Na izvorima grijeha
Govorimo o „izvorima“ u smislu „uzroka“. Čovjek bi najradije svalio svoju krivnju na drugoga, npr. na đavla. To mu ne uspijeva. Ipak je opravdano uočiti uzroke grijeha da ih se čovjek može lakše čuvati.
Nedovoljne isprike
56. Neki misle da je izvor svih grijeha u neznanju, ali zaboravljaju da se i Kajin pozvao na „ne znam“, a da se nije opravdao, jer se u tim riječima može kriti laž i ubrojivo neznanje, grješno neznanje. Grješna nepažnja, nemarnost ne ispričavaju od krivice, kako smo rekli u br. 17.
Niti se svi grijesi rađaju iz čuvstva ili strasti, jer razum ne smije pustiti da ga čuvstva zarobe. Rekli smo u br. 18 da čovjek može biti krivac koliko za nastanak toliko i za pristanak na čuvstva ili emocije.
Bez sumnje, okolina, nasljedstvo, zli primjeri, vremenske prilike tumače nam podrijetlo mnogih grijeha, ali ne znam kako grijeh navaljivao, čovjek je odgovoran sve dok je pri svijesti, dok zna za grijeh, a ipak ga se ne kloni.
Glavni krivac
57. To je čovječja volja koja pristaje na zlo, ne obraća uopće pažnju na diktate dobra; koja ne će da se odupire grijehu, nego se izlaže pogibli grijeha; s njim se nagađa. Nitko ne bi nikada sagriješio kad ne bi htio sagriješiti.
Bilješke
1) Izazvati grješnu misao, želju, nakanu i slično, predstavlja grijeh, ali osjetiti zamamljivost zla, privlačivost nedopuštena užitka, dapače nesvjesno i bez pristanka osjetiti reakciju ugodnosti – to još nije grijeh, jer samo slobodan pritisak volje čini čovjeka grješnikom.
2) Htio čovjek ili ne htio, život će mu donijeti mnogo prigoda za grijeh. Pri tome katolička moralka određuje ovakvo ponašanje:
Čovjek je dužan pod težak grijeh ukloniti, koliko je do njega, prigodu koja redovito vodi do teškoga grijeha (ako se prigoda može ukloniti), jer tko ljubi pogibelj, u pogibelji i propada (Sirah 3, 26).
Ako se radi o prigodi ili situaciji u kojoj normalni ljudi redovito ne griješe, čovjek nije dužan tu prigodu posve izbjegavati, osim ako se netko osjeća slabim ili je u takvu položaju, službi, da mora izbjegavati i prividno zlo.
Ima situacija u životu u koje čovjek mora ući; prigoda kojima se mora izložiti. Možda se u tim prigodama radi i o bližnjoj pogibli za grijeh. Svejedno, ako je čovjek ne može ukloniti ili joj ne može izbjeći, mora pozitivno nastojati da se imunizira od te štetne prigode. Razboritost će ga voditi da bližnju prigodu pretvori u daljinu, da prođe mimo blata, a da se ne zablati.
„Zlu se ukloni – dobru se prikloni“
58. Ova narodna poslovica sažeto izražava sve čovječje dužnosti u vezi s dobrim i sa zlim činima. Nije lako voditi borbu za krjepost protiv zasjeda grijeha. A koja bi to bila krjepost koja ne bi nailazila na zaprjeke i sukobe? Samo na taj način krjepost i postaje doista „krjepčinom“, snagom.
Tko se odreče borbe za krjepostima, taj je dezerter života. Još više: on je društveni štetočina, jer krjepostan život društvu ili zajednici donosi neprocjenjiv kapital. Krjepost je herojstvo. Krjeposni ljudi su svetci. A što više svijetu treba nego li heroja duha, svetaca?
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 58–59.
