»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Transparentno kršćanstvo


Njemački filozof južnokorejskog porijekla Byung-Chul Han u svom eseju The Transparency Society govori o dva postmoderna koncepta koji dominiraju suvremenim životom. Transparentnost i negativnost. Han transparentnost smatra lošom pojavom jer zabranjuje postojanje drugačijeg mišljenja i drugog čovjeka koji razmišlja suprotno ili drugačije. Transparentnost je za Hana totalitarna kontrola Istoga koje zabranjuje i ne dopušta suprotstavljanje i postojanje nečega što bi bilo izvan njega, nekoga tko je Drugi. Transparentnost je totalitarna jer nastoji u sebe upiti cjelokupnu stvarnost i ne dozvoliti da nešto ostane skriveno i nedostupno. Negativnost o kojoj Han govori nije negativnost u smislu nečega lošeg, nego negativnost kao ono što se suprotstavlja transparentnosti ističući kako uvijek mora ostati i postojati nešto što ne može i ne treba biti transparentno, nešto što se suprotstavlja apsolutizaciji transparentnosti da sebe proglasi jedinim mjerodavnim načinom shvaćanja stvarnosti i istine.

Hanova kritika transparentnosti i obrana negativnosti posebno je zanimljiva u onom dijelu u kojem Han govori o određenim predmetima koji su skriveni od transparentnosti i ne dopuštaju da ih transparentnost otkriva, kao što su, recimo, slike Blažene Djevice Marije koje se izlažu samo jednom godišnje i pokazuju ljudima (Hanov primjer koji on sam navodi) i ne mogu biti objekt nikakve transparentnosti. Naše shvaćanje transparentnosti ide u smjeru nečega dobrog i korisnog, jer uvijek pretpostavljamo da je ono što je skriveno neko zlo, poput kriminala, zlostavljanja, pronevjere, zloupotrebe, i zato inzistiramo na transparentnosti. Međutim, za Hana postoji jedna loša i opasna transparentnost koja se odnosi na transparentnost kao na totalitarno sredstvo kontrole i zabrane da se bilo što smije držati i i čuvati skriveno.

Hanova analiza transparentnosti koja ide protiv mainstream razumijevanja transparentnosti u društvenom i političkom načinu razmišljanja svoje mjesto pronalazi i unutar samog kršćanstva u obliku odnosa prema onomu što je sveto, skriveno i treba tako ostati. Ono što je sveto po svojoj naravi je odvojeno od ostalog i skriveno je od transparentnosti. Takav primjer skrivenog, jer je sveto, jest tabernakul s posvećenim hostijama u Katoličkoj Crkvi. Tabernakul skriva hostije kao nešto najsvetije i one se ne mogu smatrati nečim što mora biti transparentno i izloženo svim pogledima i svačijim rukama. Isto vrijedi i za druge svete predmete i stvari koji ne mogu i ne smiju biti transparentni, nego po svojoj naravi moraju i trebaju biti i ostati skriveni, jer su sveti ili posvećeni. Prodiranje transparentnosti u Katoličku Crkvu događa se na dva načina, jedan način generira apsolutno transparentno kršćanstvo, a drugi generira relativno transparentno kršćanstvo.

Relativno transparentno kršćanstvo je i negativno kršćanstvo jer smatra da se ne može sve podvrći diktaturi transparentnosti, a to se prije svega odnosi na svetost određenih prostora, predmeta i sakramenata. Negativno kršćanstvo je, onako kako Han razumije negativnost, dobro, jer izuzima nešto sveto iz svijeta transparentnosti i skriva ga jer je sveto, kao što tabernakul skriva posvećene hostije i kao što se čuva posvećeno ulje krizme i bolesničkog pomazanja i kao što se čuvaju moći i tijela svetaca i blaženika. Negativno kršćanstvo ili relativno transparentno kršćanstvo  izuzima iz transparentne stvarnosti ove stvari jer su svete i ne dopušta njihovu transparentnost, odnosno ne mogu biti korištene i promatrane kao stvari i predmeti za svakodnevnu upotrebu. Druga oznaka negativnog ili relativno transparentnog kršćanstva jest prihvaćanje transparentnosti kao načina čišćenja i ozdravljenja crkvenih struktura i hijerarhije od onih članova koji su iskorištavajući skrivenost svetog u Crkvi počinili zla povezana sa zlostavljanjem maloljetnika i financijskim kriminalom. Relativno transparentno kršćanstvo je specifično po tome što zna i prepoznaje kada transparentnost ne može biti krajnja instanca i mjerilo stvarnosti, kao što je u slučaju svetih stvari i predmeta koji se ne mogu transparentno davati i izlagati, i kada je transparentnost potrebna jer unutar Crkve postoje oni koji koristeći skrivenost i skrivajući se iza svetih stvari (kao što je sakrament ispovijedi) čine zlo zlostavljanja i zloupotrebe protiv onih koji su im povjereni.

