Meditacije uz svagdanja čitanja u došašću

Napomena: ovdje ponuđene meditacije vezane su uz prvo čitanje, a meditacije priređene uz Evanđelje mogu se vidjeti ovdje: 1. tjedan došašća, 2. tjedan došašća, 3. tjedan došašća, drugi dio došašća.

PRVI TJEDAN DOŠAŠĆA

Ponedjeljak prvog tjedna došašća
(Iz 2,1-5)

Vrh svih gorâ

U vremenu proroka Izaije Jeruzalem je bio prijestolnica nejakog židovskog kraljevstva koje je bilo pritiješnjeno između dva moćna carstava: babilonskog i egipatskog. Pa ipak, prorok naviješta: „Dogodit će se na kraju dana: Gora Doma Gospodnjega bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi.“ Prorok govori o obnovljenom jeruzalemskom hramu koji će biti uzvišen iznad svega i kojem će hrliti svi narodi. U ono vrijeme je to zvučalo nevjerojatno i nestvarno. A upravo je tako i bilo. Taj novi hram, znamo, jest Isus Krist. On je onaj kamen koji je bio odbačen, a kojega je Bog izabrao i postavio iznad svega. Iako je u očima svojih sunarodnjaka izgledao kao sanjar i kao gubitnik koji je završio na križu, Krist je svojim uskrsnućem proslavio hram svoga tijela u koji su pozvani svi narodi. I mi smo Kristovom milošću dionici njegove proslave. Zato, ne brinemo se ako se čini da silnici vladaju i da zlo nadjačava. Ne. Krist je uzvišen iznad svega i on je gospodar svega. U njemu je spasenje, njegovi su vjekovi i njemu će sve biti podloženo. Zato s radosnom nadom iščekujemo njegov dolazak.

Ponedjeljak prvog tjedna došašća (u godini „A“)
(Iz 4,2-6)

Na diku i na slavu

Tko je silan, tko je velik, tko je uzvišen u očima ovoga svijeta? Znamo, to su oni koji svoj pogled upiru samo u ovu zemlju i koji su okruženi zemaljskom slavom, bogatstvom i moću… I nikada im nije dosta ništa od svega toga. I nikada nemaju istinskoga mira. Život prođe – i što od svega ostaje? Veli Pismo: „Svako je tijelo k’o trava, k’o cvijet poljski sva mu dražest. Sahne trava, vene cvijet.“ (Iz 40,6.8) Zato nas danas tješi druga riječ istoga proroka Izaije: „U onaj će dan izdanak Gospodnji biti na diku i na slavu.“ Upravo tako. Sve što je samo od ovoga svijeta, kao trava je poljska. A Krist Gospodin, koji izgleda kao neznatan izdanak, bit će na diku i slavu. Nama i svim narodima. Na vječnu diku i na vječnu slavu.

Zato mi danas na ovoj svetoj misi s vjerom pristupamo Kristu Gospodinu koji nam se daruje u otajstvu svoje riječi, u otajstvu svoga tijela i krvi, u otajstvu svoje smrti i svoga uskrsnuća. To je očima svijeta možda neznatno i maleno. Ali mi znamo i vjerujemo: ono siromašno dijete rođeno u betlehemskoj staji, naš Krist Gospodin, koji je ponizio samoga sebe sve do smrti, smrti na križu, upravo će on na koncu zasjati i na njegovo će se ime prignuti „svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika.“ (Fil 2,10) Samo on je Put, Istina i Život. On je iznad svega. Zato se ne zanosimo sjajem i blještavilom ovoga svijeta. Mi slijedimo Krista u njegovoj vjernosti Bogu, u njegovom predanju, u njegovim kušnjama, u njegovoj muci, da bismo bili dionicima i njegove proslave. Upravo tu milost molimo od njega danas na ovoj misi.

Utorak prvog tjedna došašća
(Iz 11,1-10)

Isklijat će mladica

Prorok Izaija govori o budućem mesiji u prekrasnoj slici. Čuli smo. Veliko silno drvo sasječeno je. Do korijena. Do panja. Međutim – gle! – iz panja niče mladica. Za proroka je to slika obamrlog Davidova kraljevstva, koje je u njegovo vrijeme bilo poharano, a najveći dio pučanstva odveden u prognanstvo. Pa ipak, kad je izgledalo da od Davidova kraljevstva ništa nije ostalo, prorok govori o Jišajevu panju (a Jišaj je bio Davidov otac). Veli: „Isklijat će mladica iz panja Jišajeva…“ Prorok govori o povratku naroda iz izgnanstva, ali još i dalje. On govori zapravo o mesiji koji će uspostaviti Božje kraljevstvo, ono koje će zauvijek ostati. Prorok opisuje to čudesno, novo kraljevstvo: „Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a dječak njih će voditi.“ Mi znamo i vjerujemo: to je slika kojom se opisuje ono Božje kraljevstvo koje je ustanovio Isus Krist. Duh Isusa Krista može promijeniti ljude i svijet. Samo on. Gdje god se nalazi neki drugi duh, tamo je nesloga, mržnja, zavist, tamo su otmice i nasilja, tamo je bezobzirnost, tamo je svaka vrsta nepravde, tamo je rat. Nasuprot toga, Krist svojim duhom, svojim predanjem svojom smrću i svojim uskrsnućem spašava svakoga čovjeka dobre volje, štoviše Krist svojim spasiteljskim djelom preobražava cijeli svemir.

Zato žudimo za Kristovom radosnom viješću, za njegovim evanđeljem. Žudimo za njegovim otajstvima koja nas preobražavaju. Žudimo za njegovim kraljevstvom, kraljevstvom mira, dobrote i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To je ono kraljevstvo koje Isus ustanovljuje i koje se treba rađati prvenstveno u srcu svakoga od nas. Vuk i janje! Ris i kozlić! Sve je moguće čovjeku koji se u Boga uzda i koji surađuje s Božjom milošću. Neka nam sveta otajstva koja slavimo pomognu da i mi budemo širitelji toga kraljevstva.

