Čovjekova pobuna protiv zla je krik nade. Suprotstaviti se zlu označava nadanje dobru. Iako se čovjekove pobune protiv zla nerijetko i nažalost ponekad okončaju još većim zlom, čovjek se ne prestaje nadati. I ne prestaje protestirati protiv zla. Nije teško razumjeti čovjekovu pobunu protiv zla. Protestirati protiv nepravde označava očekivanje pravednosti i pravde. Protestirati protiv mržnje označava nadanje postojanju vremena i svijeta u kojima mržnje neće biti. S druge strane ostaje tajna i misterij odakle čovjekova potreba da se buni i protestira protiv dobra. Pobuna protiv dobra kao svoj ishod ima neku tragediju. Katastrofu. Kataklizmu. Ponekad čovjek svojim vlastitim snagama može ponovo uspostaviti odnos dobra i osloboditi sebe i druge tragedije koju je izazvao pobunom protiv dobra. Ponekad ne može. Jer tragedija nadilazi čovjekove snage i mogućnosti.
Od svih tragedija koje su čovjeka pogodile smrt je najgora i najstrašnija. Prema nekim teološkim promišljanjima prvi ljudi prije pobune protiv Boga bili su čak i fizički besmrtni. Uživali su punu besmrtnost. Preobražen život kojega smo izgubili. U nekom trenutku njihove besmrtne egzistencije dogodila se pobuna protiv Apsolutnog dobra. Protiv Boga. U korijenu čovjekove pobune protiv Apsolutnog dobra leži ideja ili misao kako pobunom protiv dobra čovjek zauzima božansko prijestolje i sam postaje bog. Takvu je misao odnosa prema dobru kako nas izvještava Knjiga Postanka đavao predstavio čovjeku. Pobunom protiv dobra neće doći do tragedije, neće biti kataklizme, dapače, čovjek će postati bog.
Čovjekova pobuna protiv dobra nije okončana padom praroditelja. Nastavljena je kroz ljudsku povijest kao pokušaj čovjeka da sebe proglasi božanstvom. Čovjekovi neuspješni i bezuspješni pokušaji pobune protiv dobra odnosno svrgavanja Boga s mjesta božanskog i postavljanja samog sebe na mjesto Boga rezultirale su sve većim tragedijama i katastrofama čovječanstva i čovjeka. Tragedija koja povezuje povijesti i živote svih ljudi i civilizacija kojima su pripadali ili pripadaju bila je smrt. Smrt je zajednička svim ljudima. Čovjek je pokušavao i pokušava izbjeći tu presudnu i temeljnu tragediju ljudske egzistencije. Pokušava, ali ne uspijeva. Produžetak životnog vijeka čovjeka nije nikakva pobjeda nad tragedijom smrti. To je tek Pirova pobjeda i pokušaj da se nakratko odgodi neodgodivo i neizbježno. Čovjek je pokušavao i kao pojedinac i kao čovječanstvo. Obećavao je eshatologiju vječnosti samom sebi misleći da kad dosegne nekakav zemaljski raj automatizmom njegovog dostizanja smrt će prestati postojati. Međutim, čovjekovi eshatološki pokušaji pobune protiv dobra kroz ratove, genocide, masovna uništenja i ubijanja nisu rezultirala ničim drugim nego produbljenjem tragedije smrti. Umjesto da dosegne nekakav utopijski politički i društveni eshaton, čovjek je počeo i prije nego ga dosegne pobunu protiv dobra. Čovjekovi neuspjesi protiv tragedije smrti upućuju na mišljenje kako smrt kao zlo nije i ne može biti prirodna stvar za čovjeka. Ona ostaje prirodno neobjašnjiva.
Ako je tomu tako, ipak ostaje čuditi se čovjekovom ponašanju i djelovanju prema kojem smrt smatra nečim što prirodno pripada čovjekovoj egzistenciji. Kao da je čovjek oduvijek bio smrtan i predodređen za umiranje. Ali Sveto Pismo nas upućuje na otajstvo prema kojem je čovjek živio u stanju izvornog života s Bogom. Života bez smrti. Života bez umiranja. Što je život bez umiranja ako nije dio božanskog života i vječnosti? Međutim, netko je bio pametniji od čovjeka. Netko tko je znao da svaka pobuna protiv Apsolutnog dobra rezultira tragedijom. Đavao puno inteligentniji od čovjeka nudi čovjeku izuzetno privlačnu mogućnost. Zašto se čovjek ne bi pobunio protiv Apsolutnog dobra jer ako se pobuni sigurno slijedi pozitivan učinak? Čovjek će postati bog. I čovjek je pokušao. Pobunio se protiv Apsolutnog dobra. I tragično nastradao i posljedica njegove tragične pobune protiv dobra i danas je s nama. Smrt.
