»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

Dvolično kršćanstvo


Dominanto intelektualno-političko je ono što u određenom  povijesnom trenutku pretendira biti sveukupno objašnjenje ljudske stvarnosti, trenutak pokušaja upijanja religioznog i svetog u imanentne sfere političkog. Iz ovog intelektualno-političkog pokušaja osvajanja stvarnosti proizlaze i pokušaji (zlo)upotrebe crkvenih osoba u svrhu podrške političkom. Ukoliko crkvena osoba služi političkom, onda se kršćansko kao religiozno prihvaća kao sveto koje je dio političkog. Crkvena osoba kao pojedinac je korporativna osobnost koja podrškom političkom postaje sveto koje se predaje da bude upravljano i kontrolirano od strane političkog.

Samo ako je političkom dopušteno kontrolirati sveto kroz moćnog i istaknutog crkvenog pojedinca cijela kršćanska zajednica biva označena kao zajednica koja se podređuje političkom. Političko se prema kršćanstvu odnosi farizejski jer traži od kršćanstva da kao neosvojivi prostor svetog i božanskog podrži političko u njegovom apsolutnom napadu na cjelokupnu stvarnost, dok istovremeno zatire i progoni kršćanstvo ukoliko odbija pružiti teološku potporu tumačenju kako političko može i treba dominirati nad svetim i božanskim.

U kontekstu (zlo)upotrebe kršćanstva od strane političkog treba promatrati i (zlo)upotrebu pojma i fenomena sekularnog. Ukoliko političko može podjarmiti kršćanstvo kao svoju teološko-metafizičku potporu, onda se granica svetog i sekularnog briše i sveto postaje surogat sekularnog, nešto što nema svoje vlastito autentično postojanje nego egzistencija svetog proizlazi iz volje i dopuštenja političkog u kojoj mjeri će političko dopustiti svetom (kršćanstvu) da sudjeluje u oblikovanju i tumačenju stvarnosti, pri čemu i samo sveto (kršćanstvo) pristaje na poziciju surogata i gubi svoju autentičnu teološko-milosnu moć da predstavlja sveto, odnosno Boga.

Na ovaj način kršćanstvo se ne sekularizira nego se političko posvećuje (zlo)upotrebom kršćanstva i njegova odnosa prema svetom. Kad je kršćanstvo kao predstavnik svetog suprotstavljeno političkom ponajprije autentičnim pokušajima življenja i djelovanja kroz sveto, onda političko odnos sekularnog i svetog problematizira ne kao pitanje odnosa dviju stvarnosti nego kao nasilan pokušaj svetog (kršćanstva) da posveti političko. Političko se ne bi bunilo protiv takvog postupka kršćanstva kada bi političko imalo sve poluge vlasti i moći da upregne sveto za svoje potrebe, nego je temeljni problem što kršćanstvo pokušava bez dopuštenja političkog da ga podjarmi i posveti kao političko koje će služiti kršćanstvu.

I političko koje pokušava napraviti od kršćanstva svoga roba i sluškinju kao i kršćanstvo koje od političkog želi napraviti svoj prostor na kojem će razvijati isključivo svoju ovozemaljsku moć i vlast, ne uzimaju dovoljno u obzir Isusovo upozorenje podajte caru carevo, a Bogu Božje. Ovo upozorenje ponekad dovoljno ne poštuju niti kršćanstvo niti političko, nego nezdravom simbiozom i suradnjom brišu toliko potrebnu i prevažnu granicu između ovoga dvoga. Autentično kršćanstvo utemeljeno na teološkom razumijevanju stvarnosti Isusovo upozorenje doživljava kao ozbiljno zbog opasnosti da pristajući na simbiozu s političkim gubi svoju teološko-moralnu poziciju kritičkog sugovornika u odnosu na političko.

