Drugi dio došašća – homilije

Homilije za nedjelje

– 4. nedjelja došašća – godina A
– 4. nedjelja došašća – godina B
– 4. nedjelja došašća – godina C

17. prosinca (Mt 1,1-17)
Rodoslovlje

U Isusovu rodoslovlju Matej imenom navodi preko četrdeset Isusovih predaka. Većinu tih imena nalazimo u Starom zavjetu, Kada pogledamo sva ta imena, sve te ljude (među kojima su navedene i četiri žene), vidimo da su mnogi od njih bili i grešnici i veliki grešnici. Spomenimo možda najstrašniju stvar: David je dao ubiti jednoga svoga vojnika, da bi on, David, mogao uzeti sebi njegovu ženu. A evo, David i slični njemu, preci su Isusovi!

Što nam time hoće reći današnje evanđelje? To, da je Isus doista pravi Bog, ali i pravi čovjek, da je živio s nama, da je bio nama u svemu sličan osim u grijehu. Nije se plašio našeg ljudskog blata. On veli da nije došao radi pravednih, nego radi grešnih, da ih pozove na obraćenje. Isus se izjednačio s nama u našim ljudskim nevoljama, prošao je i muku i smrt, da bi slavno uskrsnuo. Zato, ne trebaju nas plašiti naši prošli grijesi. Isus ih oprašta, ali nas u isto vrijeme poziva da se od grijeha obratimo njemu, našemu Spasitelju. On koji je nama u svemu sličan, osim u grijehu, on koji je pravi čovjek, on koji je u punome smislu naš brat, on se baš zauzima za nas. Zato ovih dana na poseban način osjećamo radost da Božji Sin od vječnosti dolazi među nas, da se rađa kao pravi čovjek, da bi nas podario svojom božanskom naravi. Dao Bog da naša radost, ovo naše veselje prijeđe i u vječnost gdje ćemo se sa svima svetima radovati s Kristom, našim Gospodinom, koji nas poziva za stol vječne gozbe kao svoju braću i sestre: Neka tako i bude. Amen.

18. prosinca (Mt 1,18-24)
Pravedan

Za onoga koji po svaku cijenu želi uspostaviti pravdu – kako je on zamišlja – vrijedi ona zločesta latinska poslovica. „Neka bude pravda, pa makar svijet propao!“ Pa će neki među nama ulaziti u duge sudske sporove, nadajući se da će ostvariti neku svoju pravdu i pravo, pa makar zbog toga potrošio puno novca i zamjerio se svoj rodbini i svim susjedima. Žele pravdu po svaku cijenu.

I onda nam evanđelist Matej izvrsno pokazuje kako Božji čovjek shvaća pravdu. Evo. Josip je saznao da je njegova zaručnica Marija trudna. On dobro zna da to nije njegovo dijete. On bi sada – po ondašnjem pravu – to trebao javno kazati, što bi čak moglo završiti time da Marija bude kamenovana. Ali evo, on, veli Matej, budući da je bio pravedan, nije je htio javno osramotiti, nego je naumio da je potajice otpusti. Zar je to pravednost? Zar to nije zataškavanje istine? Zar to nije pogodovanje grešnicima? Zar to nije izigravanje zakona? Ne. Josip je ispunjen Božjim duhom i zna da je nesebična ljubav važnija od prava. Ne ljubav prema sebi, ne zadovoljavanje vlastitih hirova, nego ljubav prema nevoljnome čovjeku. Budući da je Mariju volio, htio joj je iskazati milosrđe. Zato mu je Bog po anđelu ukazao da je Marija stvarno začela po duhu Svetome. Josipova pravednost nagrađena je izvanrednom milošću – i Josip je postao hraniteljem utjelovljenoga sina Božjega!

Upravo tako nas poučavaju stari duhovni pisci. Vele da pravi Božji čovjek treba biti jako strog prema sebi i jako blag prema drugima. Jer, pogledajmo, što bi od nas bilo, da je Bog s nama postupio prema zakonu? Što bi od nas bilo, da nas Bog sudi po našim (grešnim) djelima? Naprotiv, Bog je s nama i strpljiv i dobrostiv. Zato, pogotovo ovih svetih dana, nastojmo jedni prema drugima biti onakvi, kakav je Bog prema nama. Sveti Josip nam je sjajan primjer. Takvi su i svi ostali velikani: i sveti Leopold Mandić i sveti Franjo. Dao Bog da ih nasljedujemo. Tako ćemo se Bogu svidjeti a u isto vrijeme pomagati našim bližnjima na putu spasenja.

