Četvrtak, 2 prosinca

Žena, muškarac, osveta (oko za oko i zub za zub)


Krivnja se okončava oproštenjem, kojemu prethodi kajanje. Na početku događaja krivnje stoji strah da nam ne može biti oprošteno. Učinjeno izgleda strašno i nismo sigurni zaslužujemo li oproštenje. Tako je i u svoje vrijeme Anzelmo iz Aoste razmišljajući nad tajnom Utjelovljenja zaključivao da se Bog morao utjeloviti jer je težina zlodjela izmjerena onim kome je učinjeno. Neizmjerni Bog je neizmjerno uvrijeđen i samo se neizmjernom žrtvom može namiriti učinjeni grijeh protiv Boga. Čovjek što god da je učinio nije mogao dobiti oproštenje, bez obzira na dubinu vlastita kajanja. I da se cijelo čovječanstvo kolektivno kajalo ne bi bilo dovoljno da Bog oprosti grijeh i uvredu koja mu je nanesena. Anzelmova misao pretpostavlja da bi u Bogu trebao postojati nekakav ponos ili gordost koji Boga sprječava da se smiluje ili da je Bog još uvijek onaj koji se drži strogo lexa talionisa, oko za oko zub za zub, uvreda za uvredu, grijeh za oproštenje.

Odnos muškarca i žene prožet krivnjom pretvara se u neku vrstu privatnog i obiteljskog pakla. Tom paklu prethodi neka vrsta barem prividno pravednog shvaćanja njihovog odnosa. I jedno i drugo mogu primijeniti lex talionis, nevjera za nevjeru, bol za bol, zapostavljanje za zapostavljanje, mržnja za mržnju, hladnoća za hladnoću. Lex talionis u sebi ne poznaje nijedan drugi motiv osim čiste i objektivno apsolutne pravednosti. On ne propituje okolnosti, razloge, motive, uvjete, što, kako i zašto nego bezdušno propisuje da se sve mora odnositi recipročno. On ne obraća pozornost na fizičku, psihičku i emotivnu konstituciju muškarca i žene, godine zajedničkog života, on ne promatra odricanje, trenutke radosti. Hladan i krut zahtijeva apsolutnu i recipročnu pravednost.

Međutim, ni muškarac ni žena kao ljudska bića ne mogu nikad primijeniti lex talionis u svom međusobnom odnosu, iako u nastojanju da se jedno drugom osvete pribjegavaju tom zakonu kao nekoj vrsti moralnog opravdanja onoga što se spremaju učiniti kako bi izravnali račune. Lex talionis u braku se nerijetko otima kontroli jer nije ničim reguliran osim samim čovjekom i njegovom slobodom da nešto uradi. Jer ne postoji nikakva objektivna prepreka u primjeni lex talionis on prirodno i logično preraste u osvetnički pohod i misiju pravednog poravnanja svih dotadašnjih razlika, neprilika, problema, nesuglasica i svađa.

Lex talionis ako i može donekle funkcionirati, može tek u nekom uređenom sustavu u kojem je moguće strogo popisati kada se i pod kojim uvjetima lex talionis primjenjuje i zašto i na koga. Brak nije tako uređen da bi se u njemu lex talionis mogao primjenjivati bez da se ne stvori još veći jaz između muškarca i žene, jer je lex talionis neprimjenjiv na posebna psihološka, duhovna i emocionalna stanja muškarca i žene. Lex talionis u braku se manifestira rečenicom: Osvetit ću ti se za ono što si mi učinio/učinila, imam na to pravo i to je apsolutno pravedno. Recimo, kod bračne nevjere nerijetko se nastoji primijeniti lex talionis kao neka vrsta moralnog opravdanja i temelja zašto se biva nevjernim u braku, jer je onaj drugi prvi bio nevjeran.

Međutim, nakon što popusti djelovanje lexa talionisa, čovjeka iz nekog razloga progoni osjećaj krivnje koji se kao pitanje sada javlja u obliku grižnje savjesti: Jesam li to trebao napraviti i jesam li mogao i trebao drugačije?

Na početku se osveta čini racionalnim potezom i dok je potpomaže lex talionis ne izaziva u čovjeku odmah osjećaj krivnje. Tek kasnije može se javiti pitanje koje sa sobom nanosi pomalo i krivnju i grižnju savjesti. Treba primijetiti da lex talionis primijenjen u braku na jednog od bračnih drugova može (makar to nije prvotna zamisao) generirati spiralu osvete koja se ne može zaustaviti i razara bračnu zajednicu do temelja. Time se pokazuje i jedna od ozbiljnih slabosti lexa talionisa kao zakona koji i kada propisuje oko za oko i zub za zub ne može izbjeći da kao zakon generira osvetu i želju za osvetom. Primijeniti lex talionis na brak značilo bi otvoriti mogućnost za osvetu koja se ne mora i najvjerojatnije neće zaustaviti na recipročnom uzvraćanju, jer iskustvo poučava da bračna nevjera, jer je drugi prethodno bio nevjeran, neće završiti na mirnom prihvaćanju da smo sada kvit što se toga tiče. Dapače, relativno brzo brak dolazi u krizu i prijeti mu raspad jer se lex talionis ne može nikada primjenjivati u braku zbog njegove nesposobnosti da drži mogućnost osvete pod kontrolom, odnosno u nekim strogo određenim granicama.

