Treći tjedan došašća – homilije

Homilije za nedjelje

3. nedjelja došašća – godina A
3. nedjelja došašća – godina B
3. nedjelja došašća – godina C


Ponedjeljak trećeg tjedna došašća (Mt 21,23-27)
„Ne znamo“

Jednom prigodom glavari svećenički i starješine narodne traže od Isusa da jasno kaže, kojom vlašću čini čudesa, a sve zato ne bi li ga uhvatili u riječi. Znao je Isus dobro da njih ne zanima istina. Zato im kaže da će im on odgovoriti na to pitanje, samo ako oni njemu kažu, je li Ivanovo krštenje bilo od Boga ili od ljudi. Nisu se usudili odgovoriti. Jer, da su rekli da nije od Boga, ljudi bi ih osudili. A da kažu da je od Boga, onda bi ih Isus prekorio što mu nisu povjerovali. Zato su rekli: „Ne znamo“. Tako ni Isus njima nije odgovorio.

Što nama danas govori ova zgoda? Tvrdokornost i oholost jest ono ružno u nama, to je ono što dolazi od Zloga. Tvrdokornost i oholost temelj su svakoga grijeha. Čuvajmo se toga. Naprotiv, poniznost jest najsigurniji put k Bogu. U tome smislu nas apostol Jakov poučava: „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost.“ (Jak 4,6) Ovih svetih dana došašća bit će dobro da vidimo koliko je u nama oholosti, a koliko poniznosti. Ako možda i nismo svaki korjenčić oholosti iz svoga srca iščupali, bit će važno da sve više i sve bolje nastojimo njegovati u nama sve ono što je neznatno i ponizno. Jer, jedino što je veliko i što bi trebalo biti veliko i uzvišeno u nama, jest Božja milost. S njome nam valja surađivati u poniznosti srca.

Utorak trećeg tjedna došašća (Mt 21,28-32)
Carinici i bludnice pretekoše vas

Ima djece, a ima i ljudi koji će sve – možda u najboljoj vjeri – obećati i onda ništa od toga ne učine, nego odgađaju i odgađaju. Naprotiv, ima onih, recimo tako, naprasitih koji se u prvi mah pokažu i nestrpljivima i tvrdoglavima, ali to traje kratko vrijeme. Kada malo nakon toga dođu k sebi, učine i više od onoga što se od njih tražilo, jer ispod grube vanjštine u njima je nježno i osjećajno srce. Tako Isus pripovijeda o dvojici sinova. Jedan je spremno obećao da će poslušati oca, pa to nije učinio, dok se drugi u početku usprotivio, a na koncu je oca poslušao. I onda Isus govori onima koji su sebe smatrali pobožnima: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše.“ Carinici i bludnice su pretekli one nazovi-pobožne zato, jer su povjerovali, jer su priznali svoj grijeh, jer su se obratili, jer su zamolili za oproštenje, jer su odlučili promijeniti svoj život.

To je utješna, radosna vijest za nas. Bog se ne želi baviti našom prošlošću. Za nas je važno da danas, ovoga trenutka, želimo Bogu služiti. Zato i mi kao prvo želimo priznati da smo grešnici, zato i mi uvijek iznova molimo Isusa za oproštenje, zato i mi uvijek iznova prosimo od njega milost i snagu da živimo kao prava Božja djeca. I bit će nam, jer je naš Bog dobrostiv.

Srijeda trećeg tjedna došašća (Lk 7,18b-23)
Javite Ivanu što ste čuli i vidjeli

U najboljoj namjeri Ivanovi učenici pitaju Isusa, je li on stvarno onaj obećani Mesija. Isus im ne odgovara izravno, nego im ukazuje na svoja djela: „Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje.“ Ta djela svjedoče da je Isus stvarno onaj dugo iščekivani Mesija – Krist, štoviše, da je on pravi Sin Božji. Isusova djela svjedoče o njegovu mesijanstvu i o njegovu božanstvu.

