Krštenje Gospodinovo (A) – nacrt za homiliju
Čitanja: Iz 42, 1-4.6-7; Ps 29, 1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10, 34-38; Mt 3, 13-17
Ove nedjelje slavimo Krštenje Gospodinovo. Evo što veli današnje evanđelje:
Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!
Bilo je potrebno da Božji glas upravo zaori s nebesa da bi ljudi razumjeli: Isus je Sin Božji, ljubljeni Sin Božji. U božićnom smo vremenu vidjeli kako je Sin Božji uzeo našu ljudsku narav da bi nas zaogrnuo svojim božanstvom. Isus je jedan od nas. Po sakramentima inicijacije (krstu, potvrdi i euharistiji) Bog u nama prepoznaje sliku svojega Sina, odnosno samog svojega Sina. Zato i naše krštenje možemo gledati u svjetlu Isusova krštenja, zato i svoje izabranje možemo gledati u svjetlu Isusovog izabranja. Božji proglas Isusu upućen je i nama. Evo nekoliko naglasaka.
Bog mi govori Ti. U prvi tren vjerojatno i ne uviđamo što to zapravo znači da nam se Bog osobno obraća, da svakom pojedinom od nas veli „ti“. Osobina je nekršćanskih i neobjavljenih religija da strahopoštovanje prema Bogu razumijevaju upravo u onom strahu prema onom silnom i ćudljivom Božjem veličanstvu. Bog je neizmjerno uzvišen i udaljen i treba se dobrano potruditi određenim obredima i djelima da bi ga se umilostivilo i da bi ga se ponukalo da nešto za čovjeka učini. A Isus nam je donio posve drugačiju sliku Boga. On je naš Otac, Abba. U času mog krštenja, mog odabranja, Bog mi se obraća, Bog mi se priginje, Bog mi tepa, Bog mi govori „ti“, Bog me uzima u intimu svoga trojstvenoga života, Bog postaje Emanuel, Bog s nama.
Sin ljubljeni. To je vrhunac Božjega stava prema nama. Mi smo djeca ljubljena. Božja djeca. Ne zaboravljeni. Ne bačeni. Ne zabačeni. Nego Božji. A Bog nam je u svome Sinu itekako pokazao svoju ljubav – učinio nas dionicima svoje božanske naravi.
Bog mi šalje Duha. Nad Isusom je bila zasvjedočena prisutnost Duha Svetoga. I nama Bog daje toga istoga Duha koji je čisti Božji dar, koji je jamstvo Božjeg odabranja, Božjeg djelovanja u nama i po nama. Božji nas Duh posvećuje da postanemo, budemo i ostanemo njegovi.
Bog na mene računa. Za Isusa je njegovo krštenje značilo početak njegova javnog djelovanja. I mi smo sakramentima inicijacije pozvani od Boga kao ljubljena djeca i poslani da pronosimo njegovu slavu. Bog doista na mene računa. Baš kao što je računao na poniznu službu Marije i Josipa, baš kao što je računao na vjernost dvanaestorice apostola, baš kao što je računao na ozbiljnost obraćenja i predanost apostola Pavla, baš kao što je po tolikim svecima činio (i čini!) čudesne i divne stvari.
Preduvjet svega. Priznati se grešnim. Isus, bez grijeha, staje u red s grešnicima. Preuzima na se grijehe sviju nas. Da bi naše poslanje i Božje odabranje bilo istinsko, mi trebamo priznati vlastitu grešnost i vlastitu slabost, našu posvemašnju upućenost na Božju milost i na Božji dar. Naša veličina nije u nama samima. Naša veličina i jest u tome da nas Bog izabire, da nas Bog čini velikima, da nas Bog uzdiže na dostojanstvo svojih sinova i kćeri.
Ako je pogansko, grčko pravilo bilo: „Upoznaj samoga sebe“, naše bi načelo bilo: „Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!“ Pa će nam se život ispuniti smislom i radošću. Jer, Bog nam je Otac, a mi smo njegova djeca