Srijeda prvog tjedna došašća
(Iz 25,6-10a)

Spremit će gozbu

Na što nas Bog poziva? Naravno, na to da vršimo njegove zapovijedi, na to da nosimo svoj križ, na to da činimo dobro onima koji nas progone. Kako to samo izgleda teško i nikad do kraja ostvarivo! Ali ne! Božja riječ na to gleda na posve drugačije način. Čuli smo. Prorok naviješta da će Bog svim narodima spremiti gozbu od dobra mesa (pretiline sočne) i izvrsna vina. Bog nas poziva na gozbu! Bog nas poziva na slavlje! Kaže Pismo da smo „pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!“ (Otk 19,9)

Naravno, nama je jasno da je naš put do te gozbe povezan s time da nosimo svoj križ. Međutim, Božji čovjek koji pred očima ima tu vječnu, neizmjernu nagradu – Kristovu svadbenu gozbu – smatra da nevolje ovoga života nisu spomena vrijedne. Veli Pavao: „Ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave.“ (2 Kor 4,17) Malenkost časovite nevolje, veli Pavao.

Znamo da je ova sveta misa svadbena gozba Jaganjčeva, da se u njoj ostvaruje Božja milost, da po njoj već sada postajemo dionicima Kristove proslave. Zato je misa naša posebna snaga. Na svakoj svetoj misi mi smrt Gospodnju naviještamo, njegovo uskrsnuće slavimo i njegov slavni dolazak iščekujemo. Naravno, iščekujući njegov drugi dolazak, mi u radosti iščekujemo i blagdan njegova rođenja. Dao Bog da nas i ovo vrijeme iščekivanja kao i sam blagdan Božića ispuni tom nadom i tom radošću.

Četvrtak prvog tjedna došašća
(Iz 26,1-6)

Obara one koji obitavahu visoko

Koliko li je samo silnika bilo na ovoj zemlji! U starom se Egiptu faraonovo ime doslovno nije smjelo izgovoriti. Pred kraljevima i silnim vojskovođama podanici su doslovno padali ničice. Ne tako davno u nas je bilo dovoljno da se netko kritički osvrne na vlast i vlastodršce, pa da završi u najstrožem zatvoru. Uza sve to i danas ima onih koji misle da su iznad ostalih zbog svoga bogatstva, društvenog položaja ili pak zbog utjecaja koji imaju među nositeljima vlasti.

A Bog se tome smije. Veli danas prorok: „Bog obara one koji obitavahu visoko, razvaljuje tvrđu visoku, ruši u prah, sravnjuje sa zemljom.“ Čuvajmo se zato svake oholosti, uznositosti, taštine i umišljenosti. Sve nas je Bog stvorio, Bog nam je svima Otac, a Krist je za svakoga od nas jednako umro i uskrsnuo. Zbog toga se ne trebamo uzdizati jedni iznad drugih. Veli apostol Jakov: „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost.“ (Jak 4,6) Zato mi želimo nasljedovati Isusa koji je bio i malen i ponizan i koji nam kaže: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.“ (Mt 11,29) Slavit ćemo uskoro blagdan Kristova rođenja. Neka nam maleni Isus podari svoje ponizno srce, da bismo se s Isusom mogli radovati sada i u vječnosti.

Petak prvog tjedna došašća
(Iz 29,17-24)

Zabludjeli duhom urazumit će se

Nitko od nas nije odmetnik. Nitko od nas nije neprijatelj Kristov. Međutim, uz najbolju volju, u ovome svijetu često ne vidimo jasno, često nas zavedu naše strasti, često se povodimo za ovim svijetom, često idemo krivim putovima. Sve to Isus zna. Zato on kaže da nije došao zvati pravedne, nego grešne na obraćenja (Lk 5,31), on je došao upravo radi one stote, zalutale ovce, on je došao spasiti Zakeja carinika i onoga razbojnika na križu. Upravo nam to danas govori prorok: „Zabludjeli duhom urazumit će se, a oni što mrmljaju primit će pouku.“

Zbog toga ne malakšemo, unatoč svojih slabosti i svoje nestalnosti. Jer, vjerujemo, Bog nas se u Kristu nikada ne odriče. On nas uvijek iznova traži i doziva. Veli prorok: „Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi.“ (Hoš 11,4) Zato uvijek iznova tražimo Božje lice, zato se uvijek iznova kajemo za svoje grijehe, zato neprestano nastojimo surađivati s Božjom milošću. Izraz našega nastojanja i naše želje da Bogu budemo vjerni jest i ova sveta misa na koju smo jutros došli. Dao Bog da Božja riječ koju smo čuli i sveta otajstva koja slavimo urode u nama obilnim duhovnim plodovima.

Subota prvog tjedna došašća
(Iz 30,19-21.23-26)

Više ne plači

Kako utješiti onoga koji oplakuje svoje pokojne? Kako utješiti one koji silno trpe zbog progonstava, nasilja, koji silno trpe zbog rata i nepovratnog gubitka i svojih najmilijih i svojih dobara? Silno velika zna biti ljudska bol i ljudska tuga. A evo, čuli smo, prorok svome potlačenom narodu upućuje Božju riječ: „Puče sionski koji prebivaš u Jeruzalemu, više ne plači!“ Jasno nam je. Nevolja i nesreće gotovo su neizbježne. Isus nam ne daje isprazna obećanja da će sve biti dobro, mirno i savršeno. Isus nije došao dokinuti križ i nevolje, nego je došao da dade smisao našem životu, našim radostima, ali i našem trpljenju. Zato nam poručuje: „Žena kad rađa, žalosna je jer je došao njezin čas; ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet. Tako dakle i vi: sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati.“ (Iv 16,21-22) Isus je rekao onoj žalosnoj majci iz Naina čiji je sin bio umro: „Ne plači!“ To nam danas poručuje i prorok. Zato, ako smo i žalosni, ako smo i tužni, mi nismo bez nade, jer znamo, po svom trpljenju mi sudjelujemo u Isusovu trpljenju, da bismo bili dionicima o njegove proslave. Zato danas, unatoč svojih briga i nevolja, na ovoj misi pjevamo i slavimo Gospodina. Dao Bog da se to slavlje protegne sve do vječnosti.

