Atentati na čovječje samoodređenje
Svaki je čovjek svjestan da je mogao i ne učiniti, što je učinio, učiniti, što nije učinio. Ta je istina o slobodi ili mogućnosti samoodlučivanja baština vjekova, zajednička istina svih ljudi, a grižnja savjesti koju čovjek osjeća poslije zlodjela, najbolje svjedoči da sposobnost čovjeka „činiti – ne činiti“ spada u strukturu ljudske duše. Stari su tu grižnju savjesti personificirali u furijama ili erinijama.
Tražiš li duboki, psihološki izvor te slobode u čovjeku? Struktura je ljudske duše takva da volja ili htijenje slijedi, tj. nastupa poslije nego je razum centrirao svoje oko na ovu ili onu vrjednotu, ovaj ili onaj cilj. Razum pak krstari po neograničenom obzoru vrjednota, dobara, objekata. On može uočiti i volji prikazati bilo koji predmet. Što iz toga slijedi? Da i volja može izabrati bilo koji predloženi predmet, a može i nijedan.
O deterministima, koji niječu da je čovjek sposoban slobodno se odlučiti na htjeti – ne htjeti, rekao je Aristotel – da ne zaslužuju dokaze da su na krivom putu, nego batine. Ako čovjek nije slobodan, nije ni odgovoran. Oni bi morali biti logični pa ukinuti kazne, nagrade, savjete, poticaje. Ne znači li to poremetiti mir i red u ljudskim odnosima?
Najpogibeljniji atentat na čovječju slobodu
14. To je prometejski revolt, buna, Luciferova oholost. Otrgnuti dužnost čovječje slobode od Božjih zakona znači dati luđaku nož u ruke. Koji učinak polučuje pas time što laje na mjesec? Tko pljuje na nebo, ne pada li pljuvačka natrag na njega? Pokušaj ohole autonomije urodio je gorkim plodovima uvijek, a tako će biti do konca svijeta. Tragedija se iz Edena ponavlja bez prestanka, bilo u životu pojedinca bilo u životu pojedinih naroda, epoha, sistema. Zar za tom autonomijom sanjaju samo umišljeni „nadljudi“? Ne, nego i onaj novi tip čovjeka koji danas prevladava u svijetu: čovjek-masa, jer „njegovo je glavno obilježje u tome, što, znajući da je običan, proglašava pravo na vulgarnost, i ne će da prizna više auktoritete“ (José Ortega y Gasset). Vidi br. 2 i br. 9.
Prvenstvo nesvjesnoga nad svjesnim?
15. Rekli smo u br. 11, da se u čovječjoj djelatnosti pojavljuju mnogi nastupi koji nijesu specifično ljudski, jer nijesu svjesni-hotični-slobodni. Dostojevski nam majstorski analizira tu filozofiju bezumlja, pred nas iznosi „zapise iz podzemlja“, odnosno iz „podpolja“, gdje vlada nesvjesno, neobjašnjivo, nisko, nagonske. Drugi su te pojave „abnormalnosti“„ uzeli kao sistem, te traže da ono što je „nesvjesno“ bude mjera ili kriterij zbilje iii stvarnosti, norma djelovanja. Što, po njihovu mišljenju vlada čovjekom? Ne svijest, nego imanentni egoizam, korist pojedinca ili skupine, težnja za moći, nagon samoodržanja, seksualna požuda.
Bolna je konstatacija da doista ima mnogo materijala, o kojemu je Berdjajev pisao kao o modernim pojavama ropstva. Ne robuje li čovjek javnom mnijenju, ljudskom obziru, parolama, modi? Ne slijedi li čovjek današnjice slijepo sve što mu se prikaže? Tehnička sredstva, propagande kao da ga dispenziraju od mišljenja i samoodlučivanja. Kino, štampa, televizija, radio ubacuju ideje, uvjeravaju, prisiljavaju „peru, mozak“, te se čovjek pita: nije li vika čovjeka za slobodom vika bolesnika za izgubljenim zdravljem?
Ne krije li se paradoks u činjenici, da oni koji su čovjeka u ime slobode otrgli od Boga, kao da se natječu da utrnu zadnju iskricu te slobode u čovjeku? „Nesvjesno“ za nas je kao „otuđenje“ čovjekovo, njegovo nenormalno stanje. Pretvoriti to stanje u kriterij postupanja, u normu stvarnosti, znači čovjeka lišiti njegova „specificuma“, lišiti ga naslova plemstva duha. To bi značilo ubiti čovjeka u čovjeku. „Nesvjesno“ ne može imati prvenstveno vodstva u životu, ono je svojstveno i životinjama.
