Kršćanstvo života


Takav je osjećaj. Pogrešno je reći kako je riječ o dojmu. Nisam uvjeren kako je tek dojam. U sebi negdje duboko osjećam da je to kidanje posljednje veze s tobom. Gubitak zadnje milosne niti kojom si me vezao uz sebe. Uzeti život. Ubiti ga. Svoj. Ili tuđi. Ima nešto duboko uznemirujuće u tom mom zahvatu u sveto. Nedodirljivo. Posvećeno. U nešto što ne usput, nego apsolutno i isključivo pripada tebi. Osjećaj se intenzivira što je život kojega ubijam bespomoćniji preda mnom. Nevinost i bespomoćnost života govore mi o istovremenoj snazi i krhkosti stvaranja. Ti pristupaš životu s nemjerljivom brižljivošću i obzirnošću. Za tebe život nikada nije bio samo tijelo. Za tebe je život otrgnuti dio samog sebe i utisnuti se u čovjeka. U svakom živiš. Ali tako da mi dopuštaš da te ubijem. Ili u sebi. Ili u drugom. U nevinom. Zarobljenom. Nerođenom. Bolesnom. Nepokretnom. Dopustio si mogućnost ubojstva Boga u drugom čovjeku. Jer ti jesi ubijen u svakom kojega ubijem.

Krivnja koja me progoni zbog ubojstva drugog je ona na koju nailazim u Pismima. Što si to učinio, krv nevinog, slabog, bespomoćnog i nerođenog viče i čuje se sve do mene. Ja više nemam straha. Kajin se još uvijek plašio susreta s tobom. Pamtim misao jedne žene koja mi kaže: Jednom kad rodiš, više ne možeš biti ona koja ne vjeruje. Ne znam je li to istina. Tek za nju znam da je vjerovala da je život njezine kćeri bio nešto onostrano. Natprirodno. Nadnaravno. Ne bojim se. Ili barem tako izgleda. Jedino što me drži na rubu ludila zbog onoga kojega sam ubio je spasonosna misao kako ti ne postojiš. Ako postojiš nećeš mi oprostiti. Tako se uspješno i još uvijek ne znajući na štetu vječnosti brzo udaljavam od tebe.

Kad ubijem život, rekao bih da imam dvije mogućnosti. Oproštenje ili smrt. Smrt ne mora biti fizička, ali i ona može konačno doći kao usklik olakšanja i spasenja. Konačno, više me savjest neće progoniti i moja će krivnja ustupiti mjesto ništavilu u kojem se ništa ne osjeća i gdje nikoga nema. Čak ni mene. Ipak ima onih smrti koje nastupaju još dok živim. Ravnodušnost. Mržnja prema svakom životu koji nisam uspio ubiti. Kratkovidni osjećaj da imam apsolutno pravo. Kakva naivnost! Ja ni svom tijelu kada zato dođe vrijeme neću moći reći: Ne smiješ postati takvo da nosim pelene za odrasle. Ne smiješ postati takvo da me zbog tebe hrane na cjevčicu kroz nos. Ne smiješ postati takvo da mi zbog nesnosnih bolova sijeku udove jedan po jedan, prvo prste, a onda možda cijelu ruku ili nogu.

Ali, moje tijelo kao da ima zaseban život koji mi ne pripada. Bez mog pristanka dok mu se živo fućka za sva moja prava na ovo ili ono silovito i brutalno obara me moždanim udarom na asfalt ili me srčanim infarktom šalje na groblje. Niti me pita. Niti se konzultira sa mnom. Kakva površnost s moje strane! Ja nemam pravo čak ni na svoje tijelo, još manje na život drugoga. Ja sam siromah. Putnik. Prolaznik. Viator koji na ovom svijetu boravi neko vrijeme i onda me više neće biti.

I kome se to ja trsim i upinjem dokazati da su sva prava moja i da ih nitko nema pravo iz mojih ruku uzeti? Na moju viku i nesnosnu buku kako sam ja gospodar sebe negdje iza nekog ugla, na nekoj cesti, u nekoj bolnici, na nekom grobnom mjestu grohotom se smije sama smrt. Smrt se čak i u meni samom podruguje s mojom glupošću. Skrivena u zloćudnom tumoru, pritajena u slaboj veni koja svakog trena može eksplodirati u mojoj glavi i trajno me smjestiti u prostor gdje sve vidim i čujem, ali se ne mogu pomaknuti i govoriti. Neprimjetna u ugrušku koji se već sada dok sam u naponu snage lako i tiho formira negdje u mojoj krvi kako bi me u nekom trenutku podsjetio na iznenadnost kraja i umiranja.