Lex talionis koji u braku generira nerijetko osvetu i mogućnosti njezinog ostvarenja i izvršenja za sobom povlači osjećaj krivnje, potrebu za kajanjem i potrebu za oproštenjem. Krivnja se samo uvećava ukoliko se muškarac i žena isključivo osvećuju jedno drugom pozivajući se na lex talionis kao vrhovni zakon njihovog međusobnog odnosa. Lex talionis nikada ne predviđa da je čovjek slobodno biće i da u svojoj slobodi nerijetko uvijek pokuša dobiti više za zub i više za oko jer mu lex talionis služi kao polazna točka opravdanja zašto ima pravo tražiti zauzvrat više od onoga koliko je oštećen. Kao u onim slučajevima bračnih nesuglasica kada se ne može pukim zakonom recipročnosti odrediti što će na kraju biti stvarni ishod međusobnih prijepora i zaključiti bračnu svađu tvrdnjom kako su oboje rekli, izgovorili, učinili jedno drugom točno onoliko koliko treba da se lex talionis zadovolji i namiri.

U čovjekovoj je naravi da ostaje nešto nedorečeno, neizrečeno, nedovršeno, zbog čega onda lex talionis služi kao instrument i sredstvo, ali daleko od toga da on pomiruje dvoje ljudi u braku. U raspravi između Isusa i Petra o tome koliko treba oprostiti svome bratu Petar se koristi inačicom lexa talionisa jer smatra da je do sedam puta pravedno prema tom zakonu. Isus odgovara da se oproštenje treba dati beskonačan broj puta jer kajanje i oproštenje ne pripadaju lexu talionisu, oni pripadaju zakonu ljubavi.

U braku nije moguće recipročno odrediti odnos krivnje,  kajanja i oproštenja jer krivnja, kajanje i oproštenje ne potpadaju pod jedan takav zakon, radije su oni stvar i pitanje čovjekove dobrote i ljubavi i unutarnje slobode da nekome oprosti ili ne oprosti. Recimo, kako izmjeriti težinu kajanja i oproštenja za bračnu nevjeru. Međutim, reći da treba biti nevjera za nevjeru ne rješava dilemu, ona je time produbljena i uvećana i lako može postati osvetnički pohod koji više ne poštuje nikakav zakon ili normu. Kao kada muškarac iz želje da se osveti ženi za prevaru postane netko kome prevara postane način života, uvjeren pogrešno da je lex talionis primijenjen na prijevaru još uvijek važeći i pravedan zakon.

Zanimljivo je kao da to vrijedi za skoro sve odnose koji se događaju i rađaju u braku, na njih se ne može primijeniti lex talionis jer nije moguće izmjeriti ljubav za ljubav, dobrotu za dobrotu, žrtvu za žrtvu, nego se brak mora tumačiti ponajprije zakonom ljubavi koji lex talionis nadilazi svojom širinom i dubinom kao zakon koji se ne temelji na recipročnosti i pravednosti, nego na sposobnosti da se drugu osobu ljubi i za nju žrtvuje. Brak koji bi se u potpunosti temeljio na lexu talionisu ne bi mogao opstati jer je ovaj zakon neprimjenjiv na zajednicu ljubavi i međusobnog darivanja, inače kad bi se lex talionis primjenjivao u braku on bi bio čisto i apsolutno interesni brak, ljubav za ljubav, darivanje za darivanje…

Lex talionis bi radikalno primijenjen u braku dokinuo sam brak kao zajednicu dvoje koji se međusobno ljube i pretvorio ih u dvoje koji se ne ljube, nego su isključivo jedno prema drugom samo i apsolutno pravedni što nije uvijek moguće u jednoj tako slojevitoj zajednici kao što je brak između muškarca i žene. Čini se nemogućim ostvariti kajanje i oproštenje u zajednici koja je podređena u potpunosti lexu talionisu, moguće je tek onda kada u zajednici ima ljubavi i spremnosti na žrtvu. Ukoliko je bračna zajednica podređena apsolutno lexu talionisu može doći do rasta i generiranja spirale osvete koja s vremenom i muškarca i ženu potpuno odvaja od bilo kakve sposobnosti za kajanje i međusobno oproštenje.

Izgleda kako nije oko za oko i zub za zub nešto što je kao apsolutno pravedni zakon primjenjivo na brak, kao što ni Anzelmova misao o odnosu uvrede i osobe koja je uvrijeđena ne ostavlja prostor za Boga koji je ljubav i milosrđe, jer i Anzelmo na Boga primjenjuje lex talionis kao da zaboravlja ljubav i dobrotu, kao što se i u braku primjenom lexa talionisa gubi sposobnost za kajanje i međusobno oproštenje, a samo krivnja i osveta rastu i razvijaju se do neslućenih visina međusobne mržnje.