Prvi tjedan došašća – homilije

Homilije za nedjelje

1. nedjelja došašća – godina A
1. nedjelja došašća – godina B
1. nedjelja došašća – godina C


Ponedjeljak prvog tjedna došašća (Mt 8,5-11)
Zadivi se Isus

Ima li išta na nama i u nama čime bismo Isusa mogli zadiviti? Mi ljudi smo i slabi i grešni i nestalni. Pa ipak, ima nešto što se Isusu na nama osobito sviđa, ono zbog čega nam se divi. To je vjera. Evo najsjajnijeg primjera iz evanđelja. Rimljanin, satnik, dakle, časnik one vojske koja je porobila Palestinu, prilazi Isusu i moli ga za svoga slugu koji je bio teško bolestan. Što je bilo neobično, Isus kaže da će doći u njegovu kuću i izliječiti ga, iako Židovi nisu rado ulazili u poganske – nežidovske kuće – da se ne bi onečistili. I onda satnik, kao prekaljeni vojnik, veli da to uopće nije potrebno. Evo, kad on kao časnik svome vojniku zapovijedi da nešto učini, on zna da će to biti učinjeno i da nema potrebe da on osobno ide vidjeti je li vojnik izvršio zapovijed. Tako i Isus, govori dalje časnik, ne mora osobno doći do bolesnika. Neka samo kaže riječ i on, satnik, zna da će to biti sasvim dovoljno da mu sluga ozdravi. I onda piše Matej: „Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: ‘Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere.’“ Isus toga poganina, proglašava najvećim vjernikom u Izraelu! I, naravno, uslišio je njegovu molbu.

To nam govori današnje evanđelje. Vjere nam treba. Treba s vjerom moliti. I, budimo sigurni, nema neuslišanih molitava. Stvarno? Naravno. Bog čini uvijek ono što je na koncu za nas dobro. Zbog toga je dopustio da Isus bude podvrgnut muci, zbog toga je dopustio – spomenimo samo to! – da i Isusova majka pod križem silno trpi. I sve je to bilo radi našega spasenja. Krist je poslije svoje smrti slavno uskrsnuo i time podario spasenjem i nas i sve stvoreno. Zato, evo, na početku došašća molimo s vjerom. Molimo da budemo Božji. Molimo da se na nama ostvaruje Božja volja, a osobito da s Božjom voljom valjano surađujemo. U tome smislu molimo i za sve svoje bližnje, da živimo po Isusovom evanđelju. A Bog, koji je dobrostiv, dat će nam u duhovnom smislu više od onoga što možemo i zamisliti i poželjeti.

Utorak prvog tjedna došašća (Lk 10,21-24)
Blago očima koje gledaju što vi gledate!

Zamislimo kako bi to bilo veličanstveno i posebno, kada bismo – kao u filmu – mogli biti preneseni u ono vrijeme dok je Isus hodio Palestinom, pa da budemo živi svjedoci svega što je Isus govorio i činio, te da, na primjer, i sami blagujemo od onih kruhova i ribica koje je Isus umnožio ili pak da uživo slušamo propovijed na gori… Ali evo, reći ćete, onome naraštaju to je bilo dano, a nama ne. Upravo tako govori Isus učenicima: „Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!“

S druge strane, je li nas Isus stvarno ostavio po strani? Ne. Evo, i danas nama Isus govori po riječima evanđelja i drugih knjiga Svetoga pisma što nam se navješćuju. Isus i danas čini velika djela po svetim otajstvima koja slavimo, a ponajpače po svetoj misi, jer se u njoj među nama događa i ostvaruje vazmeno otajstvo njegove smrti i uskrsnuća, otajstvo po kojem smo spašeni i po kojem se spašavamo. Na neki smo način čak u prednosti u odnosu na Isusove suvremenike. Oni su mogli vidjeti što je Isus činio, mogli su čuti njegov navještaj, ali nisu mogli razumjeti značenje svega toga. I sami apostoli su tek nakon silaska Duha Svetoga shvatili i razumjeli otajstvo Isusovog naviještanja i otajstvo njegove smrti i uskrsnuća po kojem smo spašeni. Zato, blago nama danas, jer slušamo Isusovu živu riječ i jer gledamo očima vjere živoga Isusa među nama, poglavito u svetoj misi koju slavimo. I ne zaboravimo: Isus veli da Bog svoja otajstva sakriva od mudrih i mudrih, a objavljuje malenima i poniznima. Dao Bog da u poniznosti životom potvrđujemo ono što čujemo i ono što očima vjere gledamo.