Patološka stanja
16. To su stanja stalnih poremećaja, koja vladaju kod nekih pojedinaca zbog alteracije ili nekoga oboljenja nervnoga sistema. Amo spadaju razne anomalije na polju sjetilne spoznaje, mišljenja, htijenja, pa razne psihoze i psihoneuroze (osobito histerija), i sve to u raznim stupnjevima. Da li su zločini plod fiziološke nužde, kako bi htio Cesare Lombroso (1836.–1909.) i neki drugi, koji konstatiraju da se zločini redovito događaju iz istih razloga, npr. iz strasti?
Priznajemo da krive ideje, predrasude, mnogo osiromašuju moć samoodređenja. Komu nije poznato da ima ljudi koji su više-manje nesposobni bilo što odlučiti, te su kao drvena lopta, rekao bi Hamlet, koja naišavši na ispupčeno tlo odlijeće u stranu i ne stiže do cilja? Dominantne misli, mučnina, zaborav, fantastične pseudologije i slično, nijesu rijetka pojava. Ima, bez sumnje, i najgorih zločina učinjenih iz neke nužde. Mi pak ne iznosimo diferencijalnu moralku, nego onu opću, koja se bavi normalnim tipovima, a normalan tip se može oduprijeti porivima i nagonskim težnjama nižega sloja bića.
Slobodu treba čuvati. Tko se rodi s izvjesnim negativnim sklonostima, mora ih suzbijati, od njih se liječiti. Nitko nije odgovoran za djela, kojih uopće nije svjestan, ili kojima se nije mogao oduprijeti, ukoliko nije krivac za takva stanja. Ne zaboravimo k tome još, da neki moderni pisci trpe od „sljepoće za vrjednotama“, dokazuju manjak etičke ili moralne svijesti pa nije nikakvo čudo da nastoje umanjiti čovječju odgovornost i ondje gdje to ne mogu, a da ne budu proglašeni falsifikatorima stvarnosti.
Neznanje – nepažnja
17. Spomenuli smo da nam patologija iznosi mnoge pojave smanjivanja svijesti, odnosno i slobode samoodređenja. Iluzije, halucinacije, nesvijesti, predrasude, sujevjerja, često provaljuju na spoznajno područje čovječje duše. Da li je svaki zao čin plod neznanja? To dopustiti značilo bi teškom problemu naći lako rješenje.
Ima ih koji naumice ne istražuju za dopuštenost ili nedopuštenost svojih postupaka, da slobodnije žive. To ne možemo opravdati. Niti opravdavamo one koji ne znaju ili ne paze, a mogli bi znati ili paziti. Crkveni i civilni zakoni predviđaju grješno – odgovorno i neodgovorno neznanje. Nije nikada potpuno pohvalno za čovjeka apelirati na neznanje, jer „sluga, koji poznaje volju svoga gospodara, a ništa ne pospremi ili ne djeluje prema njegovoj volji, primit će mnogo batina. A sluga, koji je ne poznaje, a učini nešto što zaslužuje batine,, malo će ih primiti“ (Luka 12, 47). Primit će ih prema stupnju neznanja, prema stupnju odgovorne nemarnosti.
Afekti – emocije
18. „Strah životu kalja obraz često“ (Njegoš). Ne samo strah nego razne požude, uzbuđenja, strasti također čine atentat na slobodu samoodređenja.” Poznate su razne fobije, depresivna stanja, paradoksne aktivnosti, hipertimije i slično, a očita je činjenica, da ljudi osobito podliježu ciklotimijskom stanju, mijenjaju raspoloženja. Nalaze li u tim stanjima opravdanje za neispravne postupke?
Odgovor je jasan: „Emocija, ako je promišljeno i hotice izazivana ili zadržavana, radije uvećava ubrojivost čina; ako to nije, umanjuje ubrojivost čina više ili manje prema različitom stupnju žestine, i potpuno je diže, ako prethodi te spriječi svako promišljanje razuma i pristanak volje“ (kanon 2206.). I s afektima, dakle, vrijedi slično što i o neznanju: toliko opravdavaju koliko su neodgovorni, a toliko su neodgovorni koliko ih čovjek nije mogao niti mogao suzdržati da ne navedu na zlo.
