Petak, 23 listopada

Anksiozno kršćanstvo


Kada će nastupiti kraj svijeta je mnogima zanimljivo pitanje. Svatko nastoji pomoću različitih mehanizama i predviđanja od religijskih do znanstvenih dati konačan odgovor. Neki određen datum i godinu kada će sve što postoji nestati. Apokalipse su s razlogom najčitanija literatura i u religijama i književnosti. Kozmički znakovi (pomrčine, kretanja planeta, pojava kometa) često se uzimaju kao skori kraj svijeta. „Istraživači“ kraja svijeta svoju najavu sudnjeg dana utemeljuju u nekim samo njima poznatim „tehnikama“ čitanja religijskih tekstova gdje brojevi imaju najprivlačniju ulogu (sjetimo se samo broja 666 i njegove masovne upotrebe u književnosti i filmu) kojima se egzaktno i matematički dokazuje kada će nas sve uništiti oganj i sumpor.

U novije vrijeme pojavio se nemali broj „predviđanja“ kraja svijeta koji dolaze iz samog kršćanstva. Samoizabrani i samoproglašeni „proroci“ sveopćeg suda obilno koriste kršćanski kontekst (jezik, simboliku, znakove) kako bi svojoj „eshatološkoj“ poruci dali privid ozbiljnosti i kršćanske autentičnosti. Nemali broj „vidjelaca“ u svojim privatnim pisanim i govornim „apokalipsama“ koristeći se najneobičnijim matematičkim računanjima već su „prorekli“ da je recimo papa Franjo posljednji papa i da nakon njega slijedi propast ili da je neka pomrčina Sunca ili Mjeseca onaj posljednji znak vremena pred uništenje svega.

Širenju ovih neobičnih i neuvjerljivih „eshatologija“ doprinosi i virtualni svijet socijalnih mreža gdje na svakom koraku dobijete „eshatološku“ poruku koja putuje svijetom „od samog stvaranja“ i ukoliko izbrišete poruku uskoro kada dođe strašni sud bit ćete izuzeti iz spasenja makar ste cijeli život živjeli i živite kao dobar i pobožan kršćanin. Ili vas zapljusnu bombastični i spektakularni naslovi „apokalipsa“ koje u svom naslovu uvijek imaju riječi poput zadnja, posljednja, šansa, strah, osveta i koje su često loše gramatičke i jezične kvalitete, ali koje se obilno i redovito čitaju od strane kršćanske čitalačke publike.

Ova pojava nekih čudnih i fantastičnih privatnih „apokalipsa“ spada u pojavu koju možemo generički nazvati anksioznim kršćanstvom. Anksiozno kršćanstvo je psihološki fenomen, oblik bilo pojedinačne bilo kolektivne histerije ili neuroze prema kojoj je kraj svijeta odmah tu iza ugla, jer su ga „predskazali“ različiti „proroci“ i „kozmički znakovi“, ili kraj svijeta putuje od vječnosti preko neke poruke najčešće sadržaja: ova poruka je namijenjena isključivo Vama, nju su prenijeli proroci i vidioci od Noe do Ivana apostola, otkrivena je proroku ili vidjelici koji želi da se spasite; podijelite poruku kako bi se lanac spasenja produžio, a ukoliko poruku izbrišite na sudnjem danu bit ćete posebno osuđeni od Boga i Krista zbog grijeha nevjere u njihovu poruku koju oni upućuju preko proroka ili proročice N. N.

Anksiozno kršćanstvo funkcionira kao mehanizam izrazite i nezdrave napetosti i straha pred budućim spasenjem i kao mehanizam spasenja izabranih ili odabranih pojedinaca. Anksiozno kršćanstvo svoju privlačnost crpi iz nedokazane ideje kako je spasenje predviđeno za točno određen broj ljudi s imenom i prezimenom dok su svi drugi iz spasenja isključeni. Anksiozno kršćanstvo ne može prihvatiti Krista kao Spasitelja svega stvorenja jer je takav Krist previše darežljiv i previše milostan. Ono vjeruje i prihvaća Krista koji dolazi da spasi isključivo njih anksiozne kršćane, dok svi drugi ljudi i kršćani ne zaslužuju spasenje i ne smiju biti spašeni.

