Moral – noćna mora gubitka naše religije
Ako ništa nije zlo, onda su ubojstvo, rasizam, zlostavljanje i sve ostalo dobro!
Izraelski znanstvenik Yuval Noah Harari traženi je govornik na konferencijama diljem svijeta i autor više knjiga koje su prodane u desetcima milijuna primjeraka. Njegov rad o pitanjima ljudske svijesti, umjetne umnosti (inteligencije) i budućnosti uljudaba zapanjuje i često hrani teorije zavjere. Iz svoga izrazito materijalističkoga svjetonazora Harari tvrdi da ljudska bića nisu jedinstvena ili posebna te predviđa da će znanost uskoro prestići prirodu kao pokretačka snaga ljudskoga razvoja. Stoga, uvjerava, ljudi bi se trebali „hakirati“ biotehnologijom kako bi osigurali bolju budućnost.
Pa ipak, Harari propušta neke od najosnovnijih neizbježnih posljedica svojih filozofskih pretpostavki, kao što je nijekanje bilo kakve osnove za ćudorednost dok istodobno inzistira na tome da je ugnjetavanje pogrješno. U nedavno objavljenom videu Harari je Charlesa Darwina nazvao prorokom seksualnoga oslobođenja. Iako to gotovo sigurno nije bila Darwinova nakana, pokazujući da ne postoji svrha koja vodi biologiju, Darwin je oslobodio ono što se danas naziva LGBTQ-zajednicom od straha da griješe protiv Boga.
Harari je u pravu. Ako ne postoji Stvoritelj s osobitim naumima za čovječanstvo i njegovo ponašanje, ljudi su slobodni živjeti kako žele. Njegova objava glasi
„Ništa u naravi i prirodi nema svrhu i ništa što postoji nije nenaravno i neprirodno. Sretan vam Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije.“
Međutim, kao što je Derek Rishmawy odgovorio:
„Samo da istaknem očito, ako nema Boga, ako nema svrhovitosti (teleologije), ako nema oblika ili dostojanstva osobe ili spolnoga čina iznutra (intrinzično), onda, iako ništa nije nenaravno ili neprirodno i dopušteno, nisu ni predrasude prema takvim stvarima ili proganjanje takvih stvari.“
Harari je ispustio iz vida da ako čovječanstvo nema svrhu i, kako je rekao, „ništa što postoji nije nenaravno i neprirodno“, zašto bi predrasude ili proganjanje bili pogrješni kada spolna nastranost (seksualna devijantnost) nije? Njegov ćudoredni sud o takvim stvarima postaje jednako besmislen kao i seksualna etika koju odbacuje. Uklanjajući sam pojam zla Harari nema načina da išta nazove zlim.
Francis Schaeffer obrazložio je tu misao u svojoj knjizi iz 1972. He Is There and He Is Not Silent (On je tu i ne šuti).[1] Schaeffer je tvrdio da svijet bez Boga ostaje prazan. Nije stvar samo u tome da se fizički svijet nikada ne može sâm stvoriti. Riječ je o tome da bez Boga postaju besmislene one stvari koje čine život vrijednim življenja. Ljepota, znanje i istina besmisleni su u svemiru koji je samo tvar u pokretu. U takvu svijetu zalazak sunca nije lijep, činjenica se ne spoznaje, a naše najdublje ljubavi samo su iluzija kemije.
Ateisti se često šale da ako vam treba Bog ili strah od pakla da biste bili dobra osoba, onda niste dobra osoba. To promašuje bȋt. Kada kršćani kažu da nema ćudorednosti bez Boga, ne mislimo da bez kazne ne možemo biti dobri. Mislimo da bez Boga ne postoji nešto što se zove dobro:
„Jedan je samo dobar!“ (Matej 19, 16)
„Nitko nije dobar doli Bog jedini!“ (Marko 10, 18; Luka 18, 19)
Kada Harari i njegovi drugovi materijalisti ustraju na tome da su ljudska bića samo nasumične interakcije subatomskih čestica, sve tvrdnje o pravednosti i tlačenju/ugnjetavanju svode se na osobne postavke. Najgnusniji zločini su nesretni i nezgodni, ali ništa više. U tom načinu gledanja ropstvo, holokaust, gulazi i svi ostali užasi povijesti nemaju veću ćudorednu važnost nego kada srednjoškolac miješa kemikalije u laboratoriju. Sve je to samo tvar u pokretu.