Sklonosti – navike
19. Ljudi se rađaju s raznim sklonostima. Tko udovoljava sklonostima ili ponavlja iste čine, taj postupno stvara naviku. Navika je pak kao neka „druga narav“ koja automatizira svjesnost i voljnost, slabi slobodu samoodređenja.
Promotrimo psovača iz navike. Recimo da ne zna kako je naviku stekao, od nje zazire, opoziva je, zapsuje kao iz nekoga psiho-fiziološkoga determinizma. Jasno je da ga ne ćemo tako lako okriviti. – Možda je svjestan navike, ali je opoziva, kaje se, nastoji je ukloniti, što dokazuje da skida sa sebe i ubrojivost, odnosno odgovornost. – Najgori je onaj psovač koji zna da psuje, poznata mu je zloća te mane, ali je ne nastoji ukloniti; zato ga i optužujemo, upisni eno mu psovanje u čine za koje mora biti spreman snositi odgovornost.
Pozivati se pak na narav te reći „to mi je narav“, ne znači opravdati se od tih zlih čina, učinjenih tobože „po zahtjevu naravi“ ili posebne ćudi. „Majka me takvim rodila“ – ne diže odgovornost, jer su danas općenito prihvaćene dvije istine nasljedne biologije: 1. da tiranija nasljednih zakona nije apsolutna nego relativna, dosljedno, da im se može odoljeti; 2. da se ne baštine karakteri kao takvi, nego samo dispozicije, tj. razni načini negiranja u organizmu.
Iz ovoga što smo rekli, slijedi važna pouka za praksu: stvarati karakter, odgojiti temperament, drugim riječima: posjedovati. ispravna načela, plemenito srce i odlučno provoditi istinu i dobro u djelo – to je najbolje sredstvo da se čovjek izdigne iznad raznih okova moderna života. Ima bezbroj „impersonalnih“ faktora koji nastoje čovjeka lišiti slobode: od umasovljivanja i raznih sugestija do hipnoze i narkoze. Ispravno odgojen, slobodan duh kršćanina, učvršćena svim faktorima kršćanskoga personalizma suvereno će im se oduprijeti, jer je takav kršćanin doista slobodan, superioran.
Prisila
20. Kod prisile čin je čovjeku nametnut izvana, a subjekt pozitivno odbija na nj pristanak. Ako se subjekt samo pasivno drži, a ne opire se koliko može i koliko se mora oprijeti, ne smatra se prisiljenim, jer čin u tom slučaju nije potpuno nametnut izvana, on odgovara unutarnjem raspoloženju. Ni zavjeti ni ženidbeni ugovor ne vrijede, ako se dokaže da je netko položio zavjete, odnosno sklopio ženidbu, pod pritiskom straha nanesena izvana bez opravdana razloga, odnosno nepravedno.
Netko te može prisiliti da slušaš psovku, ali ne može te prisiliti da odobriš psovku. – Kad je tiranin Paskazij prijetio svetoj Luciji da će je prisiliti na grijeh, ona je odvratila da će time dobiti dvostruki vijenac: djevičanstva (jer se formalno djevičanstvo ne može dignuti kad se napadnuta iz duše protivi bludu) i mučeništva. – Djelomična prisila toliko diže odgovornost koliko digne moć samoodređenja, zato neka se nitko tako lako ne opravdava, da ga je „prisilio„ prijatelj ili prijateljica na nevaljali čin, jer tu se obično radi o sugestiji ili nagovaranju, a tomu se svatko može i mora oduprijeti.
Jest, ima patoloških tipova koji kao da postupaju iz neke prisile. Eno Raskoljnikova, koji se pravda da „mora“ ubiti staricu. Eno Svidrigajlova, koji tone u putenosti, ali govori da „mora“ voljeti žene, da se „mora“ ustrijeliti, ali to su sve abnormalnosti. Ipak priznajemo da je područje svijesti „mračna šuma“, skriveno, tajno područje, koje je samo Bogu potpuno poznato. Stoga samo on može prosuditi stupanj odgovornosti svakoga i pojedinoga zločina. „Nemojte suditi, da ne budete suđeni“ (Matej 7, 1).
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 19–24.