Anksiozno kršćanstvo ne prihvaća i ne vjeruje u Crkvu kao opći sakrament spasenja niti prihvaća stav Crkve da je kraj svijeta, konačni sveopći sud događaj koji se iščekuje vjerom i nadom. Crkva se u svom razumijevanju kraja svijeta drži one Isusove evanđeoske upute kako nitko ne zna kada će doći kraj, ni Sin, nego samo Otac i potvrđuje vjeru u Kristov ponovni dolazak, ali ne predviđa niti matematički izračunava njegov datum, jer o tome ne zna ništa.

Anksiozno kršćanstvo ide obrnutim smjerom. Predviđajući kraj svijeta na točno određen datum i dan ono sebe pretpostavlja božanskom planu spasenja i božanskom znanju. I dok sam Isus tvrdi izričito da nitko ne zna dan suda osim Oca, anksiozno kršćanstvo oduzima Bogu privilegij znanja, spoznaje i plana spasenja i predviđa datum kraja svijeta, čime Krista i njegovo djelo u povijesti spasenja čini nerazumljivim i neshvatljivim.

Vjerničko-razumski pristup posljednjem sudu promišlja taj događaj u kontekstu cijele povijesti spasenja od stvaranja do Kristova uskrsnuća i vjernički se nada spasenju pri tom razumski shvaćajući da neki događaji povijesti spasenja ostaju otajstvo ili tajna za čovjeka, čak i za samu Crkvu.

Ako je nešto otajstvo spasenja ne znači da Crkva u njega ne vjeruje ili ga ne priznaje, nego Crkva onom svojom zdravorazumskom komponentom doseže do spoznaje da događaji poput posljednjeg suda ne mogu biti egzaktno opisani kao ovostrani povijesni događaji, nego svojom otajstvenošću nadilaze granice ljudske povijesti i znanja. Anksiozno kršćanstvo zanemaruje tu razumsku komponentu vjere u posljednji sud i pretvara ga u nezdrav i bolestan psihološki pritisak na čovjeka i njegovo spasenje. Anksiozno kršćanstvo posljednji sud interpretira kao spasenje samo za izabrane i probrane i prema njegovom shvaćanju Bog ne želi da se svi ljudi spase.

U apokaliptici anksioznog kršćanstva Bog dolazi kao nestrpljivi ratnik koji se dolazi osvetiti svima, osim izabranima koji su od početka izabrani da budu spašeni. Anksiozno kršćanstvo je surovo i sebično jer posljednji sud ne vidi kao i sud milosti i milosrđa, nego kao isključivo sud osvete. Ono čak ne želi niti pravednost kao jedan od elemenata posljednjeg suda, nego isključivo inzistira na osveti kao temeljnom zakonu kraja svijeta.

Anksiozno kršćanstvo nije posebnost i novost našeg vremena. Ono se uvijek javlja na prijelazu milenija, u vrijeme prirodnih katastrofa i astronomskih pojava kao privilegirani prostor spasenja za sve one koji vjeruju nekom „proroku“ koji je pomoću „tajnih i skrivenih“ znanja otkrio točan dan uništenja i propasti svega. Anksiozno kršćanstvo i svojim jezikom i slikama stvara nezdravu i bolesnu psihološku napetost u normalnom i zdravom kršćaninu jer o posljednjem sudu govori kao o smrti, propasti, uništenju, osveti, krvi i paklu, kao da ne postoji raj, kao da Krist nije uskrsnuo i kao da Bog o sebi nije rekao da je on Ljubav.

Uzalud se pozivati na razum i radosnu vjeru i nadanje kada je riječ o kraju svijeta i Crkva se nekad doima nemoćnom pred najezdom tih „proroka i vidjelaca“ koji kao nekakvi „eshatološki“ skakavci pojedoše svaku radost u kršćaninu kada razmišlja i promišlja konačni sud  i kraj svijeta. Arogancija anksioznog kršćanstva nadilazi kategoriju grijeha oholosti, jer dok Crkva vjeruje i nada se Kristovom drugom dolasku priznajući  istinu one Isusove tvrdnje kako samo Otac zna kada će nastupiti kraj svijeta,  arogantnost i uvjerenost kojom anksiozno kršćanstvo predviđa i izračunava kraj svijeta čovjeka plaši.