DRUGI TJEDAN DOŠAŠĆA

Ponedjeljak drugog tjedna došašća
(Iz 35,1-10)

U pustinji će provreti vode

Iz televizijskih prikaza vjerojatno znamo kakvi uvjeti vladaju u pustinji: suhi pijesak, sunce koje žari, usahle biljke i nešto malo kiše svakih nekoliko godina. Voda u pustinji prava je blagodat. Govoreći o Božjem spasenju prorok danas uzima upravo tu sliku: „U pustinji će provreti vode i u stepi potoci.“ Ondašnjem čovjeku nije trebalo tumačiti što znači pustinja i što znači suha stepa, bez vode. Kada takvi predjeli ožive u bujnom cvatu, onda je to stvarno ravno čudu. Slika je to Božjega naroda u izgnanstvu. Daleko od svoje domovine i od svojih svetinja, izgledao je narod kao osušena biljka. I onda prorok naviješta posvemašnju preobrazbu: procvat i radost. Tako je u povijesti i bilo. Narod se vratio u svoju domovinu. I to onda kada su se tome najmanje nadali.

Upravo to Bog govori danas i nama. Bog nas poziva da procvjetamo kao pustinja. Ako pomislimo ili ako kažemo da u nama nema ni snage, ni životnog soka, da smo prava pustinja, Bog će nam odgovoriti da je upravo nama upravljena ta riječ. On nas pridiže iz naših padova, on nam daruje svoje oproštenje. On će nas napojiti iz vrela života. To vrelo Božja je riječ koja nas napaja. Ti potoci u stepi sveta su otajstva koja slavimo. Ako sami sebi i izgledamo usahlima, Bog nas krijepi, Bog nas pridiže, Bog nas nosi. Njegovom milošću mi možemo pobijediti svoje zle sklonosti i svoje grijehe. Veli Pavao: „Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati.“ (Fil 2,13) Dao Bog da ohrabreni njegovom riječju o obnovljeni svetim otajstvima radosno dospijemo do božićnih blagdana.

Utorak drugog tjedna došašća
(Iz 40,1-11)

Pripravite put

Danas nas prorok poziva: „Pripravite put Gospodnji u pustinji… Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo neka se izravna, što je hrapavo, neka se izgladi!“ Kao što su se u drevna vremena popravljali neravni putovi za dolazak zemaljskog vladara, tako Izaija opominje narod da isprave svoje krivine i neravnine, to jest da se obrate.

Taj poziv vrijedi i za nas, osobito u vremenu došašća. Koliko god se nama činilo da su nam putovi pravi i ispravni, mi trebamo – po proročkoj riječi – svoje život neprestano ravnati prema Božjem zakonu. Potrebno je samo malo bolje pogledati u vlastitu nutrinu. Što nam valja sniziti? Zar ne da u nama ima toliko i nestrpljivosti i oholosti, i sebičnosti i ljutnje i zavisti i lijenosti i nemara u molitvi i u vlastitim dužnostima? A što nam valja uzvisiti? Naravno, ljubav, dobrohotnost, strpljivost, marljivost, vjerno vršenje dužnosti, ustrajnost u dobru, poštovanje prema Bogu i bližnjemu, sudjelovanje na nedjeljnoj misi… Gospodin nas na poseban način pohađa u ovom vremenu došašća. Pripravimo mu putove. Otvorimo mu vrata. I on će doći k nama, večerati s nama i ispuniti naš život trajnom i dubokom radošću koja samo od njega dolazi.

Srijeda drugog tjedna došašća
(Iz 40,25-31)

Krila im rastu kao orlovima

Kad čovjek zađe u neke godine, opaža da više nije ni brz ni okretan, kakav je bio prije. Godine čine svoje, kaže se. To je jednostavno tako, iako to koji puta nije lako priznati. Međutim, u Božjem svijetu to je drugačije. Ako se čovjek stvarno želi obratiti od svojih grijeha, ako čovjek iskreno želi živjeti prema evanđeoskom nauku, uvijek će imati snage, bez obzira na godine i bez obzira na to koliko je tjelesno slab. Kako je to moguće? Jednostavno, Bog je onaj koji daje snagu, Bog je onaj – kako bi rekli stari teolozi – koji uvijek daje milost dostatnu. Upravo nam to danas poručuje prorok: „Onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.“

Bog nas prosvjetljuje svojom riječju, Bog nas jača svojom milošću, Bog nas obnavlja svetim otajstvima. Upravo zato su veliki i sveti ljudi činili velike stvari u mladosti i starosti, u zdravlju i bolesti, u povoljnim i nepovoljnim prilikama. Zato, ne bojmo se. Božja nam riječ pokazuje put, njegova nas milost podržava. Jer, Božja mudrost i Božja milost jača je od svih nevolja i svih prepreka koje bi nam mogle stajati na putu. Na velike smo stvari pozvani. Pavao kaže: „Bog nas želi besprijekornim, savršenim sačuvati za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Onaj tko vas poziva: on će to i učiniti.“ U toj nadi i u toj radosti slavimo ova sveta otajstva u ovom lijepom vremenu iščekivanja blagdana Gospodinova rođenja.

Četvrtak drugog tjedna došašća
(Iz 41,13-20)

Jakove, crviću

Kako samo roditelji znaju tepati svojoj djeci! Obuzme ih nježnost i neka posebna toplina samo kad ugledaju svoje dijete, kada ga uzmu u naručje, kada ga vode za ruku, kada mu pripovijedaju, kada ga stavljaju u krevetić… A kako tek djedovi i bake gledaju svoje unuke! Upravo podjetinje. Eto, što može roditeljska ljubav! I onda, vidimo da se Bog prema svome narodu tako „djetinjasto“ ponaša. Upravo mu tepa. Čuli smo, on kaže: „Ne boj se, Jakove, crviću, Izraele, ličinko, ja sam pomoć tvoja – riječ je Gospodnja – Svetac Izraelov tvoj je otkupitelj.“ To su riječi onoga koji je ispunjen nježnošću i ljubavlju. To su riječi našega Boga koji je Ljubav. Stvarno, nikad do kraja ne možemo proniknuti Božju ljubav prema nama.

