Kršćanstvo suosjećanja

Kršćanstvo suosjećanja


Čovjek zvan Ove Fredrika Backmana čini se kao crna komedija ili bi barem ekranizacija romana mogla biti u takvoj formi. Priča o čangrizavom samcu Oveu koji bez političke korektnosti svemu i svima oko sebe govori ono što misli, zanimljiva je priča. Backmanov Ove je neuspješni samoubojica. Tako bi ga se moglo najkraće opisati. Pri pokušaju vješanja puca konop, što autoru romana pruža priliku da provocira kvalitetu proizvoda koje prodaje Ikea. Pri pokušaju da se otruje ispušnim plinovima, Ovea sprječava jedna Iranka udana za Šveđanina, a pri pokušaju samoubojstva puškom sprječavaju ga dva živopisna lika – Džimi i Mirsad.

Međutim, ostavljajući po strani genijalni humor kojim Backman pripovijeda o životu čovjeka po imenu Ove, priča je daleko tužnija i ozbiljnija. Ona je izražena u jednoj od rečenica romana gdje čitamo kako je Ove umro onog dana kad je umrla i Sonja, njegova žena. Ne samo da je Sonja umrla od raka, nego je nekoliko godina ranije dok su bili na odmoru trudna teško nastradala u prometnoj nesreći i izgubila dijete. Ove je čovjek koji se hrani vlastitim bijesom, bijes ga održava na životu sve do trenutaka kada se odlučuje ubiti. Ove je čovjek koji ne odustaje. Planiranje samoubojstva je metodično, temeljito i Ove mu pristupa bez ikakvog straha. Sve što želi je ponovo biti sa svojom ženom.

Ove je dvojaka osobnost. Prožimaju ga ne-odustajanje i odustajanje. Ne-odustajanje od samoubojstva, odnosno upornost kojom Ove nastoji okončati vlastiti život upućuje na posvemašnju usamljenost i potrebu za onim biti potpuno i apsolutno sam. Odustajanje od samoubojstva i promjena odnosa prema životu događa se pod utjecajem dva neobična lika. Jedna tvrdoglava mačka i bezazlena trogodišnja djevojčica ulaze u njegov svijet i polako uvlače i druge likove u njegov život pri čemu ne zvuči nepoznato misao kako nije dobro da čovjek u teškim trenutcima života bude i ostane sam.

Kršćanski život, ili bolje reći odnos prema Bogu nerijetko se kreće unutar tog procesa ne-odustajanja i odustajanja od Boga, ovisno već o tome kakvu je tragediju i patnju čovjek iskusio. Prepušten sebi i ostavljen na vjetrometini nemogućnosti da prihvati i objasni tragediju, kršćanin se razvija slično načinu na koji Backman razvija lik Ovea u romanu. I kod kršćanina kao i kod Ovea sve počinje s bijesom i kulminira posvemašnjim prijezirom prema svemu što čovjeka okružuje. Smrt supruge Sonje Ovea je pretvorila u  izrazito neugodnog čovjeka jer se nemoć pretvorila u bijes koji je obuzimao Ovea pri najmanjem susretu s drugim ljudima. Tek su jedna neobična mačka i trogodišnja djevojčica uspjele s vremenom otopiti Oveov bijes i pokazati mu mogućnost drugačijeg pogleda na život i odnos prema vlastitoj tragediji i gubitku.

Nije strano kršćaninu iskusiti bijes protiv Boga jer ne može prihvatiti gubitak, još mu je manje nepoznato kako se početni bijes protiv Boga može pretvoriti u stabilnu i čvrstu mržnju u odnosu na sve što je povezano s Bogom, od institucije do ljudi. I kršćanin ima razdoblja dubokog ne-odustajanja od bijesa, pa čak i mržnje protiv Boga, i ako ostane u tome sam, usamljen i prepušten sebi, nažalost njegova mržnja pretvorit će se u snažan i dubok stav. Odustati od bijesa na Boga ponekad je nemoguće bez susreta s drugim kršćaninom i kršćanima, onima koji su doživjeli sličnu tragediju i gubitak i mogli bi čovjeku pružiti drugačiji pogled i uvid u ono što čovjeka u dubini bića strašno muči, progoni i razdire.