Sve dok sveto, odnosno Bog autentičnog kršćanstva nije upregnut u simbiozu s božanskim političkog, kršćanstvo zadržava moralno pravo da svojim teološkim i proročkim nastupom bude istinski kritičar političkog. Ukoliko dođe do simbioze kršćanstva i političkog, događa se dvostruka dvoličnost jer se kršćanstvom u političkom opravdava nemoralno (korupcija, mito, kriminal, zloupotreba političkih položaja i vlasti), dok se političkim opravdava samo kršćanstvo u svojoj (ne)moralnoj podršci grijehu političkog.

Caru carevo, a Bogu Božje je upozorenje kako autentično kršćanstvo nikada ne može dopustiti „svetost“ političkog koje uzurpira mjesto svetog i božanskog u samom kršćanstvu, čak i onda kada političko kao pseudo-sveto brani i podupire kršćanstvo. Povijesno iskustvo pokazuje da simbioza nikada nije bila dobra i da je kršćanstvo iz tih simbioza i neprirodnih suživota s političkim izlazilo kao moralni gubitnik s puno manje autentičnosti nego na početku susreta i kontakta s političkim, pretvarajući „svetost“ političkog u svoju vlastitu propast i gubitak.

Autentično kršćanstvo teološki-moralno snažno i trajno naslonjeno na sveto i božansko ostaje uvijek „od-posvećeno“ od bilo kojeg i bilo kakvog političkog kako bi svojom autentičnošću moglo biti vjerodostojan moralni tumač i svjedok svetog i božanskog. Kršćanstvo koje svojim aktivnim djelovanjem i agitiranjem „posvećuje“ političko uvijek se javlja kao dvoličnost koja ima duboke moralne i teološke posljedice, jer istovremeno „posvećuje“ političko za koje jamči nepromjenjivim svetim i božanskim da je, i ono to jest, političko sveto i božansko i nepromjenjivo, što nije slučaj jer je političkom svojstveno da se mijenja i moralno se uzdiže, ali češće moralno propada.

Kada političko „posvećeno“ od strane kršćanstva moralno propada i moralno se urušava, svojim čeličnim stiskom u moralne dubine grijeha povlači i samo kršćanstvo koje na sebi ima još veći grijeh jer je svojim privilegiranim odnosom prema svetom i božanskom jamčilo „svetost i bezgrešnost“ političkog od kojega se pokušava odvojiti sada kada političko pokazuje svoju moralnu nakaznost i pokvarenost.

Tu u ovom trenutku samosvijesti kršćanstva koje je na nagovor političkog (zlo)upotrijebilo sveto i božansko javlja se fenomen dvoličnog kršćanstva. Dvolično kršćanstvo je pokušaj samog kršćanstva da politički (zlo)upotrijebljeno sveto i božansko vrati u prvobitno stanje nevinosti i čistoće iako je svjesno da je ono samo najviše doprinijelo da čistoća i nevinost svetog budu zahvaćeni moralnim propadanjem i nagrizanjem koje proizlazi iz pada političkog u moralni sunovrat.

Kada čujemo Isusove riječi podajte caru carevo, a Bogu Božje nije samo riječ o poštivanju legalno izabranog političkog koje upravlja zajednicom u njezino ime. Riječ je i o upozorenju kako čistoća i nevinost svetog i božanskog mora biti apsolutno očuvana i sačuvana od bilo kojeg političkog pokušaja da ga se (zlo)upotrijebi ili da se svetim i božanskim opravdava i utemeljuje političko, čak i onda kada političko izgleda kao ono koje podržava i podupire sveto i božansko. Isusov zahtjev za poštivanjem političkog kao društvene vlasti mora biti uvijek praćeno radikalnim odbijanjem da političko na bilo koji način podjarmljuje kršćanstvo ili, što je ponekad za kršćanstvo opasnije, apsolutno ga privilegira jer zahtjev kojim se daje caru carevo a Bogu Božje osigurava kršćanstvo i kršćanina od moralne dvoličnosti i neautentičnosti kada nastupaju kao kritički i proročki navjestitelji svetog i božanskog, to jest Boga i Krista.