Apsolutno transparentno kršćanstvo je s druge strane totalitarna dominacija transparentnosti nad cijelom Crkvom, uključujući i svete predmete i svete stvari i sveta otajstva, gdje transparentnost zahtijeva da i tabernakul koji čuva živog Krista bude izložen i otkriven kao obični predmet za svakodnevnu upotrebu, ali i svi drugi sveti predmeti i svete stvari. Apsolutno transparentno kršćanstvo ne dopušta izuzeće bilo čega iz svijeta transparentnosti i njegovo skrivanje. Iz ovoga proizlazi da apsolutno transparentno kršćanstvo ne priznaje postojanje onih elemenata stvarnosti koji su izvan transparentnosti, koji su skriveni jer su sveti. Odnosno, apsolutno transparentno kršćanstvo ne priznaje postojanje onih stvarnosti koje Katolička Crkva po svojoj naravi, sadržaju i svrsi smatra apsolutno svetima i izuzetima iz bilo kakve svakodnevne upotrebe i korištenja. Pod utjecajem apsolutno transparentnog kršćanstva ono što najviše slabi i blijedi je osjećaj za sveto i svetost i nedodirljivost, odnosno skrivenost predmeta i stvari koje su izuzete iz transparentnosti. Ponašanje pojedinih kršćana prema tabernakulu, svetom prostoru, sakramentima i svetim predmetima pokazuje prisutnost i priličan utjecaj apsolutno transparentnog kršćanstva, koje izjednačava financijski kriminal u nekim crkvenim inistitucijama i tabernakul s posvećenim hostijama u kapelici, zahtijevajući da i jedno i drugo moraju biti jednako javni i svima dostupni.

Zahtjevi apsolutno transparentnog kršćanstva su opravdani kada se odnose na zloupotrebe onih odnosa između kršćana gdje se iza skrivenosti i svetosti zlostavlja, zloupotrebljava i beskrupolozno iskorištava. Međutim, apsolutno transparentno kršćanstvo ne prepoznaje razliku između onoga što se treba učiniti transparentnim i onoga što po svojoj naravi ne može i ne treba biti transparentno, čime se dolazi do pogrešnog stava kako finacijski kriminal, zlostavljanje i zloupotreba crkvenog položaja moraju biti na istoj razini transparentnosti s tabernakulom, svetošću sakramenata i svetošću crkvenog prostora, gdje i jedna i druga stvarnost moraju biti stavljeni pred sudište i sud transparentnosti.

Bilo bi zanimljivo pokušati istražiti kako se transparentnost, kao sekularni fenomen i društveno-politička potreba koja je i unutar Katoličke Crkve donijela puno dobrih rezultata na području zloupotreba crkvene vlasti i moći, nametnula kao dominantan način razmišljanja i interpretacije kada je riječ o onim stvarima u Crkvi koje ne mogu nikada biti predmet ili objekt transparentnosti. Odnosno, kako je došlo do interpretacije da se svete stvari i sveti predmeti, poput tabernakula, oltara, kapelice, koji po svojoj svrsi i i naravi moraju biti skriveni i izuzeti iz stvarnosti, moraju podvrgnuti totalitarnoj diktaturi transparentnosti, kao da se ni po čemu ne razlikuju od bilo čega čime se čovjek svakodnevno koristi i što čovjek svakodnevno upotrebljava.

Izlišno je govoriti o stalnoj potrebi transparentnosti kada je riječ o njezinim pozitivnim učinicima na neka područja crkvenog života, djelovanja i crkvene hijerarhije, ali se mora uzeti s rezervom, kako Han ističe, mišljenje kako je transparentnost jedina alternativa i jedini način interpretacije cjelokupne stvarnosti koja zahtjeva i da skriveno, jer je sveto, bude podvrgnuto njezinoj moći i zahtjevima.

Obično ono što teži apsolutnoj dominaciji i totalnoj kontroli i interpretaciji zovemo diktaturom i ideologijom. Stoga treba biti rezerviran i oprezan i znati prepoznati razliku između relativne transparentnosti, koja je dobra i potrebna i korisna, i apsolutne transparentnosti, koja je diktatura i ideologija, jer svete stvari i svete predmete svodi na svakodnevno i obično, ne razlikujući njihovu skrivenost i svetost od svojih zahtjeva da se zloupotrebe, zlostavljanja, manipulacije, iskorištavanja transparentno prokažu, stavljajući tako u istu ravan svetost tabernakula i financijsku pronevjeru nekog crkvenog službenika.

Koliko god transparentnost bila dobrodošla, važna i potrebna, ostaje istaknuti da su neke stvari i predmeti po svojoj naravi i sadržaju izuzete od njezinog pogleda i gledanja. Iako, nažalost, upravo jer su izuzete od pogleda transparentnosti, mogu biti zloupotrijebljene i zlobno iskorištene, čime se izaziva nemala sablazan kod kršćana koji se s pravom nekad pitaju i propituju o osjećaju za sveto kod onih koji bi u raspolaganju svetim morali imati osjećaj poniznosti i straha Božjega.

Jedan od razloga zbog čega je transparentnost postala dominantna i u odnosu prema svetom, zahtijevajući da se sveto do kraja otkrije pred stvarnošću i transparentnošću, jest zloupotreba svetog i skrivenog od strane onih u čije je ruke bilo povjereno da ga čuvaju. Umjesto odbijanja i kritike svake transparentnosti koja od Crkve zahtijeva priznanje zloupotrebe svetog od strane nekih kršćana, trebalo bi se iznutra unutar same Crkve posvetiti ponovnom buđenju osjećaja za sveto, od tabernakula do sakramenta ispovijedi, kako sveto ne bi postalo predmet zloupotrebe, iskorištavanja i zlostavljanja onih vjernika koji još uvijek imaju osjećaj pred svetim i sa strahom i pobožnošću mole pred tabernakulom ili stoje pred ispovjedaonicom.