeđen, imam jednu vrlu ružnu naviku. Jedan bolestan stav. Ne mogu pristati na tvoju dobrotu, jer bi se moje umišljeno mučeništvo  prozrelo. Otkrio bih na svoju žalost kako teret koji nosim ipak nije tako velik kakvim ga zamišljam. Ne želim to. Ja volim hodati okolo obješenih usana i nakostriješenih obrva. Probadati druge strašnim pogledom svoje ozbiljnosti.

U pozadini sve te umišljene ozbiljnosti i zrelosti ne nalazi se ništa. Nema sadržaja. Nema ozbiljne vjere koja je sazrela kroz patnju i bol. Ništa. Tek nezreli pojedinac nespreman odrasti i prihvatiti kako je njegova povrijeđenost neopravdana i neutemeljena. Nitko me nije povrijedio. Ali, ja u riječima i gestama drugih svaki put čitam ono čega nema. Njihovu zavist. Njihovu nespremnost da uvaže moju veličinu. I u tvojim riječima čitam ono što želim. I što sebi umislim.

Idem do te mjere da sam umislio sebi kako ni ti ne razumiješ dubinu moje povrijeđenosti. Kako sam postao tako osjetljiv, gotovo bolesno osjetljiv, sveden na razinu neodrasla djeteta koje plače za svaku sitnicu? Ne znam kad je sve počelo. I kako. Ali, kad sam shvatio da ne želim tvoju dobrotu i tvoje milosrđe nisam se zabrinuo. Zar nemam pravo odbiti milost? Imam, ali razlozi zbog kojih sam to učinio moraju biti pogrešni, zar ne?

Kad sam pročitao u Pismu tvoje riječi zar je tvoje oko zlo što sam ja dobar, osjetio sam se duboko povrijeđenim. Istina je. Nije preuveličavanje. Netko poput mene, tko se osjeća tako povrijeđenim, sposoban je i tebe odbiti. Ali, pitam se tko me je povrijedio? Nemoguće da su to činili i učinili svi koje sam ikada susreo. Ipak, u tome je sadržaj tog osjećaja. Svi su me povrijedili i nitko me nikada nije volio, ljubio i poštovao. Ako netko i jest, sve je to bilo samo da me kasnije povrijedi i ismije.

Ljudi poput mene u nekom trenutku prestanu osjećati potrebu za ikakvom ljubavlju. I izgube osjećaj da im trebaju drugi ljudi i da oni trebaju meni. U korijenu moje povrijeđenosti živi neko biće slično otrovnoj zmiji. Ili pauku. Jedna oholost umišljenog mučenika. Netko poput mene ne može prihvatiti dobrotu koja od tebe dolazi. I sve što je povezano s tobom i ima veze s osjećajima bliskosti i nježnosti, meni se gadi.

Tako onaj koji umišlja da je povrijeđenost koju osjeća neizlječiva postaje netko tko ne muči tek sebe, nego stvara muku i nelagodu i onima koji su mu bliski. Moja gorda šutnja i šture rečenice, kao da ih netko užarenim kliještima mora čupati iz mene, kod drugih izazivaju osjećaj zbunjenosti i neugode. Pitaju se jesu li mi nešto učinili i prema meni su uvijek oprezni i drže se od mene na distanci.

Kako nemam vjere u tvoje oproštenje? Zar je moguće da se osjećam toliko povrijeđenim da se ni tebi ne želim otvoriti? Ako to već ne želim učiniti za druge i pred drugima, zašto ne mogu pred tobom? U korijenu moje neizlječive povrijeđenosti neka je oholost, neko moje iluzorno ja sam apsolutno u pravu ili neko moje zabludjelo mene nitko ne može razumjeti i shvatiti. Ja sam umišljeni ljudski Atlas koji svu težinu postojanja nosi na sebi.

Ali, možda je moja povrijeđenost tako nastala? Iz bolne spoznaje da mi život i nije tako težak kako sam umislio i da me najveći broj onih koji su sa mnom nisu povrijedili, dapače oni su me voljeli i o meni brinu. Ta bolna spoznaja da me moj Bog ljubi daleko više nego mogu zamisliti ne želim priznati.