U pojedinim trenutcima povijesti moć anksioznog kršćanstva toliko je nadilazila vjeru i razum Crkve da su se kršćani pretvarali u nešto poput iracionalnih eshatoloških zvijeri koje su odbijale bilo kakav razumski ili vjernički savjet i kritiku (nije neobično da je i Pavao imao velikih problema s anksioznim kršćanstvom jer su se neki kršćani počeli ponašati potpuno iracionalno misleći da Krist dolazi za nekoliko minuta ili sati i Pavlu je trebalo puno uvjeravanja i tumačenja da ih uvjeri u zdravu, vjerničku i kršćansku eshatologiju).

Tragičnost anksioznog kršćanstva je u pustoši koju ostavlja iza sebe u dušama kršćana kada se „proračuni“ smaka svijeta nekog „proroka“ ne podudare s Božjim planom spasenja pa se mnogi od njih nađu u izgubljenom i apatičnom stanju nevjerovanja i odbijanja bilo kakve kršćanske pomoći i poučavanja. Anksiozno kršćanstvo s njegovim datumima smaka svijeta može propovijedati samo neki „nad-oholi“ prorok koji svoje znanje i spoznaju stavlja iznad Božjeg plana spasenja cjelokupnog stvorenja, prorok koji nerijetko zavede lakovjerne i nestabilne kršćane koji na spominjanje datuma o smaku  svijeta iracionalno prodaju sve što imaju, daju otkaze na poslu, ostavljaju obitelji, napuštaju svoje kršćanske i društvene zajednice optužujući Crkvu za nevjerovanje u kraj svijeta.

Uzalud Crkva naučava da je kraj svijeta i posljednji sud dio povijesti spasenja, uzalud propovijeda da ona vjeruje i nada se, ali da ne zna datum, uzalud Crkva naučava kako i sam Isus potvrđuje njezino neznanje o datumu posljednjeg suda, jer to zna samo Otac. Crkva ponekad nažalost ne može puno učiniti kada anksiozno kršćanstvo svojom nezdravom i pogrešnom „eshatologijom“ zarobi kršćanina i njegovu vjeru. Od silne napetosti i iščekivanja kraja svijeta koji je neki „prorok izračunao“ da će se dogoditi baš sutra u podne nikakav razum i vjera Crkve ne može pomoći kršćaninu koji već pomalo i psihološki i psihički rastrojen grize nokte i čeka „plač i škrgut zubi“.

Zašto se anksiozni kršćanin boji posljednjeg suda ako je već izabran za spasenje od postanka svijeta? Zato jer osjeća da nešto nije u redu s tim vjerovanjem kako Bog ne želi da se svi ljudi i sve stvorenje spasi, nego samo i isključivo on i nekoliko izabranih bliskih njemu zajedno s njihovim “prorokom“ koji im šalje lančane poruke spasenja i loše gramatički i jezično napisane knjige o tome kako je on „prorok“ izračunao kraj svijeta o kojemu ni Krist ni Crkva ne znaju datum, doli samo Otac. U anksioznom kršćanstvu „prorok apokalipse“ zamjenjuje Krista, Crkvu i Boga.

Anksiozno kršćanstvo po svojoj naravi vjeruje u božanstvo svog privatnog „proroka“ posljednjeg suda, dok pravi Krist i Bog bivaju nepotrebni i smetnja. Odatle u anksioznom kršćanstvu dolazi ponekad nažalost do ritualnih samoubojstava vjernika i njihovog „proroka“. Kada ih njihov privatni „bog“ izda jer je pogrešno izračunao kraj svijeta koji se nije dogodio, anksioznost izaziva kolektivno ludilo koje može dovesti do masovnog samoubojstva jer nakon lažnog „proroka“ i odsutnosti posljednjeg suda teško je početi ponovo zdravo, normalno, razumski i kršćanski vjerovati u posljednji sud. Anksiozno kršćanstvo je toliko snažno da će netko radije sam nad sobom izvršiti posljednji sud.

Lančane poruke spasenja i smaka svijeta kao i privatne pisane i izgovorene “apokalipse“ koje svakodnevno bujaju oko kršćanina mogu čovjeka odvesti u nezdrave, iskrivljene i pogrešne odnose prema crkvenom, vjerničkom i razumskom razumijevanju posljednjeg suda iz kojih se čovjek ponekad više ne može izvući i na svakom koraku oko sebe vidi apokaliptičke „znakove“ smaka svijeta…