»Svi smo jednim Duhom napojeni.« (1 Kor 12,13)
Shadow

2. nedjelja kroz godinu (A): Posvećeni i sveti


Čitanja: Iz 49, 3.5-6; Ps 40, 2.4ab.7-10; 1Kor 1, 1-3; Iv 1, 29-34


Na početku svake svoje poslanice – kako je u ono vrijeme bio običaj – Pavao redovito označava kome je namijenjena. Tako Prva poslanica Korinćanima ovako započinje: „Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa, i brat Sosten Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima…“ On što mnoge kršćane jako iznenađuje svakako su atributi koje Pavao pridijeva kršćanskoj zajednici u Korintu. Naziva ih posvećenima i svetima. Svetima?

Rekli bismo da ne može samo tako neki običan vjernik biti svet. Dobro, sveti su Leopold, Antun, Majka Terezija i ostali nama poznati sveci iz kalendara, a neki redoviti vjernik tek je grešnik koji svetost nikada neće i ne može dostići. A je li ona zajednica vjernika u Korintu po nama uobičajenim mjerilima stvarno bila sveta i posebna? Pa, baš i ne. U istoj poslanici Pavao ih u mnogočemu prekorava. Između ostaloga i zbog toga što su često na sudovima vodili parnice jedni protiv drugih. Kako ih onda naziva svetima? Nije to slučajno.

Kao prvo, svetost ne znači besprijekornost. Ima li čovjeka bez mane? To nisu bili ni Petar ni Pavao. Pavao hoće reći da su kršćani sveti jednostavno zato što su kršćani, što ih je Bog stvorio, što ih je po Kristu otkupio te ih uzima za svoju posinjenu djecu. Za kršćane je to temelj svakog optimizma – ta vjera da smo Božji miljenici, dionici božanske naravi Isusa Krista. Zvuči kao visoka teologija, ali istina je da vjernici zapravo i ne mogu do kraja shvatiti veličinu toga da su doslovno ušli u Božju obitelj. Međutim, čak ako ostavimo po strani ovu kršćansku poruku, svaki čovjek – samo ako se stvarno potrudi – može u sebi otkriti i vidjeti duboke i velebne stvari. Unatoč svojim ljudskim manama, mi smo sposobni iskreno voljeti. Sposobni smo činiti dobro. Duboko u nama jest čežnja za nečim što se uzdiže iznad običnih životnih potreba jela, pića i zdravlja. Zapravo, ne možemo do kraja ni razumjeti  svu veličinu, dubinu i uzvišenost čovjeka.

Osjećamo u sebi zov vječnosti, usmjerenost na stvari i stvarnosti koje nadilaze ovu zemlju i ovozemni život. Zato je važno da se uzdignemo iznad vlastite prizemljenosti, iznad one pohlepe za vlašću, novcem, niskim strastima. Biblija na jednom mjestu tajnovito i ne lako razumljivo veli: „Vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega!“ Kad bismo to bolje razumjeli, vjerojatno bismo živjeli opuštenije, mirnije i sretnije.