Utorak, 5 srpnja

Čemu osveta

Ja sam možda nepotrebno iskren. I djetinje naivan. Maštam o zarastanju svih mojih rana. O sebi koji neću nositi nikakve ožiljke kao podsjetnike. Preobraženi ja. Vječnost kao sjećanje na rane loša je vječnost. I vječnost s ožiljcima nepodnošljiva je. Vječnost mora biti nešto bezvremeno. To što vrijeme liječi rane ništa ne govori o ožiljcima. Nema vremena koje njih može izliječiti bez obzira koliko bih mogao produžiti sebi život. Dođite k meni svi izmoreni i opterećeni, pozivaš kroz Pisma. Dođi k meni ti koji si ranjen i patiš od bojazni da tvoji ožiljci neće nestati. Čovjek čovjeka ne može ozdraviti od sjećanja na patnje i muke. Može olakšati. Nije isto patiti od nasilne i nametnute amnezije zbog svojih rana i roditi se kao preobraženi čovjek.

Tvoje rane poslije uskrsnuća ne bole. I njihovi ožiljci te ne muče. Nemaš želju osvetiti se čovjeku zbog razapinjanja. Nemaš ni najmanju potrebu osvetiti se masi koja ti se rugala pod križem. Kako si uspio pobijediti želju za osvetom? Znaš da se ja ponekad volim kao ranjeni pas povući i lizati svoje rane uvijek s mišlju da ću se moći osvetiti. I vrebam priliku da ugrizem najjače i najbolnije što mogu. Ugriz iz osvete koja dugo čeka svoj trenutak ostavlja dugotrajne rane i trajni ožiljak. Ja ne želim biti takav, ali to je od mene jače. Strast da se osvetim jer je povrijeđeno nešto što se zove moj ponos, ja ili ego. Takva strast održava u životu i pomaže preživjeti razdoblja bez smisla i usmjerenja. Kad mi ništa ne daje poticaj, osveta ostane kao motiv i razlog. Ja ne mogu ne željeti osvetu.

Opet, nije li moja strast za osvetom protivna mojoj molitvi da me u vječnosti oslobodiš sjećanja na rane i ožiljke koje su mi drugi nanijeli? Zar ne zaslužujem vječnost gdje će me moja osveta proždirati? Tko se osvete laća od vlastite mržnje gine, ako smijem drugačije protumačiti onu riječ Pisma: tko se mača laća od mača i gine. Slaba je moja vjera. Površna. Usputna. Infantilna. I neodrasla. To je vjera ljutitog djeteta. Nije vjera odrasla i ozbiljna čovjeka. Samog sebe podsjećam na dvojicu apostola braće koji su tražili mjesta sudaca u tvom kraljevstvu. Kako bih žarko želio imati tu moć da svakom koji me povrijedio i uvrijedio izreknem vječnu osudu. Ja bih svakog od njih koji su me makar krivo pogledali osudio na pakao. Puno propovijedam o milosrđu i oproštenju, ali primjećujem da u meni samom za njih nema mjesta. Zato ne podnosim baš najbolje onu nepravednu prispodobu gdje u vinograd dolaze i oni koji ništa nisu radili, a ti si i njima dao isto kao i nama koji smo cijeli život vinogradu posvetili.

Moje oko zaista je zlo jer si ti dobar i ne podnosim te jer sa svojim činiš što hoćeš. Tko si ti da umjesto mene oprostiš ranu i ožiljak koji mi je drugi nanio? Nemaš pravo i uskraćujem ti pravo da to činiš u moje ime. Ali, tko sam ja da ti određujem što ćeš činiti s onim što je tvoje? Moju strast za osvetom prati neizmjerna umišljenost. To je nepisano pravilo. Ja, koji maštam o osveti, umišljen sam u svoje mučeništvo. Uvijek sam ja taj koji je žrtva. Svi su prema meni nepravedni. I nepošteni. Nisu fer. Bližnji. Crkva. Ti. Iz mene progovara praznina povrijeđenosti čiju dubinu ni ja sam ne znam niti je mogu izmjeriti. Svi su mi krivi. U korijenu mog osvetničkog zla nekakva je skrivena i pritajena agresija koja me plaši. Ja bih, za razliku od tebe, sve uništio. I svijet i čovjeka. Nikome se ne bih smilovao i zbog jedne stabljike kukolja uništio bih svu pšenicu bez razmišljanja.

U Pismima čitam kako te prvo Abraham, a kasnije Jona pitaju što ćeš učiniti ako tamo nađeš barem jednog pravednika. Ti kažeš kako ćeš se smilovati. Ja im se ne bih smilovao čak i kad bi me Abraham i Jona uvjerili da su u tim gradovima svi pravedni. Ja ne bih išao u potragu za izgubljenom ovcom i drahmom. Pustio bih ih neka propadnu i tome bih se potajno nadao i molio na tu nakanu.

