(Ne)poštovanje mrtvog tijela
Nečija smrt je trenutak ozbiljnosti. Trenutak tišine. Trenutak zahvalnosti za svoj i njegov ili njezin život. Trenutak razmišljanja o vlastitoj smrti. To je i trenutak gdje se sebe preispituje. Trenutak u kojem se, ako treba, i iskreno kaje i žali zbog toga što se prema pokojnom za života nije pružilo ono što bi trebalo pružiti uvijek i onda kad je to teško, od ljubavi do razumijevanja i svega onoga što nekomu dugujemo jer smo svjesni da smo mu to propustili pružiti. Nečija smrt trenutak je poštovanja. Onog poštovanja koje nad odrom mrtvog ništa ne govori, ništa ne čini, samo dostojanstveno šuti i moli. Poštovanja koje čovjek osjeća čak i onda kad činjenici i trenutku smrt ne pridaje nikakvu drugu važnost i značenje osim pukog biološkog postojanja koje je dočekalo svoj prirodni svršetak.
Gledajući gomilu koja bez ikakvog poštovanja i dostojanstva mobitelima pristupa tijelu pape Franje i slika ga kao da je u pitanju izložba mrtvih, a ne tijelo čovjeka, bio on papa ili netko drugi, i tako od njegovog tijela otima i ono malo dostojanstva i poštovanja koje zaslužuje i koje mu je preostalo, čovjek se ne može ne zapitati, bio vjernik ili ne, hoće li sada mrtvo tijelo pape Franje biti nekakav puki predmet koji se, bez poštivanja bilo kakve privatnosti nečije smrti, izlaže očima tolikih, i gdje je nestao taj osjećaj poštovanja pred tijelom pokojnika.
Gdje je tu i svijest i osjećaj nekih vjernika koji umjesto pobožne i tihe molitve pred njegovim odrom, umjesto molitve, iz svojih džepova, ruksaka i jakni vade telefone i bjesomučno slikaju kao da bi tijelo pokojnog pape moglo naglo negdje odjednom nestati i više ne biti dostupno za to izrabljivanje smrti i mrtvog tijela, odakle je odsutno svako poštovanje i obzir prema njegovoj smrti.
Otužno je gledati tu pomalo i nekulturnu i bezobzirnu gomilu „kršćanskih i katoličkih“ paparazza koji svojom nepristojnošću, nekulturom i neuljudnošću sablažnjavaju one pobožne i dobronamjerne ljude koji su došli, bez ikakve pompe i želje da istaknu sebe, iskazati posebnu zahvalnost papi Franji.
Kako ne biti ogorčen na pretvaranje smrti pape u nekakav morbidni spektakl plesa mrtvih koji će se možda uskoro pojaviti na mnogim profilima diljem bespuća interneta i tko još normalan, ako i normalnih ima, objavljuje sliku sebe živog i pokojnika na istom mjestu u želji da tom morbidnošću pokaže poštovanje njegovom tijelu, njegovom životu i djelovanju.
Žalosno je promotriti u što se na kraju zamalo pretvaraju izrazi poštovanja pred njegovim odrom i teško bi bilo, unatoč kojekakvim tumačenjima i shvaćanjima, ustvrditi kako bi i on sam bio za to da se od njegovog mrtvog tijela pravi cirkus i spektakl, koji oni koji su odgovorni očito ili ne znaju zaustaviti ili ne žele ili ga nisu predvidjeli.
Gledajući ta naguravanja i naslikavanja oko mrtvog tijela pape pobožan vjernik ne može ne osjetiti ništa drugo doli tugu što se, izgleda, potpuno izgubio onaj dobri i ozbiljni ljudski osjećaj poštovanja pred nečijom smrću i što je jedan ružni i sablažnjivi turizam smrti, gledajući sve te silne bljeskalice, ušao i u jedan takav sveti prostor kao što je bazilika Svetog Petra u Rimu.