A evo, upravo iz te svoje neizmjerne ljubavi Bog šalje svoga Sina, da postane čovjekom, da bi nas zaodjenuo svojim božanstvom. Zato s radošću i ljubavlju iščekujemo blagdan Isusovog rođenja kao što puni nade iščekujemo i konačni njegov dolazak na koncu vremena. Zato, ne bojmo se! Mi smo ljubljena djeca Božja. Ako smo pak djeca, onda se neprestano trebamo truditi da ljubimo Boga iznad svega, a svoje bližnje kao same sebe.

Petak drugog tjedna došašća
(Iz 48,17-19)

Tvojem te dobru učim

Djetetu i mladom čovjeku propisi i zakoni često izgledaju kao da su doneseni samo zato, da čovjeka muče i guše njegovu slobodu. A znamo, svaka roditeljska opomena, svaki normalan zakon i propis – uvijek je za dobro onome koji ga poštuje. Samo površni ljudi u propisu vide nasilje nad vlastitom slobodom. Upravo to govori današnja Božja riječ: „Ja, Gospodin, Bog tvoj, tvojem dobru te učim“. Pogledajmo. Ako zapovijed kaže ne ubij, ne učini preljuba, ne ukradi – to je uvijek za naše vlastito dobro, ali i za dobro naših bližnjih. Kada Isus kaže da trebamo ljubiti svoje neprijatelje, onda to nije pusta tlapnja, nego je to jednostavno Isusov put koji je za naše dobro, iako se to na prvi pogled tako ne čini. A on je molio za svoje ubojice.

Istina, koji puta nije lako vršiti zapovijedi, jer nas napast i ovaj svijet snažno vuku na drugu stranu. Međutim, kada se uspijemo othrvati zlu, kada se trudimo oko dobra, duboko u sebi osjećamo mir, onaj mir koji dolazi od Boga i od čiste savjesti. Bog je naš Otac, Otac koji nas ljubi, koji za nas šalje svoga Sina. A kad nam on nešto zapovijeda, budimo sigurni – on nas uči onome što je dobro za naše bližnje, ali i za nas same. Neka nas ova Božja riječ prosvijetli da spoznamo dobro za kojim trebamo ići i neka nam ova sveta otajstva pomognu da za tim dobrom i idemo. U tome nam zasigurno pomaže ovo sveto adventsko vrijeme i ova sveta misa koju slavimo.

Subota drugog tjedna došašća
(Sir 48,1-4.9-11)

Kako li si slavan bio, Ilija!

Neki su velikani neosporne veličine. Tako je Ilija zasigurno jedan od najvećih proroka. Srcem i dušom borio se za Božju slavu. Činio je silna čudesa. Samo za njega Sveto pismo kaže da je ponesen u nebo. Ilija je onaj prorok za kojeg Pismo kaže da će doći na kraju vremena. Nadalje, Isus kaže da je Ivan Krstitelj zapravo Ilija koji je imao doći. On toj dvojici velikana iskazuje jednaku čast. Kaže današnja riječ s udivljenjem: „Kako li si slavan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti?“ Zašto je Ilija bio velik prorok, zašto je on mogao činiti velika čudesa? Jednostavno zato, što ga je Bog na to pozvao i što mu je Bog udijelio tu snagu. Ilijina silna veličina – Božje je djelo.

Međutim, u tome silnom proroku svatko od nas može vidjeti sama sebe. Kako? Pogledajmo. Svakoga je od nas Bog pozvao u život. Svakome je od nas Bog dao dar vjere. Svakome od nas Bog podaruje vječno spasenje. Svakoga od nas Bog poziva da u svojoj obitelji, u svome staležu, na mjestu gdje živi i radi životom svjedoči da nas Bog spašava po Isusu Kristu. Svi smo mi pozvanici. Pitanje je samo, kako mi odgovaramo na Božji poziv i u kojoj mjeri surađujemo s Božjom milošću. Ilija je ustrajao u svome poslanju do konca. Apostoli i toliki velikani životom su zasvjedočili svoju vjernost Kristu. I danas među nama ima onih koji nenametljivo i tiho vrše svoje ljudske i kršćanske dužnosti i tako daju svjedočanstvo za Krista koji je došao služiti, a ne da bude služen. Mi smo Božji pozvanici, mi smo pozvani da budemo svjetlost svijeta i sol zemlje. Bog koji nas na to poziva dat će nam mudrost svoga Duha da to spoznamo i svoju milost po Isus Kristu da tako i činimo.

TREĆI TJEDAN DOŠAŠĆA

Ponedjeljak trećeg tjedna došašća
(Br 24,2-7.15-17a)

Vidim ga, ali ne sada

Bileamu, tome neobičnom proroku, Bog daje da može prorokovati o dalekim budućim vremenima. Evo kako on opisuje budućeg mesiju: „Vidim ga, ali ne sada: motrim ga, al’ ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže.“ Upravo tako. Proroci su mogli tek maglovito naslutiti kakav će biti Mesija. Mi, kojima je upravljena evanđeoska poruka, znamo kakav je bio Mesija, to jest Krist, naš Gospodin. Poznata su nam njegova djela te znamo i vjerujemo da nas se spasio svojom smrću i svojim uskrsnućem. Međutim kada je u pitanju Kristov drugi dolazak, na svršetku vremena, mi možemo govoriti s Bileamom: „Vidim ga, ali ne sada: motrim ga, al’ ne iz blizine.“ Mi ne možemo svojim razumom dokučiti kakav će biti taj vječni svijet gdje neće biti ni boli ni jauka, ni smrti, svijet koji će se Kristovom milošću pred nama otvoriti. Mi vjerujemo da nam je Isusu pripravio stanove u kući njegova Oca tako da budemo u istoj slavi gdje je on, gdje je njegova majka Djevica Marija, gdje su apostoli i svi sveti. Vječna slava s Isusom jest njegov čisti dar njegove ljubavi za nas. Veli prorok: „Vidim ga, ali ne sada“. Mi smo već sada djeca Božja, mi smo već sada dionici nebeskoga kraljevstva, samo to još uvijek jasno ne vidimo. Dao Bog da se to Božje spasenje Kristovom milošću za svakoga od nas u potpunosti ostvari u sretnoj vječnosti. Neka zalogom toga budu i ova vesela otajstva koja jutros slavimo.

