Subota, 4 prosinca

Kršćanstvo šutnje


U romanu Šutnja japanskog pisca Shusaku Enda koji govori o progonu kršćana u Japanu ima jedna scena koja se događa u zatvoru blizu Nagasakija. Mladi isusovac Sebastian Rodriguez koji je već duže vremena u zatvoru susreće svoga učitelja Kristobala Ferreiru koji je „otpao“ od vjere i sada živi kao Japanac. Ferreira uvjerava svoga učenika da pogazi fumie (Kristov lik urezan na drvenoj podlozi). Kada Rodriguez odbija Ferreira mu objašnjava kako je „otpao“ od vjere. Rodriguez koji je boraveći u ćeliji redovito noću slušao zvukove poput hrkanja i groktanja bio je uvjeren da su u pitanju stražari. Međutim, Ferreira mu otkriva da nisu u pitanju stražari, nego da zvukovi koji dopiru do Rodrigueza pripadaju kršćanima koje okrutno muče tako što ih svežu naglavačke i pored uha im probuše ranu iz koje se krv slijeva u nos i usta zbog čega ljudi umiru u teškim mukama gušeći se u vlastitoj krvi.

Ferreira je boraveći u istoj ćeliji godinama prije Rodrigueza odlučio pogaziti Kristov lik kako bi spasio mučene. Rodriguez u nekom trenutku čuje glas u svojoj glavi koji mu govori neka slobodno gazi Kristov lik na drvenoj pločici jer je Krist došao da ga gaze i da bude gažen. Tako Rodriguez postaje „otpadnik“ od vjere poput svog učitelja. Sebastian Rodriguez koji dolazi oduševljen idejom mučeništva u Japan vrlo brzo susreće se s jednim mučnim pitanjem. Najčešće pitanje se javlja kada biva svjedokom okrutnog mučenja već ionako izmučenih i izranjenih japanskih kršćana. Pitanje o Božjoj šutnji.

U nekoliko navrata Endo intenzivno oslikava unutarnju borbu Rodrigueza sa samim sobom i njegov duboki strah da iza Božje šutnje stoji besmisao i ništavilo. Zato se Rodriguezu riječi koje čuje u svojoj glavi i koje pripisuje Kristu gazi jer sam došao da me zgaze i da budem zgažen doimaju nemoguće. Spasonosno je to što Bog ne šuti, ali je nevjerojatno da ono što Bog izgovara udara na same temelje Rodriguezove vjere. Krist progovara tako što od njega traži da ga izda. Pitanje Božje šutnje koje se javlja kroz gotovo cijeli Endov roman završava se događajem u kojem Bog progovara protiv samog sebe, u kojem Bog ne samo dopušta nego aktivno traži od Rodrigueza da ga ponizi gazeći njegov božanski lik.

Na jednoj strani Endo postavlja nerazumijevanje i gnušanje službenih isusovačkih predstavnika koji svoje središte imaju u Indiji, u gradu Goi. Na drugoj strani su dvojica „otpadnika“ koji su gaženjem fumie postali apostate, iako su spasili živote onih koji su bili mučeni. Gaženje fumie japanski upravitelj Inoue objašnjava Rodriguezu kao strogo formalni čin. Dovoljno je staviti nogu na Kristov lik i sve je svršeno. Nema progona. Nema mučenja.

Do kraja romana Endo opisuje odnos Ferreire i Rodrigueza koji ostaju u Japanu kao uposlenici japanske uprave kao mješavinu osude, mržnje, sažaljenja i nepodnošljive samoće. Opisujući njihov odnos Endo (inače japanski pisac katolik) zna da se nalazi pred jednim nerazrješivim čvorom: kada Bog konačno prestane šutjeti i odluči progovoriti zašto traži od nas da učinimo nešto što podriva temelje našeg vjerovanja kao što je to bio događaj s Abrahamovim žrtvovanjem Izaka? Zašto Bog traži da učinimo nešto što nitko neće razumjeti, dapače mogućnost je da ćemo biti osuđeni i izopćeni kao otpadnici od vjere prilično sigurna? Svojim romanom Endo nam predstavlja jednu širu sliku vlastitog razumijevanja Boga i kršćanstva. Sam će negdje napisati kako mu je katoličanstvo navučeno kao odijelo koje nikad nije uspio isprobati na pravi način i kako ga se nikad nije mogao osloboditi kao zreo čovjek koliko je bilo stopljeno s njim.