Pobuna protiv dobra ne mora rezultirati samo u onim tragičnim posljedicama koje čovjek svojom snagom može ispraviti i popraviti. Pobuna protiv dobra može rezultirati u katastrofi koju čovjek ne može nikakvim ljudskim moćima popraviti i izliječiti. Pobuna protiv Apsolutnog dobra, protiv Boga govori nam da dobro nije tek nekakav emotivni splet osobnih doživljaja, nego još više dobro je sam život, sama besmrtnost. U konačnici dobro je sam Bog. Ne postoji čovjekov napor koji može bez božanskog sudjelovanja i milosti osloboditi čovjeka tragedije smrti. Svi čovjekovi pokušaji kojima poboljšava život, produžuje ga, liječi i spašava još uvijek ga ne mogu osloboditi od smrti. Čovjek u sadašnjem stanju života nije vječan niti besmrtan. I kada čitamo u Svetom Pismu kako je đavlovom zavišću smrt ušla u svijet ne čitamo ništa drugo nego da je čovjekov grijeh pobuna protiv Apsolutnog dobra čiji je tragični ishod čovjekova smrt. Đavao je obećao laž i čovjek je u laž povjerovao kao da je istina.
Politička i društvena tumačenja pobune protiv dobra su redovito manjkava i nepotpuna. Jer im nedostaje objašnjenje odakle u čovjeku potreba da se pobuni protiv dobra? Politička i društvena tumačenja su važna i potrebna kada govorimo o čovjekovoj potrebi i zadaći da se buni i bori protiv svakog društvenog i političkog zla. Međutim, objašnjenje zašto pobuna protiv dobra ne može nikada biti trajno i potpuno političko, društveno, sociološko. Pobuna protiv dobra pripada teološkoj sferi jer pobuna protiv dobra pripada onom području egzistencije kojega se naziva misterijem zla. Jer ako postoji najgori oblik toliko perverznog zla koje je nemoguće objasniti ljudskim jezikom, onda je to zlo ona pobuna protiv Apsolutno čiste dobrote i ljubavi koju zovemo i vjerujemo da je Bog.
Tek ovdje u teološkoj sferi pokušaja objašnjenja odakle uopće u čovjeku mogućnost pobune protiv dobra susrećemo i kršćanstvo pobune kao teološki fenomen i teološko objašnjenje. U tom kršćanstvu pobune Isusovo uskrsnuće je, ako se smijemo tako izraziti, pobuna Boga protiv čovjekove pobune protiv dobra. Paradoks Božje pobune bila je i ostala neobjašnjiva ljubav prema pobunjenom stvorenju do mjere umiranja na križu za stvoreno. Kao da se čovjek protiv zla pobuni ne zlom kojim uzvraća, nego dobrim koje se predaje i umire. Odatle sve one Isusove neobjašnjive riječi i zahtjevi. Molite za one koji vas progone, ljubite neprijatelje. Već u tim riječima naslućuje se da je Božja pobuna protiv čovjekove pobune protiv dobra potpuno samopredanje Boga čovjeku da učini s njim što god želi, samo da ga spasi. Čak i da ga ubije, ako treba, što je čovjek i učinio.
Isusovo uskrsnuće je konačni ishod Božje pobune protiv čovjekove pobune protiv dobra. Uskrsnuće je jedini događaj koji je mogao i može nadići čovjekovu pobunu protiv dobra kojom je smrt kao tragedija svih tragedija ušla u čovjekov život i njegovo postojanje na zemlji. Ljudski gledano osim Boga nitko drugi nije ni mogao premostiti nepremostivi jaz provalije smrti između čovjeka i Boga. Uskrsnuće je temeljno i isključivo vjernički i teološki događaj novog života i povratak teološke kreposti nade u središte kršćanskog življenja. Kao vjernički događaj ono usmjerava čovjeka prema vječnosti i besmrtnosti. Uskrsnuće je stvarna i realna mogućnost spasenja čovjeka, pobuna Boga protiv čovjekove pobune protiv dobra. Uskrsnuće je ponuda vječnog i besmrtnog života.
S Uskrsnućem određena eshatološka pitanja su zatvorena i zaključena, a otvorena su nova. Kroz ta nova eshatološka pitanja, poput kako će izgledati preobraženi čovjek kada se jednom sve dovrši i umine o Kristovom drugom dolasku kršćaninu preostaje živjeti teološkom krepošću nade i Pavlovom mišlju ako Krist nije uskrsnuo uzalud je naša vjera. U ovoj Pavlovoj misli nema ništa političkog, društvenog, sociološkog, kulturološkog. Uskrsnuće je temeljno povijesni, vjernički i teološki događaj i otajstvo. Odakle u čovjeku potreba pobune protiv dobra? Kršćanstvo pobune kao vjerničko i teološko razumijevanje vidi grijeh i čovjekovu slobodu kao odgovor na ovo pitanje, dok u Uskrsnuću pronalazi stvarnu vjerničku i teološku nadu da je Uskrsnuće pobjeda nad tragedijom smrti koja je ušla u svijet i zahvatila čovjeka pobunom protiv Apsolutnog dobra, protiv Boga. Uskrsnuće je istovremeno i povijesna i vjernička i teološka i na poseban način otajstvena revolucija koja je okončala čovjekovu pobunu protiv Boga i otvorila čovjeku mogućnost da, iako još uvijek pobunjen protiv dobra, postigne besmrtnost i vječni život s Bogom.