Utorak trećeg tjedna došašća
(Sof 3,1-2.9-13)

Teško nepokornom gradu!

Tvrdo zvuče proročke riječi koje smo čuli: „Teško nepokornom, okaljanom,

nasilničkom gradu!“ Teško onima koji su nepokorni. Kada čujemo tu riječ, čini nam se da bi pokoran bio onaj koji bi posvema zanijekao sama sebe i svoje prosudbe i uvjerenja te se u potpunosti podložio nekome drugome. Rekli bismo, gdje bih u tom slučaju tu bio ja, gdje bi tu bilo moje ljudsko dostojanstvo? Zar bih trebao samoga sebe zanijekati? Neće biti tako. Pogledajmo. Ako se netko ne pokorava prirodnim silama, stradat će. Što se događa onome koji zanemari oluju na moru? Ili onome koji ne sluša liječnikov savjet u bitnim stvarima? Što se događa onome koji ne sluša opomene da je svaka ovisnost veliko zlo? Onome što je dobro, što je mudro, što je razborito, što je bitno za moj život – treba se pokoravati. Sve drugo bila bi ludost koja se u prvom redu obija meni o glavu.

Tako je i u našem vjerskom životu. Teško nama, budemo li nepokorni Božjim zapovijedima. Svjesno, namjerno i tvrdoglavo gaziti Božje zapovijedi siguran je put da činimo veliko zlo i sebi i onima oko nas. Mudro je pokoravati se Bogu, jer on kaže: „Tvojem te dobru učim.“ Zato, ako koji puta ne vidimo baš jasno, ako nam se koji puta čini da je Božja zapovijed preteška ili da se ne uklapa u ovo vrijeme, mudro je ipak slijediti Božji glas, jer Bog znade bolje i od naše pameti i od mudrovanja ovoga svijeta. Možda ćemo sebi i drugima izgledati kao da smo zaostali, kao da smo ljudi iz nekih davnih, mračnih vremena. Međutim, mi vjerujemo Bogu, njegovoj riječi, njegovim zapovijedima. Jer, Bog je Čovjekoljubac, on nas upućuje na putove koji će biti na blagoslov nama i onima oko nas.

Srijeda trećeg tjedna došašća
(Iz 45,6b-8.18.21b-25)

Rosite, nebesa, odozgo

Kroz povijest Božjeg izabranog naroda u Starom zavjetu Bog i danas progovara svojoj Crkvi. Evo, kad je u jednom strašnom razdoblju Božji narod bio prognan i do kraja ponižen, daleko od domovine i od svojih svetinja, uzdizala se žarka molitva Bogu da konačno pošalje obećanog Spasitelja, toliko žuđenog Mesiju, da ih izbavi. Čuli smo vapaj i molitvu koju i ime cijelog naroda govori prorok Izaija: „Rosite, nebesa, odozgo, i oblaci, daždite pravednošću. Neka se rastvori zemlja da procvjeta spasenje, da proklija izbavljenje!“ Upravo su te riječi utkane u pjesmu koju ovih dana rado u crkvi pjevamo: „Padaj s neba, roso sveta.“

Te riječi danas na poseban način izražavaju i našu molitvu. Hvala Bogu, mi nismo prognanici, niti nas pogađaju silne nedaće onoga naroda. Pa ipak, i mi duboko, možda još i više od njih, čeznemo za Bogom, za spasenjem, za Isusom. Pogledajmo. Koliko god se neki neprestano žalili kako nam je život težak, mi ipak u materijalnom i društvenom smislu živimo bolje nego prije deset ili dvadeset godina. Puno toga imamo i puno toga si možemo priuštiti, što toliki ljudi u nekim drugim zemljama ne mogu ni zamisliti. Pa ipak, uza sve to, kraj svih igračaka, kraj sveg blagostanja, kraj svih zabava, kraj svih kupovina i trgovačkih centara koji nude zabavu i neprestanu potrošnju, kraj svih iznašašća moderne tehnike i industrije zabave, mi smo duboko u sebi žedni Boga. Što više trčimo za dobrima ovoga svijeta, to smo više žedni, to smo više nemirni. Dok ispijamo slavu ovoga svijeta nama je kao onima koji piju morsku vodu da bi utažili žeđ. Još su više žedni. Zato mi duboko u sebi žudimo za Bogom i samo za Bogom. Samo on može ispuniti naša srca mirom. Upravo to Bog danas čini među nama. Na poseban način u ovom svetom vremenu došašća, kada tako rado dolazimo na zornice, Bog nas prosvjetljuje svojom riječju, kupa svojom milošću i ispunja snagom svetih otajstava koje ovdje slavimo i poziva nas da Krista tražimo i za njim idemo. Zato tako rado pjevamo ovih dana: „Padaj s neba, roso sveta!“

Četvrtak trećeg tjedna došašća
(Iz 54,1-10)

Za kratak trenutak ostavih tebe

Tko će proniknuti putove Božje? S jedne strane, znamo i vjerujemo da nas je Bog stvorio zato što nas je ljubio prije postanka svijeta. Znamo da nas je toliko ljubio, da je za naše spasenje poslao najvrednije što ima – svoga Sina. Znamo da je utjelovljeni Sin Božji, naš Gospodin Isus Krist – poslušan svome Ocu – za naše spasenje sama sebe predao poslušan do smrti, smrti na križu. Toliko nas je ljubio i toliko nas ljubi! Upravo zbog toga, ne možemo lako razumjeti, zašto Bog dopušta silne nesreće, silne zločine i silna zla koja pogađaju pojedince, ali i čitave narode. Zašto je Bog dopustio da njegov izabrani narod ode u progonstvo? Zašto Bog dopušta da i danas haraju strašni ratovi i nasilje nad nevinima? Tko to može razumjeti? Upravo zbog toga Bog nama danas progovara po proroku Izaiji: „Za kratak trenutak ostavih tebe, al’ u sućuti velikoj opet ću te prigrliti.“