19. prosinca (Lk 1,5-25)
Ne boj se, Zaharija!

Kada Bog izravno ili preko posrednika čovjeku daje neki poseban poziv, onda prvo kaže: „Ne boj se!“ Evo. Anđeo se Gabrijel ukazuje Zahariji i prvo mu kaže. „Ne boj se!“ Tako Bog i s nama postupa. Naime, za svakoga od nas Bog ima poziv. Koji puta to baš i nije lako. Evo. Bog nekoga poziva da svjedoči svoju vjeru, tamo gdje to nije lako, drugoga poziva da podnosi svoju bolest i različite životne nevolje. Bog nas, nadalje, sve poziva da se odreknemo grijeha – što u ovome svijetu često baš i nije lako. Bog nas po Isusu poziva da praštamo, da ljubimo svoje neprijatelje, da molimo za svoje progonitelje. Konačno, Isus nas poziva da svednevice nosimo svoj križ zajedno s njime. I onda se čovjek može lecnuti i upitati se, je li to moguće? A Bog veli: „Ne boj se!“ Veli nam da se ne bojimo, jer on, koji nas na nešto poziva, uvijek je uz nas i uvijek nas prati svojom pomoću. Veliki sveci su veliki upravo po tome što su se pouzdavali u Božju pomoć i nisu bili ni u tjeskobi ni u strahu. Znali su da čine Božje djelo i vjerovali sud da je Bog uz njih.

Anđeo je prvo rekao: „Ne boj se!“ a onda je Zahariji navijestio radosnu vijest – rodit će mu se sin, iako su on i njegova žena Elizabeta bili u poodmaklim godinama. Upravo je tako i s nama. Nakon što nam Bog veli da se ne bojimo, u isto vrijeme nam pokazuje koliko radosti ima u onome što nam je činiti. U usporedbi sa značenjem onoga što činimo, s vječnom nagradom koju dobivamo, sve nevolje su posve nevažne. I zato su sveti ljudi bili u sebi duboko radosni, zato su i apostoli – iako su prolazili kroz velike kušnje – naviještali blagu, radosnu vijest. Neka tako bude i u našem životu. To je naša nada i naša radost.

20. prosinca (Lk 1,26-38)
Zdravo!

U vremenu jednoumlja malo nam je neobično bilo čuti da anđeo Gabrijel pozdravlja Mariju „komunističkim“ pozdravom „Zdravo“! Valja znati da u grčkom originalu anđeo kaže Mariji: „Raduj se!“ jer je to bio uobičajeni grčki pozdrav. Međutim, u hebrejskom i aramejskom, to jest u jeziku Isusove domovine, u jeziku kojim je Marija govorila, pozdrav glasi „Mir tebi“.

Evo to. Tamo gdje je Bog, tamo je mir. Mir duše. Suglasje duha i tijela. Suglasje Boga i čovjeka. To je onaj mir koji je osjetio prvi čovjek prije svoga grijeha, to je onaj mir koji je duboko u sebi nosila Marija, jer je u svemu i u svakom trenutku svoga života bila u suglasju s Bogom i s njegovom voljom. To je, konačno, mir svakog Božjeg čovjeka koji je duboko u sebi svjestan da ga je Krist otkupio, da mu Krist podaruje dioništvo u svojoj božanskoj naravi, koji u potpunosti vjeruje Isus koji je rekao da u kući njegova oca ima mnogo stanova i da će nam on pripraviti mjesto i to tako da i mi budemo tamo gdje je on.

