Petak, 4 prosinca

Kršćanstvo nominalizma


U Njujorškoj trilogiji pisca Paula Austera u prvoj priči Grad od stakla susrećemo detektiva koji je istovremeno i pisac. Sve počinje s pogrešnim pozivom. Detektivu/piscu javlja se osoba koja ima posao za njega. Zbrka se produbljuje jer glas s druge strane detektiva/pisca naziva imenom treće njemu nepoznate osobe. Detektiv/pisac odlučuje prihvatiti igru i predstavlja se kao ta treća nepoznata osoba. Priča Grad od stakla kao i dvije sljedeće priče Duhovi i Zaključana soba međusobno su povezane kroz pisca koji se na kraju predstavlja kao glavni lik sve tri priče, ali ima različita imena. U Gradu od stakla detektiv/pisac otkriva knjigu autora kojega treba motriti kada iziđe iz zatvora. Knjiga nosi naslov Vrt i kula: rane vizije novog svijeta.

U toj izmišljenoj knjizi detektiv/pisac pronalazi jedno neobično tumačenje istočnog grijeha. Prema nepoznatom piscu knjige istočni grijeh se prenio i na čovjekov jezik. U stanju nevinosti prije pada u grijeh čovjek je mogao ne samo imenovati stvari, nego je imenujući stvari izricao i njihovu narav. Čovjekov jezik govorio je o stvarima kakve one jesu u sebi i nije bilo poteškoća oko odnosa jezika prema stvarnosti. Nakon pada prema nepoznatom autoru događa se i pad jezika. Jezik više ne može izreći bit stvari jer je izgubio svoju prvotnu čistoću i čovjek gubi moć spoznaje stvarnosti. Ili kako se navodi u priči imena i stvari se odvajaju, jezik postaje arbitrarni skup znakova. Čovjekov jezik se odvojio od Boga i time se i sam čovjek udaljio od Boga. Istočni grijeh nije bio samo pad čovjeka u grijeh nego i pad njegovog jezika u grijeh. Čovjek više ne može izricati stvarnost kakva je ona u sebi niti može govoriti o biti stvari koje ima na raspolaganju. Padom u grijeh stvarnost i Bog zatvaraju se za čovjekov jezik. 

Ovaj motiv odvajanja jezika od stvari provlači se kao glavni motiv triju Austerovih priča da bi se na kraju jezik i stvari ujedinile u ideji kako je sam Auster istovremeno i detektiv i pisac i autor nepoznate knjige o novom svijetu. Austerovo zanimljivo filozofiranje o jeziku kroz književnost zanimljivo je i za kršćansko razumijevanje jezika i njegovih simbola. Uobičajeno je promišljati jezik kao sredstvo komunikacije i sporazumijevanja. Može li jezik uprisutniti ili na neki način „stvoriti“ nešto novo u stvarnosti jer možemo nešto izgovoriti kao riječ? Riječi pretvorbe u Euharistiji koje izgovara svećenik „stvaraju“ Kristovu prisutnost. Bez riječi pretvorbe kruh i vino ostaju ono što jesu. Ne događa se ništa.

Austerova ideja kako se kroz istočni grije dogodio i pad jezika koji se udaljio od stvarnosti i više ne može izricati i mijenjati narav stvari ponavlja se na različite načine i u kršćanstvu kao kršćanstvo nominalizma. Kršćanstvo nominalizma jezik Crkve i simbolički jezik Crkve promatra kao nešto što ne uspijeva niti izreći narav stvari niti mijenjati narav stvari. Jezik je instrument predstavljanja i opisivanja. Pad u grijeh prema kršćanstvu nominalizma toliko je udaljio Boga i čovjeka da ljudski jezik više nema mogućnosti komunicirati s Bogom. Posljednji put kada su ljudski jezik i Božji govor komunicirali bilo je stvaranje svijeta i čovjeka. Nakon pada komunikacija više nije moguća. Kršćanstvo nominalizma jezik i simbole Crkve promatra kao prazne geste i magične izričaje koji ne mogu povezati čovjeka i Boga.