Srijeda prvog tjedna došašća (Mt 15,29-37)
Žao mi je naroda

Kaže Božja riječ da je Isus supatnik u našim slabostima, iskušavan svime osim grijehom (Heb 4,15), a molitva Crkve u tome smislu veli da je Isus nama u svemu jednak osim u grijehu. Isus je dakle pravi čovjek koji je od ljudskoga sve iskusio osim grijeha. Evanđelja nam u tome smislu često opisuju Isusa u njegovoj ljudskosti, po kojoj nam je blizak. Evo. Silno je mnoštvo i zdravih i bolesnih slijedilo Isusa. Bili su u pustu kraju. I onda Isus kaže učenicima: „Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me, a nemaju što jesti. Otpraviti ih gladne neću da ne klonu putem.“

Evo to. Žao mu je naroda. Isus vidi nevolju i potrebu. I sažalijeva se. Tim ljudima stvarno treba pomoći. I onda Isus čini čudo. Umnožio je kruhove i ribe da se može nahraniti sve ono mnoštvo. I mi sebe možemo vidjeti u onome mnoštvu. Koji puta nas naše nevolje stvarno teško pritišću. Koji puta ćemo, možda, kao onaj sveti pisac reći: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Ps 22,2). Pa ipak, pred očima Imamo Isusa koji kaže: „Žao mi je naroda“. I onda kada mislimo da nitko ne vidi našu nevolju, da nikoga nije briga ili pak da nam nitko ne može pomoći, mi vjerujemo: Isus vidi, Isus zna, Isusa boli naša bol, Isus je kao Bog i kao čovjek sućutan. On nas nikada ne ostavlja, baš kako veli sveti pisac: „Dobrostiv je Gospodin i pravedan, pun sućuti je Bog naš“ (Ps 116,5).

Zato smo puni pouzdanja i ne malakšemo u kušnjama. Isus je nama dobrostiv, pun sućuti je prema nama. Jer je on sama ljubav, jer je on sama sebe predao za nas. Mi smo njegovi. Neka nam Gospodin umnoži tu vjeru i to pouzdanje. Tako ćemo svoje nevolje prihvatiti kao kušnju, a ne kao nesreću.

Četvrtak prvog tjedna došašća (Mt 7,21.24-27)
Onaj koji vrši volju Oca mojega

U poslovnom svijetu, ali i u profesionalnom sportu, jedino što vrijedi i na što se gleda jest rezultat. Tu ne vrijedi lijepo lice i puste priče. U poslu se gleda, jesi li ostvario dobit. U športu se gleda, jesi li postigao dobar rezultat. Isus veli da je tako u našem vjerskom životu. Naravno da valja moliti. I sâm Isus je znao provesti cijelu noć u molitvi. Međutim, ono naše unutarnje bogatstvo valja i djelom pokazati. Zato Isus veli: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.“

Vršiti volju Božju znači, s jedne strane, jednostavno vršiti Božje zapovijedi i sve ono što nam Isus govori u evanđelju. S druge strane, vršiti volju Božju znači prihvaćati sve ono što Bog stavlja pred nas, tako da Bogu zahvaljujemo za njegove darove, ali u isto vrijeme tako da prihvaćamo i nevolje koje nas pogađaju. To zna biti osobito teško. Kakve nas samo nevolje pogađaju: teške bolesti, smrt bliske osobe, teški razdori u obitelji, a u svijetu koji nas okružuje tu su i ratovi i progonstva i oskudica… Zato Isus na drugome mjestu kaže: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mt 16,24). Zato je mudro u svome duhovnom životu njegovati i jedno i drugo: pouzdanu molitvu ali i djela kojima potvrđujemo ono što vjerujemo i što molimo. Neka nas Gospodin prosvijetli i ojača da tim putem hodimo.