Ti nemaš pojma koliko je meni teško prihvatiti vjerovati u tebe zbog tog tvog nepopustljivog stava glede milosrđa i oproštenja za svakoga koji ti pristupa skrušena srca. Pa kako možeš opraštati i smilovati se? Moja potreba za osvetom plod je toga što nikad iskreno nisam stao pred tebe i tražio oproštenje za bilo što od onoga što sam zgriješio. Moja pravednost je kudikamo veća od pravednosti farizeja. Ja inzistiram na strogoj i apsolutnoj pravednosti za sve druge, osim za sebe. A za one koji su me povrijedili i ranili tražim od tebe da budeš puno više od Boga nad vojskama i silnog Boga. Ja tražim da budeš surovi i bešćutni Bog. Ja ne mogu podnijeti da bi prema njima bio Bog oprosnik, ja inzistiram da budeš Bog osvetnik. Kao da bi njihovo uništenje izbrisalo rane i ožiljke koje su mi nanijeli. Kao da mi nudiš tu mogućnost. Vječnost bez oproštenja. Vječni život u kojem ću se naslađivati svojom osvetom i patnjama koje sam nanio onima koji su me povrijedili.

Riječi Pisma ipak nisu po tom pitanju obećavajuće jer tamo negdje piše: pazi dobro jer mjerom kojom mjeriš tebi će se zauzvrat mjeriti. Ti nemaš ništa protiv da živim i razmišljam misleći samo na osvetu. U tome me ne možeš ni zaustaviti. Puštaš me da mjerim mjerom kojom će se meni zauzvrat mjeriti. Puštaš me da razmišljam kako uživam u boli onih koje sad i sam mogu raniti i osvetiti im se. Što bi ostalo od mene i od svih nas da si se ti odlučio osvetiti zbog Sinove boli na križu? Nije da nisi imao na to pravo. Možda si se i pitao, ali čemu osveta protiv čovjeka? Bog koji bi ostao sam u raju sa svojom osvetom jer njegova ljubav i milosrđe nisu mogli nadvladati njegovu želju da uživa u bolima i patnjama čovjeka. Niti bi to bio raj, a niti bi ti bio Bog.

Razumjet ćeš kad ti kažem zbog čega ti zavidim. Na toj nevjerojatnoj snazi da milosrđem pobijediš potrebu za osvetom za Sinovo ubojstvo i smrt. I ako među nama ima onih koji su uspjeli pobijediti nagon za osvetom makar su na nju imali pravo, nijednom od njih ne vjerujem kako su to uspjeli sami. U svakom svladavanju osvete uvijek su duboko umiješani tvoji prsti i ti sam. Kad Pismo veli da svojom snagom čovjek ne stječe pobjede, to je upućivanje i da čovjek svojom snagom ne svladava žeđ za osvetom, posebno kad bi ljudskim aršinima na nju imao pravo. Tko bi mogao odoljeti sirenskom zovu te ljudske pravednosti da se osvetim za rane i ožiljke drugom? Ja ne bih mogao i ne vjerujem da bi se u svom osvetničkom pohodu zaustavio sve dok ne bih namirio dug za svaku ranu i svaki ožiljak. A lista onih koje bih pohodio svojim osvetničkim gnjevom je zabrinjavajuće duga. I svakim danom se uvećava. I raste.

I baš kad se počnem spremati na jedan takav pohod koji sam dugo spremao, prvo čujem ono tvoje a čemu, sinko, osvetnički pohod, zar misliš da će ti od njega biti bolje. I ti me pozoveš. Dođi k meni ti ranjeni i povrijeđeni čovječe, dođi k meni ti ogorčeni čovječe i uči se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćeš istinski mir. Naći ćeš spokoj duši svojoj. I ja se na trenutak smirim i moja uzavrela osvetnička krv se umiri i ohladi. Ono tvoje čemu me sve češće tjera na ozbiljno razmišljanje o ispravnosti mog razumijevanja pravednosti, duga i kazne. Kad mi kažeš čemu bi vodilo da sam uništio svijet i tebe jer ste mi ubili Sina, čemu bi sve to vodilo i kakav bih to ja onda bio Bog? I činjenica da si me nastavio ljubiti i nudiš mi oproštenje i milosrđe, iako sam ubio i razapeo Sina, ponekad me do kraja razoruža u mojoj želji za osvetom. Čemu da se osvećujem kad se ni Bog meni ne želi osvetiti, nego me hoće spasiti i uzeti k sebi da i ja budem gdje je on? Čemu osveta pored jednog takvog milosrdnog Boga?

I tek tada u tom promišljanju otkrijem u sebi nadu kako jedan takav Bog istinski i potpuno može izliječiti moje rane i ožiljke koje su mi drugi nanijeli. Jedan Bog koji je samog sebe izliječio od želje za osvetom koju je čovjek zaslužio zbog svega što je tom Bogu učinio doista je Bog koji pruža duboki mir i mogućnost odustajanja od osvete. Takav me Bog može ozdraviti i pružiti mi vječnost bez osvete i njezinih paklenih muka i vrtloga, koje me od vremena do vremena obuzmu i oslijepe da ne bih vidio milosrdnog Boga koji se nada mnom ražalio i sažalio i koji mi se želi smilovati. I oprostiti mi. I koji me svaki put kad usplamtim osvetničkim gnjevom onako ispod glasa šaptom upita čemu, sine moj, osveta, zar misliš da će ti od nje biti bolje? I to me tvoje čemu, sine moj, zaustavi jer zoveš sinom onoga istog čovjeka koji je Sina ubio. I sve češće razmišljam o tvojim riječima čemu, sine moj, i počinjem polako shvaćati da je vraćanje k tebi i izlijevanje ranjenog srca i života pred tobom spasonosni put ozdravljenja. I nerijetko dok razmatram svoje rane i ožiljke molim ti se kroz pitanje: Čemu osveta, Oče moj, zar će mi od nje biti bolje?