Pitanje Božje šutnje nije nova tema u kršćanstvu. Međutim, postoje različiti pristupi toj šutnji. Kontemplativni pristup Božju šutnju promatra u odnosu prema mističnom iskustvu, u odnosu čovjekovih duhovnih i intelektualnih mogućnosti prema Bogu. Ali šutnja Boga o kojoj piše Endo je intenzivno mučna i teška. Bog šuti u trenutcima patnje, muke, gubitka života, prijetnje, ponižavanja. I tu šutnju kao pitanje vjere Endo stavlja u usta Rodrigueza kada ovaj promatra smaknuće jednog starca kršćanina kojemu samuraj odsijeca glavu. Scena se događa u dvorištu zatvora koje Rodriguez svaki dan promatra kroz rešetke prozora. Starac biva nemilosrdno pogubljen dok se čuju ptice, voda kako teče i Rodriguez nikako ne može pojmiti zar će sve ostati isto na smrt jednog bolesnog i nevinog starca. Zar Bog neće pomoći?

Kršćanstvo šutnje o kojem piše Endo je izrazito surovo i brutalno i napreže čovjekovu vjeru do nepodnošljivih granica izdržljivosti, čak i do mogućnosti njezinog gubitka. Iz tog razloga Rodriguez kroz cijeli roman sebi postavlja pitanje o Judinoj izdaji Krista pitajući se zašto je Bog šutio i je li mogao spasiti Judu od vješanja čak i nakon što je izdao Krista?

Kršćanstvo šutnje o kojem Endo piše naturalistički realno kao kršćanstvo u kojem umiru nevini i nemoćni dok Bog ništa ne čini otvara nikada do kraja odgovoreno pitanje: je li Bog nemoćan pred zlom? Endov roman je na trenutke uznemirujući. Ne toliko zbog opisa mučenja, nego još više zbog agonije kroz koju prolazi lik Rodrigueza dok pokušava odgonetnuti zašto Bog šuti i ne pronalazi odgovor. I odgovor koji se na kraju javlja je blasfemija za Rodrigueza. Bog od njega traži da ga se odrekne kako bi spasio živote drugih. Bog od njega traži da se odrekne Boga kojega se drugi nisu odrekli i upravo zato bivaju mučeni jer se nisu htjeli odreći.

Stječe se dojam da Rodriguez i Ferreira simboliziraju Judin potez. Izdati Boga da bi se spasili drugi kao što je učinio Juda. Zašto onda Endo kojemu je događaj Judine izdaje motiv koji se provlači kroz cijeli roman (lik izdajnika Kićiđira koji Rodrigueza prokazuje i izdaje neodoljivo podsjeća na događaje s Judom) odustao od recimo scene u kojoj bi Rodriguez i Ferreira poput Jude izvršili samoubojstvo? Moguće je da Endo u kršćanstvu šutnje vidi prisutnost milosti koja ne dopušta konačno razdvajanje Boga i čovjeka.

Rodriguez i Ferreira prožeti mržnjom jedan prema drugom, sažaljenjem i neopisivom samoćom istovremeno bivaju i tragičari i junaci. Junaci za sebe jer znaju da su odricanjem od vjere spasili druge, tragičari za svoj red jer su otpali od vjere. Endo postavlja skriveno pitanje: jesu li njih dvojica stvarno otpadnici od vjere? Kad bi bili apsolutno otpadnici morali bi izvršiti samoubojstvo jer za njih nema spasenja. Ako nisu, ako postoji i najmanja nada za spasenje onda to ne smiju učiniti. Tako ova dva lika nastavljaju živjeti svoj život u napetosti i samoći  svjesni da još uvijek preostaje milost kao mogućnost spasenja. Iako Endo ne piše o milosti, ipak se čini da na kraju romana u zraku ostaje neodgovoreno pitanje: Je li milost jača od njihovog otpadništva? Ipak su spasili živote drugih odricanjem od Boga.