Zar je tvoje oko zlo što sam ja dobar su riječi koje kao da izgovara tužni i žalosni Bog. Naravno, ne Bog koji je u sebi tužan, jer nekako vjerujem da si ti Bog koji se raduje i koji se uvijek smije. Bog koji je tužan i žalostan zbog mene. Bog koji me nikako ne uspijeva svojom ljubavlju uvjeriti da sam dostojan njegove dobrote. U tvojim riječima kao da čujem tihi plač Boga koji se plaši da će me moje umišljeno mučeništvo i moja izmišljena povrijeđenost potpuno udaljiti od tebe i od drugih. Bog koji se pita hoću li postati jedan od onih koji i kad ispraća svoje mrtve nije spreman prihvatiti iskreni izraz sućuti onih koji su mu najbliži jer taj ih Bog šalje da umjesto njega budu u takvim trenutcima uz mene i sa mnom.

Imam osjećaj da me ne bi usrećilo ni to ni kad bi ti sam nekim čudom stao preda me i pružio svoje ruke da me zagrliš, ja bih pored tebe prošao gord i ponosit noseći svoju povrijeđenost duboko u sebi. Opaki smo mi koji izmišljamo svoje povrijeđenosti i od njih stvaramo preuveličana mučeništva. Jer mi ne osjećamo i ne primjećujemo patnju i bol koju izazivamo drugima svojim djelovanjem i ponašanjem. Svojim riječima, gestama i stavovima. Pored svih prolazimo kao da ih nema i njihove molbe, zaklinjanja i suze nas ne mogu dotaknuti.

U nama je nešto umrlo. Nešto je mrtvo. I otrovno. Iznutra nas izjeda i proždire. I što nas više netko ljubi i želi ljubiti, to se više postavljamo prema njima nadmeno i oholo. Kao kada čovjek želi svjesno povrijediti ljubav koja protiv njega ništa ne može učiniti. Ne može se obraniti. Ne može se usprotiviti. Zlokobni smo mi neizmjerno povrijeđeni mučenici. Opasni smo ne više za sebe, nego za druge, i za Crkvu, i za tebe. Pogubni smo, jer ne trujemo tek sebe, nego i druge u našoj blizini. I tebi to pokušavamo napraviti. Jer samo umišljeni mučenik može s prijezirom i cinizmom frknuti na tvoje milosne riječi zar je tvoje oko zlo što sam ja dobar. Samo umišljeni mučenik poput mene može ostati bešćutan na te riječi Boga koji za mnom plače, samo netko poput mene može biti toliko povrijeđen da odbije tebe.

Ali, u meni nema one istinske radosti i nikad je neće i ne može biti. Ja sam svoju oholost pretvorio u svoju povrijeđenost i mučeništvo.  Kako se ponašam prema drugima to pokazuje, kao i moje ponašanje prema tebi. Ja ne vidim oholost kao temelj pakla u kojega sam sam sebe smjestio. Hodam okolo obješenih usana, bijesnog pogleda i ljutitog lica i kad čujem riječi zar je tvoje oko zlo što sam ja dobar samo okrenem glavu na drugu stranu.

Pobijedio sam tvoje oproštenje i svladao sam tvoje milosrđe. Ja sam od onih koji kad sahranjuju blisku osobu nikomu ne pružaju ruku, pa ni tebi. Gord, šutljiv i mrkog pogleda stojim pored mrtvog tijela i s omalovažavanjem gledam na sve druge oko sebe. Svi oni mene mrze. I nitko me ne voli. A kad čujem riječi Pisma koje netko čita zar je tvoje oko zlo što sam ja dobar u meni se utroba od muke okrene i dobijem nagon za povraćanjem.

Eto što sam uspio sebi učiniti. Osjetiti gađenje prema nečemu najnježnijem i najbliskijem. Tvojoj ljubavi, milosti i milosrđu. Tako na kraju svršavaju svi umišljeni mučenici poput mene. Smrt nam je pastir i na vratima Podzemlja mjesto nam je dano. I tek tamo ću doživjeti istinski pakao, osim ako ne prestanem biti toliko umišljen u svojoj povrijeđenosti i svom nepostojećem mučeništvu. Zar je tvoje oko zlo što sam ja dobar, govoriš mi i čekaš da vidiš hoću li se promijeniti. Ja i dalje prolazim pored tebe glave okrenute na drugu stranu da te ne gledam.  I zaobilazim te u širokom luku kako ne bih čuo Boga koji za mnom plače.