Milost

U tome je jedna od čudesnosti milosti. S njom nikad nije prekasno. Ili prerano. S njom se može započeti čak i posljednjim sekundama i minutama života. Na njezinu čudesnost, veličinu, snagu i moć uvijek me podsjeti ono o vinogradarima.

Nitko gotovo ne dolazi u isto vrijeme. Neki misle kako su došli prerano, neki misle kako su došli baš na vrijeme, neki misle kako su stigli prekasno. Svi gledaju na sebe. Na trenutak kad su oni došli. Ili gledaju kad su došli drugi. I onda se uspoređuju. Mi smo u odnosu na one došli na vrijeme, oni su zakasnili. Ili obrnuto, oni su došli na vrijeme, a ne mi.

Malo tko obraća pažnju na stalnu prisutnost milosti. Uvijek je tu. Čovjek se za nju otvara ili zatvara pa ima osjećaj kako se milost kreće poput vremena kao da ima rok trajanja ili kao da će čovjeku umaći i nikad se više neće vratiti. Milost je uvijek negdje tu oko čovjeka. Uvijek prisutna u nastojanju da se čovjeku približi i u njega uđe.

Onima u vinogradu koji se spore oko pravog tajminga promjene života, obraćenja, kajanja, pokore i molitve još manje biva jasno što je milost kad im govoriš kako ti želiš dati svakome milost ako je čovjek traži i kako nema potrebe da bilo tko među njima bude zao jer milošću želiš grešnoga pridići. Ti želiš dati obilno svakome koji iskreno traži. I to ne samo u vrijeme i razdoblju povlaštenih vremena kad se međusobno pozivamo na promjenu života. Želiš to učiniti svaki dan u životu onoga koji traži i koji moli.

Gledajući na milost i njezinu neprekinutu prisutnost svaki dan je početak korizme, bilo da nam se to događa dok smo tek krštena djeca, bilo odrasli koji tek počinju tražiti Boga, bilo stariji koji na zalasku života u posljednjim sekundama i minutama otvaraju sebe za milost.

U tome je veličina i moć milosti. Njezina sposobnost darivanja potpuno novog početka životu koji iza sebe ima godine i desetljeća življenja i navika. Ponekad se pred milošću čovjek osjeti poput Nikodema pred Isusom koji se čudi kako je moguće da se čovjek ponovno rodi. Tako se i čovjek začudi pred milošću koja nečijem životu dadne novi početak, svuče s njega starog čovjeka i obuće ga u novog.

Naravno kako oni u vinogradu ponekad prigovaraju, zamjere, zavide i bivaju ljubomorni na takvu vrstu podjele zarade i dobitka. Međutim, treba pretpostaviti kako je bilo u vinogradu i onih koji su se znali radovati tome što je gospodar vinograda toliko širokogrudan da sve svoje posjedovanje i bogatstvo hoće podijeliti sa svakim tko se s njim pogodio i dogovorio oko cijene svog rada, znoja, truda i napora.

Čemu zavidjeti što gospodar vinograda u posljednjim trenutcima nečijeg života daje nekom čovjeku milost spoznaje kako je usprkos svemu još uvijek ljubljen od Boga? Ili čemu biti ljubomoran kad nakon godina i desetljeća lutanja gdje se činilo kako netko ne zaslužuje niti milost niti oprost, ugledamo to isto ljudsko lice, tog čovjeka kako zahvalno uzdiže ruke Bogu što ga nije napustio i zaboravio?

Možda je tek naš ljudski nedostatak to što ponekad ne možemo racionalno sebi objasniti ono o vinogradu gdje stoji kako gospodar vinograda hoće svakomu dati njegovu pošteno zarađenu plaću, ali ne na temelju naših shvaćanja, nego na temelju dogovora koje je gospodar sklopio s tim čovjekom.

Tako se nad nečijom samrtnom posteljom netko čak i sablazni kad čuje riječi odrješenja i oproštenja iako ljudski misli i razmišlja kako to nije pošteno i fer. Kao što se nekad neugodno iznenadimo kad susretnemo nekoga nakon godina lutanja i traženja misleći kako takvom i takvom nema pomoći, a sad ga vidimo uvjerenog kako je Bog vodio njegov život i njega samoga do spasenja.

Nedokučivi su putevi milosti. Kao što voda zna izbiti na najnepristupačnijim mjestima svojom tihom i upornom kapi, tako se i milost probije i do najudaljenijeg od Boga među nama, najgrješnijeg među nama. Nekad to milost učini u hipu, u jednom trenutku kao s onim radnikom koji dođe kad se vinograd skoro zatvara. Nekad to milost čini polako i tiho desetljećima kao onaj radnik koji je došao ujutro među prvima.

Ne treba zavidjeti Bogu, ne treba zavidjeti milosti, ne treba biti ljut, gnjevan, bijesan i osoran što milost Božja nekoga zahvati i promijeni njegov život i Bog ga vrati k sebi. Umjesto gledanja na sat kad je se došlo u vinograd, umjesto gledanja na kalendar koliko smo dugo u vinogradu krčimo, radimo, zalijevamo i sadimo možda je bolje promišljati one riječi koje gospodar izgovara nama koji smo ponekad začuđeni ili nezadovoljni rasporedom njegove milosti.

Ne treba moje oko biti zlo što je milost tako čudesna, velika i moćna, i ako je moguće radije biti istinski sretan i radostan što gospodar vinograda hoće dati milosti u izobilju onomu koji ga istinski traži i na kraju pronalazi.