Evo, samo to. Često i prečesto svojim riječima mi sebe želimo prikazati u dobrom svjetlu, jer, evo, mi smo čestiti, pošteni, odani, radišni, uvijek govorimo istinu, pravi smo vjernici… Naprotiv, bilo bi nam puno bolje ići Isusovim putom, a to je da ne govorimo mi o sebi, nego da o nama govore naša (dobra) djela. To je jedino istinito, a u isto vrijeme to je jedino ono što pred Bogom vrijedi, kao što nas lijepo uči apostol Jakov. „Kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva.“ (Jak 2,26) Dao Gospodin da svoju vjeru pokazujemo djelima, pogotovo ovih lijepih dana došašća.

Četvrtak trećeg tjedna došašća (Lk 7,24-30)
Trsku koju vjetar ljulja?

Po svojoj naravi čovjek se prilagođuje okolnostima u kojima se nađe. Čak se i mala djeca – htjela ne htjela! – prilagođuju pravilima ponašanja u vrtiću iako se kod kuće posve drugačije ponašaju. Naši ljudi u Njemačkoj u nekim se stvarima ponašaju drugačije nego ovdje, kao na primjer u prometu. Prilagođujemo se i to je u redu. Ne možemo svijet po sebi ravnati. Međutim, Isus veli da i tu valja staviti jasne granice. Tako Isus s divljenjem govori o Ivanu Krstitelju: „Što ste izašli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja?“ Ivan nije bio takav. Nije bio „politički korektan“ pa je kralju Herodu u lice rekao da teško griješi, onda kada je stvarno griješio. I glavu je zbog toga izgubio. Kršćanski mučenici su bili na smrt osuđivani, jer nisu htjeli baciti šaku tamjana na žar pred kipom poganskog božanstva ili rimskoga cara. Netko bi rekao, da po sebi ne bi trebalo biti važno staviti tamjan na žar, jer, eto, bilo bi bitno samo ono što je u čovjekovu srcu. Kršćanski mučenici nisu tako mislili. Oni jednostavno po cijenu života nisu htjeli iskazivati božansku čast nikome drugome nego samo Bogu.

Jedna je stvar prilagoditi se nekim razumnim i razumljivim društvenim normama, kao na primjer prometnim pravilima, a druga je stvar biti povodljiv, pa se izjednačavati onome u ljudskom društvu što se Bogu protivi. Zato ćemo nastojati biti svome Bogu uvijek vjerni, „bilo to zgodno ili nezgodno“ (2 Tim 4,2), jer, veli Isus: „Tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela.“ (Lk 9,26) Neka nam Gospodin Isus podari ustrajnosti i vjernosti.

Petak trećeg tjedna došašća (Iv 5,33-36)
Ivan je posvjedočio za istinu

Ivan Krstitelj bio je najveći od svih proroka. Jedino je njemu bilo dano da prstom pokaže na dugo iščekivanog Mesiju. U isto vrijeme Ivan se pokazao dostojnim tako velike milosti. Isus veli da je Ivan posvjedočio za istinu. Kako? Naravno, tako da je pripravljao Isusu put, da je narod pozivao na obraćenje da bi onda pokazao na Isusa koji je veći od njega i kome on nije dostojan odriješiti remenje na obući. Međutim, Ivanovo svjedočanstvo je okrunjeno na najizvrsniji način: on je kao mučenik prolio svoju krv i tako svojim vlastitim životom posvjedočio za ono što je naviještao.

I mi smo, poput Ivana, pozvani riječima svjedočiti za Isusa, i mi smo pozvani naviještati da je Isus jedini Spasitelj, da je on Jaganjac koji oduzima moje grijehe i grijehe cijeloga svijeta. Ali iznad svega i mi smo pozvani svojim životom svjedočiti i potvrđivati ono što vjerujemo i ono što kao vjernici ispovijedamo. Evo, još je nekoliko dana do Božića. Dao Bog da mi primjerom vlastitog života pokažemo da Božić nije samo u slavlju i izvanjskoj proslavi, da nije samo u jeli i u piću, nego da u ovome blagdanu slavimo živoga Isusa koji je među nama i koji nam daje milost da mi budemo njegova živa slika, da i mi, poput Marije, donosimo Krista ovome svijetu. Neka nam Gospodin udijeli svoju milost da tako bude i u našem životu.