U prispodobi Luđak iz 1887. njemački filozof Friedrich Nietzsche izjavio je: „Bog mrtav… I mi smo ga ubili.“[2] To nije napisano kao slavljenje. Namjesto toga Nietzsche je u tom djelu upozorio samodopadne elite devetnaestoga stoljeća na svijet o kojem su sanjali, oslobođen Boga:
„Kako smo mogli popiti more? Tko nam je dao spužvu da obrišemo cijeli obzor? Što smo učinili kada smo ovu zemlju oslobodili od njezina sunca? Kamo se sada kreće? Kamo se mi krećemo? Dalje od svih sunaca? Ne poniremo li neprestano? Nazad, bočno, naprijed, u svim smjerovima? Postoji li još uvijek gore ili dolje? Ne lutamo li, kao kroz beskonačno ništavilo? Ne osjećamo li dah prazna prostora? Nije li postalo hladnije? Ne dolazi li noć neprestano, sve tamnija i tamnija? Ne trebamo li ujutro paliti svjetiljke?“
Drugim riječima, gubitak Boga ne znači samo gubitak naše religije. To znači gubitak naše ćudorednosti. To znači gubitak našega smisla. U konačnici, to znači gubitak naše čovječnosti.
John Stonestreet i Timothy D. Padgett
[1] Prevoditeljska napomena: Od njega je na hrvatskom objavljena knjiga Escape from reason – Otkaz razumu: kratka analiza podrijetla i tendencija suvremene misli, preveo Marko Kovačević, Pušćine: Riječi iskrene, 2009., 91 str.
[2] Prevoditeljska napomena: Tvrdnja: „Bog je mrtav“ pojavljuje se u Nietzscheovim knjigama Radosna znanost (Die fröhliche Wissenschaft, 1882.), u 108., 125. (Prispodoba o luđaku) i 343. odjeljku i Tako je govorio Zaratustra (Also sprach Zarathustra), na kraju drugoga odjeljka.
Nietzsche je prepoznao krizu koju je ta „Božja smrt“ predstavljala za ćudoredne pretpostavke u Europi kakve su postojale u kontekstu tradicionalnoga kršćanskoga vjerovanja:
„Ako se netko odrekne kršćanske vjere, time uklanja pravo na kršćansko ćudoređe ispod svojih nogu. To nipošto nije samo po sebi razumljivo: tu točku treba neprestano isticati, prkoseći engleskim glupanima. Kršćanstvo je sustav, sveobuhvatan i holistički pogled na stvari. Ako se iz njega ukloni središnji pojam, vjera u Boga, tada se razbija i cjelina: više se nema ništa bitno u ruci, među prstima. Kršćanstvo pretpostavlja da čovjek ne zna, ne može znati, što je za njega dobro, a što zlo: vjeruje u Boga, koji jedini zna. Kršćansko ćudoređe je zapovijed; njegovo je podrijetlo transcendentno; ono je izvan svake kritike, ima pravo na kritiku; ima istinu samo ako je Bog istina – stoji i pada s vjerom u Boga. Ako Englezi doista vjeruju da zorno (po naslućivanju) znaju što je dobro, a što zlo, i ako posljedično vjeruju da im više ne treba kršćanstvo kao jamstvo ćudoređa, to je samo po sebi tek posljedica prevlasti kršćanskih vrijednosnih sudova i izraz snage i dubine te prevlasti: tako da je podrijetlo engleskoga ćudoređa zaboravljeno, tako da se sama uvjetna narav njegova prava na postojanje više ne osjeća“ (Sumrak idola, 1888., Putovanje nevremena čovjeka, 5. odjeljak).
„Bog je mrtav“ ne znači doslovce da Bog više ne postoji; to je Nietzscheov način da kaže kako zamisao Boga više nije sposobna djelovati kao izvor ćudorednih pravila ili svrhovitosti. Nietzsche prepoznaje krizu koju smrt Boga predstavlja za postojeća ćudorednoga razmatranja. Zato se u Luđaku Luđak obraća bezbošcima – u nedostatku božanskoga poretka problem je očuvanje bilo kojega sustava vrjednotâ. Božja smrt Nietzscheov je način da kaže kako ljudi više nisu sposobni vjerovati ni u kakav sveobuhvatni poredak jer ga sami više ne opažaju. Božja smrt dovest će, kaže Nietzsche, ne samo do odbacivanja vjerovanja u kozmički ili fizički poredak, nego i do odbacivanja apsolutnih vrjednota – odbacivanja vjerovanja u objektivni, sveopći ćudoredni zakon koji ujedinjuje sve ljude i koji se primjenjuje na sve pojedince. Na taj način gubitak apsolutne osnove za ćudorednost vodi do nihilizma.