Ulazak mačke i djevojčice u Oveov život događa se u trenutcima kada Ove čvrsto vjeruje kako je samoubojstvo jedino rješenje njegove unutarnje muke. I na samom početku Ove neće bitno mijenjati svoju namjeru i plan oko samoubojstva. Međutim, ono što se događa s njegovim odnosom prema samoubojstvu događa se skoro nečujno i nevidljivo. Mačka se polako od lutalice useljava u njegovu kuću, a trogodišnja djevojčica od napasti i dosade postaje ljudsko biće koje u sebi nosi dovoljno topline da Ovea vrati s ruba ponora kojim se kretao.

Kršćaninu se može dogoditi slično, nečujno i nevidljivo netko drugi može ući u njegov život očaja. U nekom trenutku netko tko je kršćaninu stranac postaje blizak i pomalo kršćanina odvlači od ponora u koji se želio baciti. Ne-odustajanje i odustajanje kao odnos između kršćanina i Boga generiraju fenomen koji se najlakše može opisati kao odnos između bolesno snažnog egoizma i prihvaćanja gubitka uz pomoć drugog i drugih. Bolesno snažni egoizam je stanje u kojem kršćanin razvija i živi snažan otpor i pobunu protiv Boga, koja dovodi i do mržnje, jer ne samo da ne može prihvatiti tragediju, nego kršćanin a priori odbija bilo kakvu mogućnost objašnjenja preko drugih kršćana i njihovog tragičnog iskustva patnje i boli. Bolesno snažni egoizam se javlja kao nekakva vrsta psihološkog mazohizma gdje čovjek uživa biti žrtva osvetničkog i strašnog Boga i zatvarajući se potpuno u sebe i svoju patnju i bol optužuje Boga kao krvnika i okrutnika.

Ti si kriv za sve je nerijetko način kako se odnos prema vlastitoj tragediji polako pretvara u mržnju protiv Boga. Na suprotnoj strani je prihvaćanje gubitka uz pomoć drugoga ili drugih, stanje u kojem čovjek dopušta da drugi kršćani uđu njegov život sa svojim bolima i patnjama i pokažu mu svojim življenjem kako su usprkos svemu uspjeli pronaći razlog i motiv da žive i vjeruju. Međutim, prije negoli se dospije do puštanja drugih da nam se približe mora se slomiti vlastiti egoizam koji u nama egzistira kao uvjerenje da smo mi najveće žrtve jednog šutljivog, prepredenog, nemilosrdnog i okrutnog Boga u kome ne postoje iskustva ljubavi, dobrote i milosrđa.

Zarobljeni i zadojeni egoizmom uzdižemo ga kao neku vrstu svetačkog stava prema Bogu i odlučujemo se samo-proglasiti  žrtvama njegove surovosti i bešćutnosti i što dublje tonemo i propadamo u usamljenost sve manje u nama ostaje sposobnosti i prostora da drugi kršćani uđu u naš život i pomognu nam nositi i prihvatiti teret tragedije i gubitka. Jednom kada se potpuno zarobimo u sebe, moć i vlast nad nama preuzet će bijes protiv Boga i svih, i s vremenom će prerasti u snažnu mržnju i više neće biti moguće osloboditi se onoga što će nas iznutra razoriti i pretvoriti u ljudsku i moralnu ruševinu. I neće biti moguće izbjeći takav ishod ukoliko se čovjek ne otvori drugim ljudima koji će svjedočenjem svoje boli i razloga zbog čega i dalje žive usprkos patnji spasiti čovjeka od posvemašnjeg očaja.

