Ponedjeljak, 21 lipnja

Kršćanstvo žene


Francuska književnica marokanskog podrijetla Leïla Slimani u kolekciji eseja Seks i laži – seksualni život u Maroku prikupila je svjedočanstva različitih žena i njihove životne priče. Svjedočanstva žena dotiču se na različite načine položaja žene u marokanskom društvu i odnosa prema ženi, njezinom tijelu i seksualnosti. Jedna od žena, opisujući svoj život, govori kako je položaj žene uvjetovan ne samo ekonomskim i socijalnim okolnostima, nego i religioznim utjecajima. Zanimljiv je dio gdje ona govori o marokanskom društvu kao društvu koje sebe promatra kroz osobu žene kao poslušne, čedne, pune vrlina, što stavlja vrlo velik i ozbiljan pritisak na ženu kako bi ispunila „snove“ kulture i društva, što je često stavlja u nezavidan položaj u odnosu na cjelokupno marokansko društvo i muški dio populacije.

I u kršćanstvu se događalo (i događa) da žena biva promatrana drugačije od uloge koju ima u povijesti spasenja. Treba početi s mišlju o padu prvih ljudi i ideje Evine isključive krivnje za ono što se dogodilo čovječanstvu, kao i od njezinog stvaranja iz muškarčeva rebra. Ove dvije slike ponekad su poslužile i u teološkom promišljanju uloge žene kao drugotne i podređene muškarcu. Iako je Bog „pravedno“ rasporedio krivnju i na muškarca i na ženu, nerijetko se znalo dogoditi da se ipak glavnina pripiše samoj ženi. I otkriće o golotinji nakon pada ponekad se mislilo kao isključivo na seksualnu napast za koju krivnju opet snosi isključivo i samo žena. Povijest spasenja kasnije će ipak poznavati i predstaviti žene kao one koje imaju važnu, a u nekim trenutcima i presudnu ulogu u životu Božjeg izabranog naroda i treba se samo podsjetiti na neke od velikih žena u svetom Pismu kao što je recimo kraljica Estera i druge svete žene. Povijest spasenja bi se teško mogla strogo definirati kao „muška“ povijest spasenja, i bolje je govoriti i promišljati zajedničku povijest spasenja u kojoj podjednako sudjeluju i žene i muškarci u različitim razdobljima njezinog ostvarenja.

S Marijom, Isusovom majkom i Bogorodicom, žena postaje bitno i nezaobilazno mjesto događaja vezanih za spasenje, a i prvi navjestitelji Kristova uskrsnuća bile su  žene. Povijest Crkve poznaje i časti žene kao svetice, djevice, mučenice  i naučiteljice Crkve. Možemo govoriti o jednom kršćanstvu žene koje je tiho, nenametljivo i neprimjetno, a opet u nekim presudnim trenutcima i povijesti spasenja i povijesti Crkve snažno utjecalo na njihov rast, iako ponekad nije dovoljno vrednovano.

Jedna od žena iz zbirke eseja Leïle Slimani govori o ukorijenjenom strahu od žene koji postoji u marokanskom društvu. Taj strah, nerijetko i neutemeljen i iracionalan, oslanja se na unaprijed određene i nepromjenjive slike o ženi koje se postavljaju kao a priori uvjet za njezinu javnu prisutnost i društveno vrednovanje. Sve što bi se nalazilo izvan tih prethodno utvrđenih mjerila ženu je stavljalo u područje poniženja, nerazumijevanja i odbacivanja. Postoje li u kršćanstvu za ženu a priori predodređeni uvjeti i zahtjevi bez čijeg ispunjenja ona biva istisnuta na marginu kršćanskog horizonta kao manje vrijedna, nevažna i kao objekt prijezira i odbacivanja? Ovo pitanje ima i može imati mnoštvo različitih odgovora.