U kontekstu Austerove ideje o istočnom grijehu kao padu i čovjekovog jezika u grijeh možemo promisliti o Isusovom utjelovljenju kao ponovnom uspostavljanju odnosa između čovjekovog i Božjeg jezika. Utjelovljenje je događaj koji omogućava Bogu da ponovno uspostavi komunikaciju s čovjekom, ali koji i čovjeku omogućava da njegov jezik i govor Bogu ne bude prazan i nepostojeći. Kršćanstvo nominalizma moralo bi biti specifično po tome što ne bi moglo i ne može prihvatiti Utjelovljenje kao i sve ono što slijedi iz Utjelovljenja, rađanje Isusa kao čovjeka od krvi i mesa. Jednom riječju kršćanstvo nominalizma ne može prihvatiti fizičku i tjelesnu dimenziju Isusove egzistencije jer bi time bilo prisiljeno priznati kako su kroz Utjelovljenje Bog i čovjek ponovno pronašli način međusobnog dijaloga.

Crkva snažno inzistira na Utjelovljenju zbog toga što u Utjelovljenju prepoznaje događaj u kojem se Božji jezik i čovjekov jezik ponovno susreću. Ovakav pristup ima dalekosežne posljedice na jezik Crkve i njezin simbolički govor. Jer se dogodilo Utjelovljenje onda se može govoriti i o stvarnoj Kristovoj prisutnosti u Euharistiji i simbolima i jeziku sakramenata. Bez Utjelovljenja čovjekov jezik ostao bi trajno nesposoban za komunikaciju s Bogom jer se uz njegov pad dogodio i pad njegovog jezika u grijeh.

Utjelovljenje ne samo da obnavlja narušeni odnos između Boga i čovjeka, nego Utjelovljenje na jedinstven način pruža mogućnost čovjekovom jeziku da ponovno komunicira s Bogom. Isusov zahtjev učenicima da se hrane kruhom i vinom njemu u spomen nije poziv na simboličko podsjećanje koje je sadržajno prazno. Tako bi bilo da nije bilo Utjelovljenja. Svojim zahtjevom Isus učenicima podsvješćuje da je pad ljudskog jezika u grijeh njegovim utjelovljenjem svladan i da ono što budu govorili i činili u njegovo ime ima snagu mijenjati narav stvari i činiti nešto novo i drugačije što u sebi ima sadržaj.

Kršćanstvo nominalizma još uvijek vjeruje da čak ni događaj poput Utjelovljenja ne može ukloniti jaz između pada ljudskog jezika u grijeh i njegovog govora o Bogu. Pad ljudskog jezika u grijeh zajedno s čovjekom onemogućilo je sve puteve komunikacije između Boga i čovjeka. I ono što čovjek čini u odnosu prema Bogu, bilo da je riječ o jeziku ili simbolima, jezične su „praznine“ (flatus vocis) koji ne sadržavaju ništa. Crkva pak u Utjelovljenju vidi ponovno uspostavljanje komunikacijskog mosta između čovjekovog ranjenog jezika i Boga. Utjelovljenje je osim spasenjskog događaja, također i događaj ponovne restauracije ljudskog jezika koji se sada može obraćati Bogu i čije obraćanje ima i sadržaj i stvarno dopire do Boga kao čovjekov govor. Euharistija tako biva ne prazno simboličko gestikuliranje i opisivanje, nego stvarni događaj u kojem ljudski jezik sadržajno i stvarno komunicira s Kristom. Riječi pretvorbe kao i ostali jezični dijelovi i simboli Euharistije ne padaju u prazno kao isprazan ljudski jezik koji neuspješno komunicira s Bogom.

Jezik Euharistije stvarno i sadržajno komunicira s Bogom preko našeg ljudskog jezika. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez događaja Utjelovljenja. Dopunjavajući Austerovu misao o padu čovjekovog jezika u grijeh, što ne znači ništa drugo nego da više nema načina da se čovjek obrati i govori Bogu, Utjelovljenje se javlja kao događaj obnove čovjekovog jezika koji sada može komunicirati s Bogom, pri čemu ne treba zaboraviti da je i sama potreba obnove čovjekovog jezika došla na Božju inicijativu. Bog je želio komunicirati s čovjekom i kada se o Utjelovljenju i Kristu govori kao o novom stvaranju, onda kad je o ljudskom jeziku riječ Utjelovljenje jest stvaranje novog ljudskog jezika koji će Krist ostaviti u Euharistiji kako bi čovjek i Bog ponovno stupili u dijalog razoren padom čovjekovog jezika u grijeh nakon stvaranja.