Znanje
Moram ipak drugačije pročitati onaj redak iz Pisma upućen učenicima: A vi, što vi kažete tko sam ja? A ti, što ti kažeš tko sam ja? Ponekad upadnem u napast. Čak i pođem misliti kao onaj što misli o tebi. Treba li za mene biti važno što filmska zvijezda kaže kako ne vjeruje u tebe i u život poslije smrti? Zašto je njegovo ili njezine mišljenje mjerodavno? Je li netko od njih iskusio onostranost i susreo tebe i ima dokaze za svoje tvrdnje?
Povodljivost mi je stvarala nedoumice. Na pitanje o tome tko si ti kao da mi je uvijek bilo važnije što o tome misle drugi i koji su njihovi odgovori, nego moje iskustvo s tobom. Tražim slobodu da samostalno za sebe odlučim tko si ti za mene. To isto tražit će i drugi. Hoćemo slobodu samostalnosti. I odlučivanja. O tebi. Iako postoji opasnost da će nastati mnoštvo glasova koji se međusobno više ne umiju o tebi sporazumijevati, ipak postoji nešto odlučujuće. Nešto presudno u tom pitanju i odgovoru na njega. Ne znam kako je kod drugih, posebno kod onih koji će pronaći suprotan odgovor od mene. Ali, postoji jedan osjećaj čvrstoće i nesalomljivosti jednom kad sam odlučio povjerovati da ti jesi Sin Božji i Spasitelj.
Taj osjećaj je ponekad poput posvemašnje nezainteresiranosti za tuđa mišljenja. Jer ne mogu objasniti odakle mi hrabrost da nekom moćniku i tiraninu odgovorim da me njegovo mišljenje o tebi ni najmanje ne zanima. I što on misli o tebi. Ignoriram ga. Ne interesira me. Ne znam je li to uvijek dobro. I pametno. Možda i nije. Taj osjećaj ponekad je dovođenje u pitanje i sposobnosti drugoga za poznavanje tebe. Jer ja se ne mogu ne pitati što je mjerodavno u njegovom mišljenju o tebi kad on nikada nije ni pokušao tebe upoznati, ako ništa da sebi pokuša dokazati kako te nema i kako nisi postojao.
Svijet je danas pun nas koji o svemu moramo i imamo mišljenje. Nema veze što smo i o onome o čemu bismo trebali šutjeti puki neznalice, ali eto važno je imati mišljenje i izreći ga javno i samog sebe prokazati kao onoga koji ne zna. Na odgovor na pitanje: A ti, što ti kažeš tko sam ja?, nisam došao gostujući u emisijama i paušalnim i općim tvrdnjama o tebi pokupljenima iz raznih enciklopedija, gdje se o tebi može pronaći tek jedna rečenica. Za tobom sam počeo tragati još davno. Još u djetinjstvu, pitajući se odakle snaga mojoj majci i mom ocu da prežive ono što su preživjeli dok su me podizali, a kao odgovor uvijek bi pokazali na raspelo i tebe raspetog na križu. I pitajući se odakle snaga onima koji su mi bili bliski i još uvijek jesu. Odakle im snaga za samoodricanje, žrtvu, podnošenje udaraca života i prihvaćanje tragedija i neuspjeha.
Nisu oni bili kao što nisu niti sad oni koje netko zlurado naziva neprosvijećenima i zaostalima, bili su to normalni ljudi koji su postavljali pitanja Bogu i na svoja pitanja dobivali odgovore i znam da nisu uvijek bili sretni s tim odgovorima, ali su strpljivo čekali i s Bogom razgovarali, tražeći možda novi i drugačiji odgovor. Iz njihovih života, kroz koje sam otkrio da si ti za njih sve onda kada moraju pristati i ostati ni s čim u rukama i životu, prešao sam u onu knjižnicu života koja se sastoji od tolikog znanja prikupljenog o tebi. Očekujući suhoparne intelektualističke raspre i objašnjenja na svoje čuđenje, otkrio sam i one koji su se prilično živo i živopisno nosili s pitanjem iz Pisma: A ti, što ti kažeš tko sam ja?
S koliko zavisti sam listao stranice i stranice koje su pisali i napisali oni koji su znali cijeli svoj život posvetiti tebi, tragajući za tobom u ostavštinama ljudskog znanja i intelekta, trošeći desetljeća svog života i sve snage svog intelekta i duha, jer je pitanje koje si im postavio bilo od presudne važnosti za njihov život. Tek otkrivajući s kakvom ozbiljnošću su ljudi iz života koji su mi bliski i ljudi knjige s kojima se još uvijek pokušam upoznati pristupali tebi i onome što si za njih bio i još uvijek jesi, otkrio sam i svoju vlastitu neozbiljnost i površnost.
I nije teško, iako se tako čini među tolikim ljudima kojima je najvažnije imati mišljenje i stav o svemu, makar nemaju nikakvog znanja o onome o čemu misle i stav zauzimaju, pronaći one ljude duboke i snažne vjere i one dubokog i genijalnog intelekta koji su, za razliku od mene i meni sličnih, tvoje pitanje shvaćali kudikamo ozbiljnije i trezvenije. Nije lako među površnim i lakonskim mišljenima danas, koja se oslanjaju ponajviše na utjecaj, ugled i medijsku prisutnost, sačuvati ozbiljnost traženja odgovora na postavljeno pitanje u Pismima.