Za početak možemo probati misliti o ženi u kontekstu fenomena krivnje i golotinje u izvještaju o stvaranju. Tko je kriv za pad? Adam ili Eva? Ili oboje? Ponekad se težina krivnje prebacivala ili još uvijek prebacuje više na ženu i njezinu sposobnost komunikacije i stupanja u kontakt. Muškarac biva ozbiljan, tih i povučen, dok žena biva ona koja dovodi u napast svojim komunikacijskim vještinama. Međutim, je li to baš tako moguće precizno i jasno odrediti? Ne nanosi li se time ženi određena nepravda? I nerazumijevanje? Još i ako se ženu pokuša objektivno i trajno označiti takvom? Postoje li iznimke i iskustva koja pokazuju i upućuju na drugačije? Ženine komunikacijske vještine i sposobnosti ne kvalificiraju je nužno za zločinca i grešnicu. Iako se znalo događati i misliti o njezinim komunikacijskim vještinama, sposobnostima i mogućnostima isključivo kao grešnim sredstvima privlačenja, zavođenja i navođenja na grijeh.

Kada je riječ o golotinji, izvještaj pripovijeda da su oboje otkrili da su goli. Je li se moglo iz toga zaključiti, i kako se došlo do zaključka, da je istočni grijeh zapravo grijeh protiv šeste zapovijedi, kojemu je „kumovala“ žena i njezin razgovor sa zmijom? I takvi su pristupi i tumačenja ženu karakterizirali i svodili na seksualni objekt koji treba ili strogo držati pod kontrolom ili pokušati, ukoliko je moguće, ukloniti ispred očiju muškarca kako ne bi izazivala požudu i strast. Nisu li takvi pristupi isuviše bili, i još uvijek jesu, jednodimenzionalni, površni i nedovoljno ne cijene i ne prepoznaju raznolikost, slojevitost i bogatstvo ženine osobnosti?

Jedno od svjedočanstva koje donosi Slimani iznosi žena koja je, upravo jer je bila svedena isključivo na seksualni objekt, preživjela najstrašnija i najodvratnija moguća iskustva od nasilja do silovanja. Nikada nije bila ni prepoznata ni vrednovana kao ljudska osoba. Kršćanstvo žene ukoliko se koncentrira isključivo na ženinu spolnost i njezinu seksualnost, i ne znajući i ne htijući snažno i duboko umanjuje i obezvrjeđuje njezinu osobu. Pitanje koje se postavlja jednom takvom jednodimenzionalnom kršćanstvu žene jest: Je li žena apsolutno i isključivo samo seksualno, odnosno spolno biće i ništa drugo? Ima li osobnost žene i druge kvalitete koje je manje pretvaraju u objekt, počevši od njezinog razuma, mašte, unutarnjeg života, pa sve do njezine sposobnosti za žrtvu i samodarivanje? Treba li sve ovo, može li i smije li biti svedeno isključivo na pitanje o njezinoj seksualnosti i spolnosti?

Tko je žena? Nekad je kršćanstvo žene znalo tako snažno i duboko objektivizirati ženu da je sve ono što se s njom i u njoj događalo svodilo na tri stvari: seksualnost, požuda i grijeh. Sve druge njezine sposobnosti i složenosti bile su ili zanemarene ili povezane s ovo troje. Trebalo je proći i trebat će proći još vremena prije nego se ne samo prihvati nego i u pozitivnom smislu „iskoristi“ sve ono što žena može i zna i ne tiče se strogo i isključivo pitanja o njezinoj seksualnosti i grijehu, koji je svodi na predmet izbjegavanja i držanja po strani od važnih zadaća u kršćanskom životu i svjedočenju. Jer žena u kršćanstvu nije i ne može biti svedena isključivo na seksualni objekt, požudu i grijeh. Takav odnos prema ženi, kako nam pripovijeda jedna od žena u jednom od eseja koje donosi Slimani, oduzima najveći dio ljudskosti (ako ne i svu ljudskost) ženi i njezinom ontološkom statusu ljudskog bića, osobe i čovjeka. U kršćanskom smislu i njezinom vjerničkom i teološkom statusu  Božjeg stvorenja i Božjeg djeteta.