Backmanov Ove je paradigma onoga što možemo opisati kao nemogućnost samostalnog opstanka u svijetu ljudi nakon tragičnih iskustava i gubitaka. Čovjek koji je doživio, proživio i preživio tragediju treba druge ljude kako bi ponovno otkrio smisao života i dokučio postojanje drugačijeg horizonta budućnosti koji, prožet patnjom, nije do kraja njome opterećen i zarobljen. Tu u trenutku bijesa i mržnje protiv Boga, u trenutku kada se kršćanin snažno opire i odbacuje bilo kakva nastojanja drugih da mu se približe i uđu u njegov život rađa se kršćanstvo suosjećanja, kršćanstvo koje se rađa unutar zajednice koja kršćanina pridiže i hrabri da se pokuša izboriti sa svojom patnjom.

Kršćanstvo suosjećanja nije prazno pametovanje o tome kako treba sve trpjeti i podnositi jer Bog zna i ima plan s čovjekom, u pitanju je egzistencijalno susretanje stvarnih i konkretnih kršćana, ljudi od krvi i mesa koji, pritiješnjeni vlastitim patnjama, još uvijek u sebi nose dovoljno vjere da pridignu i rasvijetle život čovjeka koji je zapao u duboku i strašnu tamu. Svi sporedni likovi Backmanova romana su kršćani suosjećanja koji strpljivo, tiho i neprimjetno okružuju Ovea kako bi ga spasili mraka u koji je zapao nakon smrti supruge. I ništa ne bi mogli učiniti za njega da se sam Ove nije malo-pomalo počeo otvarati za susret s njima, koji ga na kraju vraća u život i odvaja od samoubojstva.

Kršćanstvo suosjećanja nije skok vjere, nije neobjašnjivi prijelaz od nevjere do obraćenja, nije lagano i nonšalantno kretanje od grijeha do oproštenja, ono je bolan i težak proces ponovnog otkrivanja razloga i motiva za život i vjerovanje uz pomoć svjedočanstva onih koji su već prošli taj neugodan i trnovit put i na tom putovanju ne biti otvoren za pomoć drugih znači sebe osuditi na neuspjeh i krah. Kršćanstvo suosjećanja nije razdoblje optuživanja, razdoblje straha i moraliziranja, ono je vrijeme krhke i nestabilne čovjekove egzistencije i unutarnje borbe sa samim sobom, kada je najvažnije pokušati otvoriti se drugom i njegovom nošenju križa, razdoblje kada se pokušava vlastiti križ prihvatiti jer netko pored mene svjedoči kako križ nije motiv i razlog da se do kraja odustaje od sebe i svog postojanja.

Kršćanstvo suosjećanja je tiho, neprimjetno, nevidljivo, strpljivo i njegova najpoznatija evanđeoska manifestacija je oproštenje desnom razbojniku, čovjeku kojega je Krist cijeli njegov život strpljivo i nenametljivo čekao dok je ovaj mrzio i bio protiv Boga. Ali čak i u tom evanđeoskom događaju sve bi završilo tragično da se desni razbojnik nije otvorio za drugoga, za Krista jer da je kojim slučajem ostao usamljen i zarobljen u sebe i svoju tragičnost i zlo, Krist bi bio nemoćan. Kršćanstvo suosjećanja je neugodan trenutak za kršćanina jer se treba otvoriti u svoj svojoj tragediji i boli drugom za kojega nerijetko misli da je upravo on (Bog) uzrok patnje i zato ima smisla da se u kršćanstvu suosjećanja otvaramo prvo drugom kršćaninu, a onda s vremenom i Bogu, jer ga je vjerojatno Bog poslao u naš život da nam posvjedoči Boga, kao što je Backman poslao mačku i djevojčicu Uveu da mu posvjedoče da na svijetu još uvijek ima ljudske topline koja nije opterećena i ranjena bijesom i mržnjom, makar je ta ljudska toplina i sama doživjela slično tragično iskustvo kao i Uve u smrti voljene supruge Sonje i nerođenog djeteta.