Laž
Laž je način mog bivstvovanja. Od živog čovjeka ostao je kostur izmišljotina. Počelo je dobro za mene. Vješto građeni imidž. Stalno preispitivanje onoga što izgovaram kako me nitko ne bi uhvatio. Izgradnja labirinta od neistina. Ubacivanje pokoje zablude u ono što je istina. Ne da istina prestane biti istina, nego da se uprlja i da više ne znam što je istina.
Taj trik s poluistina u početku uspijeva prevariti savjest. Malčice skrenuti moralni kompas ne potpuno ukrivo, nego tek toliko da ne ide sredinom puta prema istini. Da mogu povremeno skrenuti pogled u stranu i ne vidjeti istinu koja je preda mnom. Nisu me koštale otvorene laži. Njih se brzo prozrelo i s pravom sam stavljen na stup srama.
Najgore su bile one pomiješane s istinom tako da onaj koji me sluša ne bude siguran što je istina. One laži koje su kao zavođenje drugoga, navođenje na blago skretanje u stranu jer nema u tome ništa loše. Te su laži takve da se s vremenom zbog slabosti pamćenje i prolaza godina stope s istinom, pa sebe uvjeravam da je ono što sam izgovarao i svjedočio uvijek bilo istina.
Ne znam više razlikovati istinu od laži. Neke od mojih laži su tako srasle sa mnom da su istisnule istinu i zauzele njezino mjesto. Tako sam učinio dobre stvari koje nisam učinio, nisam učinio zle stvari koje sam učinio, bio sam na mjestima gdje nisam bio, a nisam bio tamo gdje su me i drugi vidjeli.
Dvoličnost je postala način života, a laganje temelj te egzistencije. Kažem sebi nismo li svi pomalo dvolični, lažemo poluistinama da izbjegnemo sukobe i svađe, da sačuvamo mir u kući, nismo li premrežili sve naše odnose i razgovore lažima, koje nisu očite nego su sklonjene na sigurno u našim neizgovorenim rečenicama i znakovitim šutnjama?
Koliko sam daleko od onog najidealnijeg odnosa prema istini koji kaže u Pismima tvoj odgovor ako je da neka bude da, ako je neka bude ne, što je više od toga od zloga? Točno. Sve pokraj i pored nepatvorenog da i teško prihvatljivog i podnošljivog ne donosi sa sobom opasnost da uprlja istinu lažima.
Ako je đavao otac laži ja sam mu u najmanju ruku nekakav bliži rod, ako ne i sin u onome što sam riječima i s riječima napravio. Ali, kako to biva sa svakim čovjekom koji dobije priliku zagledati se duboko u sebe prije nego zauvijek zatvori oči zagledah se u sebe i ugledao sam kostur i mrežu. Mreža laži povezana s kostima presvučena kožom.
Te kosti je na životu i držala mreža laži. One su se njome hranile. Sad kad se mreža polako raspada i njezine niti počinju trunuti i kosti postaju slabe, lomljive i na rubu nestanka. I tad netko tko još negdje živi u tim kostima postavlja pitanje: što ostane od čovjeka kad jednom smrt na vrata zakuca? Ostane olupina od laži, ruševina bez svijetla, ostaje otac laži koji se hrani preostalim kostima i tkivom kako bi mrtvog održao na životu.
Kakva sam ja samo ruševina sad kad se uspijem zagledati u sebe! Kakva tragedija i propast jedne egzistencije izgrađene na lažima i laganju! Ne plaši me toliko ono što dolazi poslije smrti, gotovo mi je pa svejedno. Razočaran sam u sebe i život koji je odavno prošao. Od bogatstva, radosti i ljepote života ja sam uspio samo postići da laganjem i lažima izgradim čovjeka koji se odavno počeo razgrađivati i raspadati iznutra. Moralno, etički i duhovno.
Od dara života uspio sam stvoriti jedno ogromno ništa slobodom i slobodnim odlukama da lažem i tako izgradim svoj svijet i samog sebe. Ja sam dijete laži i starac kojega život u laži polako i lagano proždire.
Koliko bi mi život bio bogatiji i sličan božanskom da sam se držao istine makar živio tek jedan dan ili nekoliko njih. Tako otac laži daje sve, a oduzima i više od toga. Šteta za mene!
Prekasno sam otkrio tu duboku jednostavnu istinu kako se život najispravnije živi: da ili ne; što je više od toga od Zloga je. I uistinu je tako, ali jer ne vidite moju mrežu laži i moje kosti i dalje mislite da je istina negdje između. Ne. Ono što je između je laž koja istinu prlja i onečisti.