Ali, ako ništa, pokušavajući ozbiljno sebi dati odgovor, otkrio sam i naučio čije mišljenje treba smatrati poticajnim i ozbiljnim, a do čijeg mišljenja nimalo ne treba držati. Iako još nisam pronašao savršen i konačan dogovor na pitanje: A ti, što ti kažeš tko sam ja?, zahvaljujući ozbiljnosti tog pitanja barem uspijevam odbaciti sva ona mišljenja površnih ljudskih duhova koji sposobnost izgovaranja proste rečenice smatraju najvećim dometom i svog intelekta i intelekta svih nas drugih, koji na pitanje: A ti, što ti kažeš tko sam ja?, daju odgovore pokupljene i prikupljene iz šablonskih priručnika za jednokratnu intelektualnu upotrebu i jeftinu zabavu onih koji se javno hvale kako je znanje, istraživanje i čitanje puko gubljenje vremena.
Kad se samo sjetim jednog ili dvojice velikana duha koji su u svijetu intelekta cijenjeni i od onih koji te ne priznaju, zastidim se zbog svoje lakomosti za brzim i jeftinim odgovorima na tako sudbonosno pitanje. Kao što se zastidim i pred životom onih meni bliskih koji su sve nedaće života prihvaćali i svladavali, duboko uvjereni da se na pitanje: A ti, što ti kažeš tko sam ja?, niti može niti smije dati usputan odgovor tek reda radi.
Uspio sam tek donekle u svom naumu. Uspio sam doći do stupnja selekcije između ozbiljnih mišljenja i stavova o tebi, čak i onih koji nisu poput mojih i površnih i jeftinih intelektualnih banaliziranja pitanja iz Pisma koje si onomad postavio učenicima. Danas se već usudim bez imalo one tako naporne i zamorne političke korektnosti nekome odbrusiti da me njegovo mišljenje o tebi ni najmanje ne zanima, jer niti je mjerodavno, niti je ozbiljno i svakako ne želim gubiti dragocjeno vrijeme na nekoga tko na ozbiljno pitanje o tebi već ima unaprijed spreman odgovor da on to već sve zna i njemu je sve jasno, iako nikada nije otvorio Pisma niti zna da su prevedena na njegov jezik.
To pitanje iz Pisma: A ti, što ti kažeš tko sam ja?, danas se pokazuje kao jedno od onih pitanja na koje svaki jezik i glava koji nešto misli istovremeno smatra da ima pravo sve reći o tebi, bez ikakve ozbiljnije prethodne pripreme za raspravu. O tom bremenitom pitanju raspravljaju nerijetko oni koji o tome puno ne znaju, nisu kompetentni i što je najgore oni se čak ni ne trude ozbiljno o tebi učiti i čitati. Ali, svi redom imaju mišljenje i odgovor na to pitanje kao da je to pitanje obično i svakodnevno.
Rekoh, još će potrajati dok pronađem konačan odgovor na pitanje koje mi postavljaš u Pismu, ali već sada sam ti zahvalan i baš me briga što će sve ovo netko označiti samo nadmenošću jednog piskarala, što uspijevam razlučiti glupa i nepotrebna mišljenja i stavove jednih od ozbiljnih stavova i mišljenja drugih. I nije u pitanju slaže li se netko sa mnom ili ne. I misli li o tebi isto što i ja.
A ti, što ti kažeš tko sam ja? je pitanje koje me natjeralo da zastanem i promislim, koje me prisililo da kažem sam sebi ne znaš sve i potrudi se prvo da nešto o tom čovjeku ozbiljno naučiš, jer lupaš i lupetaš gluposti i nebuloze govoreći javno i otvoreno o nečemu o čemu ne samo ne znaš dovoljno, nego misliš da ne trebaš ništa znati i učiti.
A ti, što ti kažeš tko sam ja? uporno me poziva i proziva da ozbiljno i duboko o tebi učim i budem ponizniji u svojim stavovima i mišljenima o tebi, jer ako ništa o tebi ne znam i ne trudim se o tebi ništa naučiti i hvalim se svojim neradom i lijenošću, kako mogu nešto ozbiljno o tebi drugima reći? I dok se tako hvalim kako o tebi sve znam i smatram se apsolutno mjerodavnim stručnjakom za tebe i sve što si rekao i učinio, i ne primjećujem koliko sam površan i nesposoban ozbiljno misliti, tumačiti i shvaćati.
I meni je izgleda postalo najvažnije da se moje mišljenje o tebi čuje, jer imam pravo na njega. To što u temelju tog mišljenja nema nikakve ozbiljnosti niti se nazire određena buduća duhovna i intelektualna zrelost i odrastanje, mene ne zabrinjava. Ja se prema Pismu ponašam kao prema knjizi recepata, smatrajući sebe najboljim kuharom na svijetu i kao što otvorim knjigu recepata i kažem: Znam ja to, tako i Pismo otvorim i čitam: A ti, što ti kažeš tko sam ja? I mrtav hladan bez imalo stida i srama kažem: A znam ja to, to je lako, nema se tu šta puno reći, čitati, pisati i učiti.
I onda izađem i javno i otvoreno izložim svoje tumačenje i prokažem samog sebe kao intelektualno i misaono nezrelog i nepismenog. Bolje da sam šutio jer bih tako ostao filozof i ostavio dojam da nešto o tebi i znam, ovako sam progovorio i otklonio svaku sumnju u svoju neozbiljnost, neznanje, površnost, neučenost i nepismenost. Neka pitanja ipak kao odgovor ne traže samo pristanak vjere, ona zahtijevaju i intelektualno poštenje, intelektualnu marljivost i spremnost da se uvijek i iznova uči i istražuje u potrazi za odgovorom.