Svakome od nas anđeo Gabrijel, ali i naš anđeo čuvar kaže: „Mir tebi!“ Mir tebi, jer te je Bog stvorio sebi slična. Mir tebi, jer je tebe, grešnoga Isus otkupio. Mir tebi jer ti je Krist pripravio vječne stanove. Mir tebi, jer si već sada pravo dijete Božje, a što će se u potpunosti očitovati u vječnosti. Mir tebi, jer ti Gospodin svakoga dana prašta sve tvoje grijehe i pogreške, kada god ga iz svega srca zamoliš. Mir i radost nama, jer smo Bogati, jer smo Božji. Što bismo više mogli očekivati?

21. prosinca (Lk 1,39-45)
Blažena ti što povjerova!

Marija je jedinstvena. Ona je najveća od svih ljudi. Ona i samo ona jest prava mati utjelovljenoga Sina Božjega. Ona i samo ona jest uistinu Bogorodica. Ona i samo ona je – poput svoga Sina – nakon smrti dušom i tijelom uznesena na nebo. Ona je najveća od svih svetih, ona je kraljica apostola, ona je majka Crkve, od svih svetih nju najviše molimo za zagovor. I sve je to, naravno, Božja odluka, Božje izabranje, jer je Bog dao da ona bude milosti puna. Božje je to djelo i Božji dar. U čemu bismo ipak mogli vidjeti Marijin veliki, osobni doprinos?

Odgovor nam danas dolazi iz usta Elizabete, majke Ivana Krstitelja. Kada je ugledala Mariju koja joj dolazi u pohode, Elizabeta prepuna radosti kliče: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ Upravo to. Marija je u jednostavnosti srca Bogu posve povjerovala. Nakon anđelovog navještenja ona je rekla: „Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi“. Ono što je po ljudsku bilo nemoguće – da začne po Duhu Svetome – za Mariju je bilo razumljivo, jer je Bog tako rekao. Ona je vjerovala Bogu i u onim prekrasnim danima u Nazaretu, dok je Isus bio još dijete, ali je vjerovala Bogu i dok je bježala u Egipat, a ponajviše je vjerovala Bogu podno Isusova križa.

Treba nam vjere. Vjere da Bog sve vidi, da Bog sve vodi i da svime mudro upravlja. Treba nam vjere da nas Bog ne napušta u vremenima kušnje, treba nam vjere da nam Bog u potpunosti prašta i najveće grijehe, samo ako mu se obratimo i potražimo njegovu milost u sakramentima Crkve. Treba nam vjere, Marijine vjere. Neka nam Gospodin, po zagovoru Blažene Djevice Marije podari i vjere i nade i ljubavi, da mu budemo vjerni ovdje na zemlji da bismo se u nebeskom kraljevstvu vječno mogli radovati s Isusovom majkom Marijom i svima svetima.

22. prosinca (Lk 1,46-56)
Velika mi djela učini Svesilni!

I danas nam Crkva u Božjoj riječi stavlja Mariju kao uzor. Evo, u svom hvalospjevu Marija Bogu zahvaljuje i kliče: „Velika mi djela učini Svesilni!“ Marija je svjesna da je ona u očima ljudi obična siromašna žena, da se u ljudskom društvu ona ni po čemu ne bi mogla isticati. Duboko je svjesna da je ona čistim Božjim darom počašćena da bude majkom utjelovljenoga Božjega Sina. Marija je duboko svjesna da je sve to posve neočekivani Božji dar i Božje izabranje. Zato se čista srca raduje i Bogu svim srcem zahvaljuje.

A evo, možemo mirno reći da Bog ni prema nama nije „stisnute šake“. Po Isusu Kristu Bog nas je očistio od svakoga grijeha. Po Isusovoj smrti i po njegovu uskrsnuću mi smo postali prava djeca Božja. Bog na nas doslovno gleda onako kako gleda svoga utjelovljenoga Sina. Po svojoj naravi Bog ne može dati tek dio nečega. Mi smo u potpunosti dionici Božanske naravi Isusa Krista. Ne djelomično, nego u potpunosti. Mi smo nebesnici. I onda, za razliku od Marije, mi toga nismo dovoljno svjesni, mi gledamo na neke životne neprilike i ne vidimo silne Božje darove – zemaljske i nebeske – kojima smo obdareni. Dao Bog da ovih svetih dana nasljedujemo svetu Bogorodicu u davanju hvale našem Gospodinu.