Mi ne možemo proniknuti Božje naume, ali, znamo i vjerujemo, Bog je dopustio da Isus bude kušan u pustinji, dopustio je da se krvlju znoji u Maslinskom vrtu, Bog je dopustio da njegov utjelovljeni Sin umre na križu kao posljednji zločinac. Međutim, upravo po Isusovoj smrti i po njegovu poniženju Bog je učinio da budemo spašeni te da Isus Krist – u svom čovještvu – bude u nebesima proslavljen. Zato mi u svojim nevoljama ne malakšemo. Znamo: ako s Isusom trpimo, s njime ćemo i kraljevati. Što god bilo i kako god bilo, znamo, na nama počiva Božji pogled, Božja nas ruka drži i Kristova nas milost vodi spasenju. Neka nas zbog toga ova Božja riječ i ova sveta otajstva koja slavimo ispune mirom i pouzdanjem.

Petak trećeg tjedna došašća
(Iz 50,1-3a.6-8)

Dom molitve za sve narode

Židovi su u svoje vrijeme bili silno ponosni zbog toga što su oni ipak bili izabrani narod, pa su onda nekako s visoka gledali na sve druge narode. Pa ipak, iako se u to vrijeme Bog po prorocima objavljivao samo tome narodu, on jasno kaže da je on Bog svih naroda i svakoga čovjeka dobre volje. Zato, govoreći o hramu, Bog kaže: „Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode.“

Kao nekoć Židovima, proročka je riječ upravljena i nama. Bog nikoga unaprijed ne isključuje iz svoga spasenja. Nažalost, čovjek svojom slobodnom voljom, svojoj ludošću i svojom tvrdoglavošću može odbacivati Božju milost i njegovo spasenje. Zato, umjesto da s visoka gledamo na neke druge ljude, bit će puno važnije da pazimo na svoje srce, da se trudimo ostati Bogu vjerni. Zato nas Pavao opominje: „Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne.“ (1 Kor 10,12) U isto vrijeme trebamo moliti Gospodina da nam daruje široko srce da možemo gledati kao na brata i sestru svakoga čovjeka, pogotovo onoga koji Boga traži, a još više onoga koji s nama slavi ista otajstva, jer Bog „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“ (1 Tim 2,4)

DRUGI DIO DOŠAŠĆA

17. prosinca
(Post 49,2.8-10)

Dok ne dođe onaj kome pripada

Moramo priznati da nas ponekad uhvati malodušnost, kada gledamo tolike nepravde, kada vidimo kako se moćnici razmeću svojim bogatstvom i položajem koji su prigrabili. Hvata nas malodušnost kada vidimo kako se ono što je nemoralno, neljudsko i protivno ljudskoj naravi i samom razumu nameće kao istina i kao napredak, kada se uzdiže ono što je i ružno i sramotno te se u isto vrijeme ismijava ono što je i plemenito i sveto. Ne, uopće se ne trebamo prepuštati takvim mislima. Oduvijek je toga na svoj način bilo i naše vrijeme u tome nije izuzetak. Međutim, mi znamo da smo prvenstveno pozvani na to da Božjom milošću izgrađujemo Božje a ne sotonino kraljevstvo, da smo pozvani svojim životom promicati ono što je plemenito, čestito, ono što je Božje.

U isto vrijeme znamo, da nitko i ništa ne može Boga pobijediti niti osujetiti njegov naum spasenja za svakoga čovjeka dobre volje. Upravo to nam govori današnja Božja riječ: „Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada – kome će se narodi pokoriti.“ Mi znamo i vjerujemo: iz Judina plemena, iz Davidova potomstva rođen je u ljudskoj naravi Sin Božji odvijeka, naš Gospodin Isus Krist, onaj kojeg su proroci naviještali. Po njemu i za njega je sve stvoreno. On je Put, Istina i Život, on je Alfa i Omega, Početak i Svršetak. Njemu pripada sva slava i čast. Njemu će se svi narodi pokloniti. U toj vjeri i u toj nadi mi smo uvijek ispunjeni radošću jer je Isus naš Gospodin i naš Spasitelj. I zato s radošću danas slušamo njegovu riječ i slavimo njegova otajstva.

18. prosinca
(Jr 23,5-8)

Pravo i pravicu

Pravo i pravica nisu istoznačnice. Evo poznatog slučaja: roditelji redovito više novaca izdvajaju za odjeću svoje kćeri negoli za odjeću svoga sina. Pravičan čovjek ne siječe uvijek po pola. Osim suhoparnog prava, postoji i pravica,  koja ne gleda samo na slovo zakona, nego na duh i smisao zakona. O tome danas govori prorok: „Evo dolaze dani podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj i biti mudar i činit će pravo i pravicu u zemlji.“ Božja nam riječ govori da suhoparno, doslovno pravo nije dovoljno. Pravica nadvisuje pravo. Ona je sućutna, ona izlazi iz dobrostiva srca.

Tako će čestit poslodavac imati srca, ljubavi i razumijevanja prema svojim radnicima i u stvarima na koje ga zakon ne obvezuje. Tako će službenik na šalteru učiniti više od onoga što mu je „u opisu radnoga mjesta“ da pomogne stranci koja se nikako ne snalazi u nekim papirima. Tako je i u našem obiteljskom životu. Ako budemo precizno mjerili tko je koliko puta iznio smeće, tko je više doprinio uređenju kuće, ako budemo apotekarskom vagom mjerili svoje i tuđe zasluge, neće biti sreće u našoj obitelji. Nesreće počinju onda kada počnemo sve mjeriti i premjeravati, da bi bilo pravedno. Pravo je zakon. I to treba poštovati. A pravica je duh zakona, ona je srce. Pravo ne gazimo, ali za pravicom idemo. Pogledajmo: Da Bog striktno provodi pravo, tko bi od ljudi zaslužio njegovu milost? Bog je pravedan, ali je i sućutan. I mi bismo trebali za time težiti.

