Kršćanstvo čekanja
Ima ugodnih čekanja. Takvih u kojima čovjek iščekuje dobro. Kao što mlada obitelj čeka rođenje prvog djeteta. Ili čekanje dana vjenčanja. Čekanje proslave. Čekanja nekoga koga dugo nismo susreli i vidjeli. Čekanje djeteta kada roditelji trebaju doći s posla. Život je ispunjen dobrim i ugodnim čekanjima. Neka su kratka i svakodnevna. Neka su duža i događaju se rijetko. Jednom mjesečno. Jednom godišnje. Jednom u nekoliko godina. Dobra čekanja su ona koja imaju takvo objašnjenje koje u nama izaziva radost i ispunjenje. Što čeka mladi bračni par? Svoje prvo dijete kojemu žele pružiti dio od svoje zajedničke ljubavi. Što čeka dijete? Majku ili oca da dođe s posla jer će mu pomoći oko zadaće, nešto donijeti. Što čekamo dok gledamo avion koji upravo slijeće? Prijatelja kojega dugo nismo susreli i nadamo se zanimljivim zajedničkim trenutcima. Obnovit ćemo zajedničke uspomene i dogodovštine iz djetinjstva.
Ima i teških čekanja. Neugodnih. Onih koja nemaju objašnjenja. I vjerojatno objašnjenja neće biti za našeg života. Čekanja koja počinju u trenutku osobne tragedije, gubitka voljene osobe i općenito iskustva koje nazivamo umiranje, odnosno smrt. Zašto čekamo nakon smrti nekoga? I što čekamo? Umrli se više neće nikada vratiti. Dok neka čekanja uključuju odlaske i povratke kao što su susreti s prijateljima, odnosi između roditelja i djece, smrt je čekanje u kojem se netko ipak više nikada neće vratiti. To je čekanje bez objašnjenja. Umrli ne progovara. Ne možemo s njim više razgovarati. Valja čekati svoju smrt da bi se eventualno susrelo onoga ili onu koje nema.
Čekanje bez pravog i stvarnog objašnjenja je jedan oblik vjernikovog križnog puta. Čekanje bez objašnjenja je njegov križ koji sada nekako treba staviti na svoja ramena i nositi do kraja svoje životne kalvarije. Vjernik ne zna koliko će dugo trebati nositi križ. Ne zna hoće li moći uzeti predah i odmoriti. Zna da taj križ ne može sa sebe skinuti. Čekanje bez objašnjenja nije nešto što se može po potrebi nositi, pa onda zbaciti sa sebe. Ono se onog trenutka kada nam netko blizak umre stapa s našim bićem i ono postaje posve naš osoban križ. Odatle i one riječi vjernika kojima je netko umro kada nam pokušavaju objasniti da je nečija smrt u njima ostavila prazninu koju nitko ne može zatvoriti. Ta praznina, manja ili veća, dublja ili plića jest ono čekanje bez objašnjenja smrti voljene i bliske osobe. Kako nečije smrti zamjenjuje se onim teškim i bremenitim zašto nečije smrti. I to zašto na koje i vjernik ne uspijeva uvijek pronaći odgovor izraz je iskustva čekanja bez objašnjenja.
Ovo čekanje kao posve novo i drugačije iskustvo koje se rađa u trenutku spuštanja tijela voljene osobe u grob može se i u kršćanskom životu doživjeti i proživljavati kroz dva različita razumijevanja i tako po prvi put u svom vjerničkom životu upoznajemo i zahvaća nas kršćanstvo čekanja. Treba naglasiti da kršćanstvo čekanja ne mora nužno zatvoriti prazninu i ugasiti vjernikov očaj zbog smrti i tragedije. Kršćanstvo čekanja je također čekanje bez objašnjenja, bez konačnog odgovora na ono zašto nečije smrti.