23. prosinca (Lk 1,57-66)
Radovahu se s njome

Elizabeta je bila bogobojazna žena, mila i draga svoj svojoj rodbini i svojim susjedima. I, evo, dogodilo se čudo! U svojoj poodmakloj dobi dobila je najveći dar koji je na zemlji mogla dobiti: porodila je sina. I onda, kaže Luka: „Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.“ Koliko ima ljepote u ovom kratkom izvješću! Svi su se radovali s Elizabetom. Radovali su se s njome. Jednostavno, rodbinski, susjedski, ljudski.

To je ljubav i to je ljepota. Voljeti bližnjega kao sebe sama, radovati se s njime kad je sretan, biti uz njega kada tuguje, biti kao brat, kao sestra, kao roditelj, baš kako nas Pavao potiče: „Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima!“ (Rim 12,15)

Toga nam danas itekako treba. Nekako se svi zatvaramo u svoj svijet, u svoje brige u svoje misli. Otuđujemo se živeći sve više u svijetu društvenih mreža. Ne zamjećujemo dovoljno jedni druge, čak i u vlastitoj obitelji. Živimo jedni kraj drugih, ali ne i jedni s drugima. A tako je malo potrebno. Odvojiti pogled s računala ili mobitela, pogledati bližnjega i vidjeti na koji mu način mogu biti blizu, što za njega mogu učiniti u radosti i u žalosti ili jednostavno pokazati da mi je stalo. Božje je to djelo. Evo, ovi blagoslovljeni dani koji su pred nama mogu nam biti sjajnom prigodom da se susretnemo, da se pogledamo u oči, da iskreno budemo jedini s drugima, da pokažemo onu ljubav kojom nas Bog ljubi u svome Sinu koji se radi nas rodio kao čovjek, da udahne svoj božanski život u nas, da nas učini svojom braćom i sestrama. Zato, budimo jedni drugima na blagoslov i na radost, poput rodbine i onih divnih susjeda svete Elizabete.

24. prosinca (Lk 1,67-79)
Podiže nam snagu spasenja

U Starom je zavjetu bila uredba prema kojoj bi netko, tko bi nehotično skrivio nečiju smrt, mogao dotrčati u hram i uhvatiti se rogova žrtvenika i tada nije mogao biti ubijen. Rog žrtvenika bio je njegovo spasenje. (Izl 21,12-14; 1 Kr 1,50; 1 Kr 2,28-34) U današnjem himnu Zaharija, otac Ivana Krstitelja u svojoj zahvalnoj pjesmi govoreći o Bogu kaže: „Podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega“. Zapravo u originalu stoji: „podiže nam rog spasenja“, jer se misli upravo na tu uredbu iz Staroga zavjeta. Taj Rog spasenja jest Isus Krist: koji se god grešnik za njega uhvati, bit će spašen. Međutim, Isusovo je spasenje puno šire. U Starom zavjetu se tako spašavao onaj koji je nehotice, nenamjerno, nesretnim slučajem ubio čovjeka. Međutim, Isus spašava sve grešnike, bili oni grešnici iz neznanja bili oni grešnici svojim vlastitim odabirom i svojom grešnom voljom. Tko se god za njega „uhvati“ Isus ne pita, kako, zašto, u kojim okolnostima i koliko je netko sagriješio. Isus je došao upravo zbog grešnika. Za njega je bitno pokajanje, za njega je važna odluka da čovjek više ne griješi, bez obzira na količinu i vrstu grijeha.

Zato mi uvijek iznova s pouzdanjem prilazimo Isusu koji uvijek prima raskajanog grešnika. Evo, već večeras ćemo na poseban način iskusiti Božju brigu, Božju ljubav i Božju nježnost prema nama. Sin Božji – radi nas i radi našega spasenja – rađa se među nama kao nemoćno dijete, da bi kasnije postao ono Janje koje odnosi grijeh svijeta. Zato, zahvalimo Gospodinu i obratimo mu se svim srcem. Jer je dobrostiv, jer je milostiv, jer nas uzima kao svoju ljubljenu djecu i gleda na nas kao na svoga utjelovljenoga Sina Isus Krista. To je naša radost ovih svetih dana. Neka ta radost – i našim zauzimanjem – obuzme sve ljude.