19. prosinca
(Suci 13,2-7.24-25a)

Dijete Bogu posvećeno

Majci drevnoga suca Samsona, još prije njegovog rođenja, anđeo kaže da će od on majčine utrobe biti Bogu posvećen. Slično je bilo i za proroka i suca Samuela. Bio je Bogu posvećen od djetinjstva. Jednako kao i Ivan Krstitelj. Možemo se samo diviti: dijete je od Boga prepoznato i pozvano i od Boga posvećeno još prije rođenja! To su bili velikani! Međutim, kada malo dublje pogledamo, zar bi Bog dopustio da su neki ljudi „posebniji“ od drugih? Pogledajmo. Svako je dijete začeto, jer ga je Bog htio, jer ga je Bog u život pozvao, jer Bog za njega ima posebno poslanje. Svako je dijete – rođeno i nerođeno, da se razumijemo! – od Boga željeno, pozvano u život i svakome tome djetetu Bog upućuje poseban poziv, svako je dijete Bogu posvećeno, od Boga stvoreno i od Krista otkupljeno, za svako dijete – rođeno i nerođeno! – Bog pripravlja vječni stan u nebesima.

Svi smo mi Božji pozvanici, Božji izabranici, svi smo mi od Boga pozvani i po Isusu Kristu Duhom Svetim posvećeni da budemo sveti pred Bogom. Silno je veliko naše dostojanstvo, silno je veliko dostojanstvo svakoga čovjeka. Zato, dok se s pravom radujemo tome što nas Bog u punom smislu po Kristu uzima za svoju djecu, trebamo imati na pameti da Bog tako gleda na svakoga čovjeka, pa i onoga koji nam možda nije drag, pa i na onoga kojega smatramo grešnikom. Jer, Sin je Božji zato i došao na svijet da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Zato, dok se radujemo svome izabranju i svome posvećenju, neka nam Bog udijeli takvo srce da na sve ljude gledamo kao na braću i sestre, jer nam je jedan Bog i jedan Spasitelj, Krist Gospodin.

20. prosinca
(Iz 7,10-14)

Emanuel

Stari su narodi s dubokim strahopoštovanjem prilazili svojim božanstvima koji su, prema njihovu vjerovanju, boravili ili na vrhovima nepristupačnih planina ili u najtajnijem kutku hrama. Samo su rijetki izabranici mogli ulaziti u svetište i prinositi žrtve. Tako je i u židovskom hramu postojao dio koji se nazivao „svetinja nad svetinjama“ gdje je smio ući samo veliki svećenik. A evo, čuli smo danas, prorok Izaija navješćuje: „Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!“ Ime Emanuel u prijevodu znači: „S nama Bog“.

Najveće se tjeskobe stvaraju u čovjeku onda, kada počne vjerovati da je sâm, napušten od sviju, prepušten samome sebi. Međutim, Bog je stvarno s nama, on je Emanuel po svome Sinu Isusu Kristu, koji se rodio među nama, nama u svemu sličan, osim u grijehu, koji je radi nas postao siromašan, da se mi njegovim bogatstvom obogatimo. Bog nam u svome Sinu daruje sama sebe. Neka nas on svojim duhom prosvijetli i svojom milošću ojača da živimo dostojno te velike milosti.

21. prosinca
(Pj 2,8-14)

Dragano moja, ljepoto moja!

Otvorimo Sveto pismo i nađemo Pjesmu nad pjesmama. Kakve su to riječi? Vrlo je vjerojatno da je to zbirka onodobnih ljubavnih pjesama koje su se pjevale na svadbi. Kako to da su te pjesme uvrštene u Sveto pismo? Pogledajmo. Proroci često govore da Bog ljubi narod svoj onako, kako zaručnik voli svoju zaručnicu. U Novom zavjetu Krist je prikazan kao Zaručnik koji sama sebe predaje za svoju zaručnicu – Crkvu. Stihovi koje smo čuli govore nam o silnoj i nježnoj ljubavi koju Bog osjeća za svakoga od nas. Stvorio nas je jer nas je ljubio prije postanka svijeta. Isus je pokazao svoju ljubav prema nama tako da je sama sebe predao u smrt. Bog nas poziva u vječno zajedništvo s Kristom, zato jer nas ljubi, jer nas uzima kao svoju posinjenu djecu. Evo, uz dužno poštovanje, djeca nikada do kraja ne mogu dokučiti dubinu roditeljske ljubavi, sve dok i sami ne dobiju djecu. Tako i mi, slabi ljudi, nikada do kraja ne možemo dokučiti dubine Božje ljubavi. A evo, Božja nam riječ kaže da nas Bog ljubi beskonačnom ljubavlju, kao što je i on sam beskonačan. Dao Bog da svakoga dana u sve većoj i većoj mjeri budemo vrijedni onoga što Bog za nas čini i onoga što on po Kristu za nas jest.

21. prosinca
(Ili: Sef 3,14-18a)

Klikći od radosti!

Možda nam zvuči „knjiški“ i previše teološki kada kažemo misno slavlje ili da smo slavili ovo ili ono bogoslužje. A upravo o tome i jest riječ. Pogledajmo. Bog nas je stvorio na svoju sliku. Krist nam po otajstvu svoje smrti i svoga uskrsnuća čini svojom braćom i sestrama, to jest posinjenom djecom Božjom. Krist nam je pripravio vječne stanove u kući svoga i našega nebeskoga Oca. A evo, u svakom bogoslužju, a na poseban način u svakoj svetoj misi to se otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, otajstvo našega spasenja među nama događa i ostvaruje. Zato mi slavimo svetu misu, zato mi slavimo i blagoslivljamo Boga.