Čitajući jednog filozofa koji je cijelu knjigu posvetio fenomenu smrti naslućujem da u toj temi nema ništa morbidno. Ja nisam nekrofil. Ne radujem se smrti. Ja se nje plašim i potajno je mrzim. Ali, zar me već ti nisi poučio u Pismima kad mi kažeš da sam ja tek crv, a ne čovjek i da sam prah i da ću se u prah vratiti. Kad mi se smrt približi na udaljenost na kojoj mogu osjetiti njezin hladan dah nema više govora o mojim pravima na bilo što. I oni koji se za njih bore infuzijama, injekcijama i defibrilatorima i respiratorima na kraju nemoćno sliježu ramenima i govore mi: Više ovdje nad ovim čovjekom nemamo nikakvih prava niti ih više on ima nad sobom. Netko drugi ima pravo na njega.

Ali, to nije smrt. Ona nema pravo na mene, ja joj ga nisam nikad dao niti usmeno niti pismeno. Nikad se nisam s njom dogovorio. I nikad neću. Kako bih pobjegao od krivnje zbog ubijanja dosjetio sam se đavolskoj smicalici. Teško da sam ja mogao sam to domisliti koliko god sam uman i načitan. Počeo sam sve iz straha, misleći da ću tako ublažiti njezinu blizinu i neminovnost, izvikivati: Smrt je pravo. Ubijmo svakoga za koga zaključimo i o kome odlučimo da nema pravo živjeti bez obzira bio rođen ili nerođen, pokretan ili nepokretan, sve ih pobijmo. Otmimo od Boga pravo na život i pretvorimo ga u pravo na smrt.

I sad sam tu gdje jesam. Miran. Ravnodušan. Mrtav u sebi i bez savjesti. Ipak ne mogu zaboraviti redak Pisma kako je duša čovjekova u ruci Božjoj, kako je život čovjekov u ruci Božjoj. Ja nemam pojma što je život. I ne znam od čega se život sastoji. Ono što smatram životom pretvorio sam u svoje vlasništvo. To je moj posjed. Umislivši da sam ti, naviještam drugima, ja ubijam i oživljujem, ja sam bog. I tako jednog dana bog koji je ubijao i oživljavao nosi pelene za odrasle, ne prepoznaje nikoga oko sebe i krklja nešto kroz usta iz kojih viri sonda na koju diše. Eto vam vašeg boga, govorim sam sebi. Vidite boga koji vas je uvjerio da imate apsolutno pravo na sve. Evo vašega boga koji umire u bolnici i više nijedan aparat niti lijek ga ne može spasiti. I ne mogu se ne zapitati što sam ja kao vaš bog stvorio? Ništa. Baš ništa.

Tako je govorio jedan filozof kojega su njegovi učenici smatrali bogom i božanstvom. Jedan od ljudskih bogova koji je otkrivši da boluje od neizlječivog tumora shvatio da je od njegovog božanstva i boštva još relativnije njegovo pravo na apsolutnog sebe i na svoje apsolutno ja. I zaista, kada bog koji umire u bolnici ubije nerođenog čovjeka, to je najdublji i najopipljiviji pokazatelj nemoći, praznine, besmisla i ništavila. Ljudski bog koji nije sposoban ni za kakvo stvaranje, darivanje i žrtvu. Tek jedan sebični maleni bog koji je sebi umislio da ima pravo na sebe. I gle ga kako u bolnici leži taj ljudski, a uskoro i mrtvi bog kojemu već negdje, dok on ne vidi, uzimaju mjeru za kovčeg i kopaju grob.

Mnoštvo bogova počiva na grobljima. Mnoštvo apsolutnih bogova koji nisu uspjeli ni nekoj priglupoj bakteriji reći i uvjeriti je: Ne smiješ me ubiti, ja sam bog i mene nitko ne smije dirnuti, ja sam besmrtan. Nepregledno mnoštvo potrošenih srca, mozgova, bubrega, vena, arterija i organa iza kojih se zlobno i bešćutno smije smrt i potiče boga da se i dalje buni, bori i ubija život.

Kakav je to naivan i glupi bog koji ubije drugog, a sebe ne može spasiti i sebi ne može pomoći. Kakav je to bog koji misli da je najveći jer ubija? Zavedeni bog koji još od Kajina ne zna da nema pravo ni na što. Čak ni na svoju smrt. Jer i ona tog boga iznenadi i odnese kao da ga nikad nije bilo i ne pamti ga više ni mjesto njegovo. Ne očekujem od takvog boga spasenje i ne tražim ga. Zapravo, kad bolje razmislim, takvog boga ne želim susresti i u takvog boga ne vjerujem. Bog koji ne može pobijediti smrt može biti sve, ali onoga kojega ja smatram i zovem Bogom nije uopće sve, za razliku od tog boga, ovaj je Bog pobijedio smrt. U tome je sva razlika između njih dvojice. Između boga ubojice i boga ubojica koji umire u bolnici i Boga koji vječno živi i koji je samog sebe predao da bude ubijen kako bih ja mogao vječno živjeti.