Petak prvog tjedna došašća (Mt 9,27-31)
Smiluj nam se

Dogodi se da liječnik obitelji nekog teškog bolesnika kaže, da je tu sve liječničko umijeće nemoćno. Jednostavno, nema načina da se umirućem pomogne. I mi sami uviđamo da smo u nekim slučajevima nemoćni. Učinili smo sve što smo mogli… Kada je sljepoća u pitanju i danas jedva da se nešto može učiniti. Međutim, opisuje evanđelist Matej, neka su dvojica slijepaca za Isusom vikala: „Smiluj nam se, Sine Davidov!“ Kad ih je Isus upitao, vjeruju li oni da ih on može izliječiti, spremno su rekli: „Da, Gospodine!“ Bilo im je jasno, da im nitko drugi ne može pomoći. I Isus, kako je to često činio, kaže: „Neka vam bude po vašoj vjeri“.

Upravo tako. Susjed mi može pomoći na različite načine, mi možemo djetetu pomoći da napiše zadaću, međutim, ima nekih stvari gdje nam nitko od ljudi ne može pomoći. Samo Isus. On može vratiti zdravlje tijela, ali, što je još važnije, on nam može povratiti zdravlje duše. Samo on prašta grijehe, samo on daje snagu u borbi protiv zla i grijeha, samo on nam otvara put u nebesko kraljevstvo. Njemu se uvijek iznova s povjerenjem obraćamo. Tako u pustinjaka, onih pobožnih redovnika, susrećemo jednostavnu molitvu koju oni govore po cijele dane: „Gospodine Isuse, Sine Božji, smiluj se meni grešniku!“ Međutim, koju god molitvu molili, važno je da se Isusu uvijek obraćamo s ljubavlju i pouzdanjem. On je naš Spasitelj, on je naša vječna nagrada na nebesima.

Subota prvog tjedna došašća (Mt 9,35-38 – 10,1.6-8)
Približilo se kraljevstvo nebesko

Proroci su kroz stoljeća bili naviještali dolazak Mesije, Krista, Spasitelja. I onda, veli Pavao, „kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga“ (Gal 4,4). U Kristu se ostvarila ona punina vremena. Proroci su naviještali spasenje, a sada, evo, Spasitelj, utjelovljeni Sin Božji dolazi među ljude da izvrši djelo spasenja. Zato Isus svojim učenicima nalaže da naviještaju tu novost: „Približilo se kraljevstvo nebesko!“ Znak dolaska kraljevstva Božjega bila su čudesa koja su, poput Isusa, i učenici činili.

Evo, i nama Isus po Crkvi danas, u vremenu došašća, govori: „Približilo se kraljevstvo nebesko!“ I danas Isus, po Crkvi, liječi one koji su duhom bolesni. I danas Isus traži one koji su izgubljeni i danas je među nam živo i djelatno nebesko kraljevstvo. Ono se ostvaruje u nama po pokajanju, po obraćenju, po molitvi, po pouzdanju u Božju milost, po svakom dobrom djelu koje činimo. Nadalje, kao što je nekoć slao apostole, tako Isus i nas danas šalje da naviještamo nebesko kraljevstvo i to prvenstveno tako da svojim životom potvrđujemo ono što vjerujemo, da u nama ljudi mogu razaznati Kristov lik, da Božja ljubav, dobrota i milosrđe budu u nama i po nama djelatni. Zato, osobito ovoga došašća, donosimo svojim bliženima, mir, radost, blagost i dobrotu Krista Gospodina. Jer, poslanje koje je Isus dao apostolima, vrijedi i za nas. Milost i snagu koju je Isus dao apostolima daje on i nama. Jer, svi smo mi apostoli – poslanici, navjestitelji radosti i spasenja.