Kršćanstvo šutnje je zapravo neka vrsta nejasne granice koja postoji u odnosu između čovjeka i milosti kada čovjek naginje vjeri kako je milost možda ipak jača čak i od njegove nevjere. Kršćanstvo šutnje rađa se u onim okolnostima našeg života kada ne možemo prihvatiti Božju šutnju pred zlom koje trpimo. Bolest, umiranje, stradanja koja se nama osobno događaju kroz svakodnevni, obiteljski život mogu čovjekovu vjeru napregnuti do nesnosnih granica kada čovjek počinje sumnjati u Božje postojanje. Zašto Bog šuti u takvim trenutcima?

Ako je Božja šutnja nepodnošljiva i zbog te šutnje prestanemo vjerovati ima li milosti za nas, možemo li se nadati spasenju? Endo nema odgovor. Opisuje kršćanstvo šutnje kao nesnosnu tjeskobu, muku, nutarnju patnju i strašnu osobnu samoću, jer kako istovremeno vjerovati u Božju šutnju onda kada čovjek umire, teško i nesnosno pati i nema odgovora s neba na čovjekov vapaj. Još je strašnije da u kršćanstvu šutnje Bog sam traži od Rodrigueza da prestane vjerovati i da ga odbaci kako bi spasio druge ljude. Gdje je granica čovjekove vjere i Božje šutnje? Dodiruju li se negdje ili ne? I ako se dodiruju, dolazi li taj kontakt prekasno za čovjeka, ili ipak milost ostavlja mogućnost premošćivanja nepremostivog jaza između nevjere i milosti?

Endov roman istovremeno je snažan i uznemirujuće prožet tjeskobom. Stavlja nas pred pitanje ili iskustvo pred kojim se ili možemo naći ili smo već bili ili ćemo možda biti: zašto Bog šuti onda kada najviše patim i nemam izlaza? Moram li prestati vjerovati kako bi progovorio kao što je to bilo iskustvo Sebastiana Rodrigueza? Kršćanstvo šutnje je u konačnici mučno iskustvo i neodgovoreno pitanje iz čovjekove perspektive. Iz Božje perspektive znat ćemo tek u onostranosti. Možda kako, zaključuje Endo, Bog nikada ne šuti, nego mi ne želimo čuti način što i kako govori, jer umiranje, smrt, mučenje i patnja nikako se ne doimaju kao ono kroz što Bog govori.

Možda Bog, da bi nam olakšao svoj govor, dopušta da ga odbacimo i zaboravimo kako bi nas ponovo pronašao kasnije pred kraj života? Na ovo pitanje redatelj Martin Scorsese daje nedovršen odgovor u ekranizaciji Endovog romana. U završnoj sceni filma Rodriguezu, čije tijelo treba biti spaljeno prema budističkim običajima, prilazi njegova žena i krišom u njegove ruke stavlja maleni drveni križ. Je li taj drveni križ uvijek bio s Rodriguezom i je li Rodriguez vjerovao u milost nakon svega? Ili je njegova žena vjerovala za oboje? U Endovom romanu te scene nema. Kršćanstvo šutnje tako ostaje vjernička dilema svakog od nas kad se nađemo pred bolom, patnjom, umiranjem, smrću, poniženjem, vrijeđanjem: zašto Bog šuti? Šuti li Bog ili ne u takvim trenutcima našeg života? Ako prestanemo vjerovati zbog Božje šutnje ima li još milosti za nas? Možemo li vjerovati? Smijemo li se nadati?