Kršćanstvo čekanja je iskustvo koje prožima nada, dok osobna vjera iz mirne i tihe vjere prelazi u vjeru koja i figurativno i doslovce postaje hrvanje s Bogom, hrvanje s Kristom, onako kako čitamo o Jakovljevom hrvanju s anđelom u Starom zavjetu. Ukoliko je kršćanstvo čekanja nastaviti živjeti bez objašnjenja onoga zašto smrti voljene osobe bez Boga onda ne postoji nikakvo objašnjenje nečije smrti i objašnjenje neće doći. Kršćanstvo čekanja bez Boga je identično onom vjerovanju da poslije smrti nema ništa i nema nikoga, bez obzira hoće li taj netko biti pisan malim ili velikim slovom. Praznina i očaj ne gube svoj smisao i svrhu, oni postaju razlog ili da se i dalje živi (jer ljudi mogu živjeti i zbog praznine i očaja kojima se hrane, iako je to za njih strašno i katastrofalno) ili razlog da se prije nego se križni put prođe odustane i od sebe i osobnog života. Kršćanstvo čekanja bez Boga ponekad se čini lakšim i privlačnijim. Dovoljno je odustati od sebe i bol zbog smrti, ali i praznina i očaj će prestati progoniti čovjeka. Ili barem čovjek tako vjeruje i nada se.
Kršćanstvo čekanja s Bogom pronalazimo u onom Isusovom odgovoru učenicima prije uzašašća kada Isus govori kako u kući njegovog Oca ima mnogo stanova i kako im ide pripraviti mjesto, i zar bi im Isus lagao da nema mjesta kod Oca kad Isus zna da ga ima, i to u beskonačnoj količini. Isus time ne daje odgovor na ono zašto smrti nekoga tko nam je blizak i drag, Isus upućuje, poučava kako je čekanje s Bogom čekanje s nadom, i ono je teže i zahtjevnije jer se uzima na sebe križ životne tragedije i životnog gubitka. Teret tog križa ostaje i neugoda tog križnog puta traje, kao što traju i praznina i očaj u vjernikovom životu, ali se cijeli taj ogromni križ nosi s nadom u uskrsnuće. Jedino nada u uskrsnuće stoji kao slabašna i krhka prepreka, ali ipak prepreka koja vjernika odvaja od ruba provalije gdje egzistira ništavilo i besmisao.
Iz ovog iskustva kršćanstva čekanja s Bogom ili bez Boga cijeli budući vjernikov život postaje ili nesnosan i nepodnošljiv jer nema više nikakve nade, ili život ostaje težak, neugodan, na trenutke također i besmislen, ali ga kršćanska nada drži da se ne strovali u radikalne odluke i poteze, kao što je oduzimanje osobnog života, odnosno samoubojstvo zbog nemogućnosti da se čovjek nada usred očaja i praznine koje ga rastaču. Čekati bez objašnjenja onoga zašto nečije smrti može se i s Bogom, može se i bez Boga. U oba slučaja osjećaj praznine i razdoblja boli i očaja su prisutni.
Ono što razlikuje ova dva iskustva jest da se čekajući objašnjenje bez Boga ne vidi kraj i završetak životnog križnog puta i čovjek gledajući onkraj smrti odlučuje odustati od sebe, dok čekajući objašnjenje s Bogom pruža barem mogućnost da je onkraj smrti u uskrsnuću konačni svršetak nošenja križa i životnog križnog puta. Čekanje bez nade i čekanje s nadom su različiti. I nije uvijek pitanje možemo li ili ne možemo objasniti sebi ono zašto nečije smrti. S vremenom se pitanje pretvori u pitanje: Nadam li se još uvijek ili se više ne nadam. Čekanje bez objašnjenja s Bogom ili bez Boga je čekanje bez nade ili čekanje s nadom. I kako veli filozofski nihilist Emil Cioran: Gore od svakog čekanja je besmisleno čekanje koje ne čeka ništa jer je ono uvod u dosadu, besmisao i očaj. Čekanje s nadom ne oslobađa praznine i očaja, ali tko god među nama živima čeka objašnjenje onoga zašto smrti voljene osobe zna i osjeća koliko je velika udaljenost između čekanja s nadom i čekanja bez nade. Čekanja bez Boga i čekanja s Bogom.
In memoriam
Tonka Mihovilčević (1983. – 2021.)