O tome nam vedro progovara proročka riječ koju smo čuli: „Klikći od radosti, Kćeri sionska, viči od veselja, Izraele! Veseli se i raduj se iz sveg srca, Kćeri jeruzalemska! Gospodin, kralj Izraelov, u sredini je tvojoj!“ Na poseban način tu Božju blizinu, taj Božji milosni pohod osjećamo ovih dana kada pred nama stoji blagdan rođenja Sina Božjega. Bog nas pohađa! Bog je s nama! Zato je svaka misa za nas posebno slavlje, zato u svakoj molitvi mi prvenstveno Boga hvalimo i slavimo i to nastojimo svojim životom pokazivati. Kristovo je spasenje blaga vijest, radosna vijest, evanđelje. Dao Bog da se ta radost i to slavlje prenese sve do vječnosti, do zajedništva sa svima svetima.

22. prosinca
(1 Sam 1,24-28)

Isprošen je od Gospodina

U Prvoj Samuelovoj knjizi pripovijeda se kako se jedna pobožna žena imenom Ana, nerotkinja, u hramu molila da rodi dijete. I doista, već sljedeće godine ona porodi sina i dade mu ime Samuel u prijevodu: Isprošen od Boga. I, nakon tri godine, ona ga dovodi u hram i predaje da služi Bogu. Ona ga ustupa Gospodinu. Na sličan način Sveto pismo opisuje rođenje i službu drugih velikih ljudi: Mojsija, Samsona, Samuela, Ivana Krstitelja. To su ti velikani Božji. Međutim s druge strane, za Boga nema velikih i malih ljudi. Svako je dijete Božji dar. Svaki je čovjek jedinstven i vrijedan. Jedino je čovjek stvoren na sliku Božju. Jedino čovjek po Kristu postaje dionikom njegove božanske naravi. Zato i svako dijete ima svoje dostojanstvo. Ono nije vlasništvo svojih roditelja, niti trofej kojim će oni dokazivati svoju uspješnost. Zato je strašno kada netko kaže da će si roditi dijete. Sebi? Dijete? U svakom djetetu je cijeli svemir, neponovljivo i jedinstveno bogatstvo osobnosti, koja nikada ne prestaje, cijelu vječnost. Dijete je najveći Božji dar povjeren čovjeku. Od samih početaka Bog je rađanje i odgoj djece stavio u okvir obitelji. Važno je zato vrednovati i cijeniti obitelj u kojoj se rađaju i odgajaju djeca. Ako bude živih i plemenitih ljudi, ako bude zdravih obitelji, cvjetat će Crkva, cvjetat će naš narod i naša domovina. Gledano i ljudski i vjerski, dijete je dar, dijete je radost, u djetetovim očima se zrcali cijelo nebo. Svako dijete je na svoj način Samuel – Izmoljen od Gospodina.

23. prosinca
(Mal 3,1-4.23-24)

Kao lužina bjeliočeva

Ovih dana radosno i gotovo s nježnošću gledamo na Kristov dolazak. Evo on se rađa kao dijete, pun ljubavi i sućuti, on se nama priginja i daruje nam vječnost. Sve je to točno. Međutim, ne bismo trebali zaboraviti da je Isus došao ne samo zato da nas potapša po glavi i da kaže da će sve biti u redu. On je došao da grešnike pozove na obraćenje, da se odreknu grijeha te da se u isto vrijeme trude činiti djela ljubavi podnoseći nevolje i nepravde i ljubeći one koji nam ne čine dobro. Grešnici, nepostojani i nevjerni svome Bogu – to smo svi mi više ili manje. Zato danas prorok govori nama bez okolišanja o Mesiji koji ima doći: „On je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava.“

Bog u Kristu postupa s nama kao čestiti roditelji s vlastitom djecom. Svoju djecu volimo do neba, srce bismo im svoje dali, ali u isto vrijeme – radi njihova dobra! – tražimo od njih da budu iskreni, marljivi, čestiti, pobožni, ljubazni, da se odreknu prkošljivosti i lijenosti. Upravo tako. Krist nas milošću svoga rođenja želi preobraziti u nove, Božje ljude, one koji su prava djeca Božja, dionici Kristove nebeske proslave. Zato nam valja odložiti svaku zloću, nestrpljivost, mrzovolju, zlobu i zavist, te zamoliti novorođenoga Isusa da naša srca učini po srcu svome.

24. prosinca
(2 Sam 7,1-5.8b-12.14a.16;)

Ja ću njemu biti otac, a on meni sin

Čuli smo kako Bog po proroku govori o budućem Mesiji: „Ja ću njemu biti otac, a on meni sin.“ Znamo, upravo je tako i bilo. Onaj žuđeni i iščekivani Mesija, nije bio tek poseban Božji poslanik, možda najveći od svih proroka i silniji od svih kraljeva. Ne. Mesija je pravi Božji Sin, Božji Sin od vječnosti, njemu jednak u božanskoj naravi. Mesija je Božji Sin koji je na se uzeo našu ljudsku narav, nama u svemu jednak, osim u grijehu. Bog nam daruje svoga Sina! Ne možemo ni zamisliti koliko je to velik dar, koliko je velika i silna Božja ljubav prema nama.

Ali, ima u tome još nešto više. Bog u Kristu i nas uzima za svoju djecu. Po Kristovom otkupiteljskom djelu i mi smo prava Božja djeca, Božji sinovi i kćeri, dionici božanske naravi Isusa Krista. Ono što Bog po proroku govori o budućem Mesiji: „Ja ću njemu biti otac, a on meni sin“, sada se Kristovom milošću odnosi na svakoga od nas, na svakog čovjeka dobre volje koji se otvara Božjoj milosti. Ja sam Božji sin, ja sam Božja kći! Bog na mene gleda onom istom ljubavlju kojom gleda svoga utjelovljenoga Sina Isusa Krista. Tko će proniknuti dubine ljubavi Božje? Dao Bog da bar nešto od toga u srcu doživimo i vidimo noćas i sutra i ovih svetih božićnih dana. Gospodin je nama. Bog vječni, Otac našega Gospodina Isusa Krista i naš je Otac! Dao Bog da mu na tome neprestano zahvaljujemo, ovdje i u vječnosti.